Prijelaz od svakog 10. u općoj populaciji na svakog drugog među 0,1 posto najinteligentnijih predstavlja značajan statistički skok. Taj fenomen je analizirao novozelandski psiholog Michael Corballis i kao objašnjenje je ponudio činjenicu da su ljevacima i ambideksterima hemisfere mozga povezanije i da razna područja u mozgu brže razmjenjuju podatke.

To je faktor koji je iznimno važan u vrhunskom profesionalnom sportu. Istraživanjima je utvrđeno da vizualne informacije koje sportaš prima obrađuje desna polutka mozga. Samim time, ako je igrač ljevak, informacija brže dolazi do centra za motoriku i to za 20 do 30 milisekundi, a to je na profesionalnoj razini ogromna prednost.

Treneri u akademiji su odlučili profilirati Desta kao desnog beka, pa su ga stavili da u mladim kategorijama igra — centralnog veznog

S tom komparativnom prednošću, više i nije neko iznenađenje da su sva tri najbolja igrača u povijesti ljevaci. Lionel Messi i Diego Maradona su čisti ljevaci, a Pelé je ambidekster koji je otprilike pola svojih golova zabio lijevom, a pola desnom nogom.

Međutim, ljevaci u nogometu imaju još jednu pogodnost. Zbog specifičnosti geometrije igre, pozicija lijevog beka obavezno mora biti popunjena ljevonogim nogometašem. To je faktor koji ne postoji u nekim drugim sportovima, kao što je košarka, a kako ljevaka nema toliko puno, selekcija je donekle jednostavna. Ako nisi baš Lionel Messi, vjerojatno ćeš igrati lijevog beka i tu poziciju je relativno lagano profilirati.

Carragherova provokacija

Problem je s desnim bekovima. Uloga bočnih igrača je naprosto evoluirala i moderni nogomet ne uspijeva proizvesti dovoljno igrača koji bi odgovorili zahtjevima pozicije desnog beka na elitnoj razini.

Prije samo nekoliko godina Jamie Carragher je u programu Sky Sportsa izjavio kako je svaki bek propali stoper ili propalo krilo jer nitko ne želi biti Gary Neville kad odraste. Carragherova provokacija je bila toliko dobra jer je, u suštini, istinita. Od bekova se godinama tražila ili defenzivna stabilnost koju su davali stoperi koji nisu bili dovoljno jaki da budu stoperi ili se tražila probojnost i centaršut kojeg su davala krila koja nisu znala driblati. Malo držanja zadnje linije, malo fizičkih kapaciteta kroz sposobnost ponavljanja, malo borbenosti i to je to. Godinama je uloga beka bila najlakša na terenu, a bez velikih tehničkih i taktičkih zahtjeva bilo je vrlo lagano čak i kroz negativnu selekciju profilirati igrača koji može odraditi jako dobar posao na desnom beku.

Međutim, nogomet je napredovao. Presing modeli su zgusnuli sredinu terena, i to toliko da je nestalo mjesta i vremena u kojem možete igrati s loptom. Sve se događa toliko brže nego što se događalo prije 20-ak godina i teret organizacije igre se preselio na bočne pozicije. Jednostavno, jedino ondje je ostalo nešto prostora i koja sekunda viška prije vala suparničkog presinga. To je redefiniralo ulogu bočnih igrača tražeći od njih da postanu sekundarni organizatori igre. Kroz njih se izlazi iz prve trećine, kroz njih se ulazi u zadnju trećinu, od njih se traži da, uz klasične bekovske karakteristike, imaju tehničku, taktičku i organizacijsku kvalitetu na najvišoj razini.

Ukratko, najlakša pozicija na terenu je postala jedna od najtežih.

Najbolji primjer za to je Liverpool koji kroz Trenta Alexander-Arnolda i Andrewa Robertsona ima situaciju na koju se suparnici moraju konstantno prilagođavati. S njima dvojicom, Jürgen Klopp ima situaciju u kojoj ima dovoljan opseg dodavanja s bočne pozicije da mu playmaker u sredini nije niti nužan, a njihova individualna kvaliteta tjera čak i momčadi poput Manchester Cityja da se adaptiraju i da svoj plan igre postavi označavajući bekove kao najveće opasnosti.

Problem je u tome što je Carragher u suštini u pravu — nitko ne želi biti bek. Dok se pozicija lijevog beka popunjava po inerciji — i Robertson je, uostalom, postao profesionalac nakon što ga je Celtic otpisao i nakon što je igrao četvrtu škotsku ligu – jer je vrlo malo ljevaka kojima uopće možete dati šansu, iznimno je teško profilirati desnog beka jer se potencijalno savršeni igrači za tu ulogu u formativnim godinama obučavaju na drugim pozicijama. A s obzirom na to da su zahtjevi desnog beka došli opasno blizu onoga što radi centralni vezni igrač, negativna selekcija više nije realna opcija za stvaranje elitnog igrača.

Školovanje desnog beka

Ajax je to shvatio i odlučio je stvari raditi drugačije. Joël Veltman, koji je prošle sezone igrao kao desni bek, je prebačen na mjesto stopera.

Razlog za njegovu prekomandu nije to što je igrao loše. Dapače, odradio je jako dobar posao u knockout fazi Lige prvaka, gdje je posebno dojmljiva bila prva utakmica protiv Tottenhama u kojoj je imao potpunu dominaciju nad Lucasom Mourom. Imao je 10/15 duela, tri presječene i tri oduzete lopte, nije predriblan, otklonio je četiri velike opasnosti. Razlog za njegovu prekomandu je isključivo Sergiño Dest i činjenica da mu Ajax mora dati minute kako bi dobio elitnog desnog beka.

Razlika između Desta i Veltmana je u tome što je Veltman, usprkos tome što je potpuno ugasio izravnog suparnika na svojoj strani, bio gotovo pa beskoristan prema naprijed. Imao je tek 70 posto točnih dodavanja, nula centaršutova i nula driblinga, a ako u modernom nogometu nemate igrača koji vam može raditi razliku s bočne pozicije, imate problem. Jednostavno, koliko god Veltman bio dominantan u obrani, toliko se njegova 23 izgubljena posjeda iz utakmice s Tottenhamom ne mogu istrpjeti na duge staze, posebno ne ako ste jasno odredili da želite igrati napadački nogomet kao što je to napravio Ajax.

Sergiño Dest je sin američkog vojnika koji je rođen i odgojen u Nizozemskoj s obzirom da mu je otac služio u bazi Schinnen. Prilično rano je primljen u Ajaxovu akademiju i tamo je igrao krilnu poziciju jer je imao odlične predispozicije za brzinu i bio je jako dobar dribler. Međutim, treneri u akademiji su prije dvije i pol godine odlučili kako bi Desta najbolje bilo profilirati kao desnog beka.

To su napravili tako što su ga stavili da u mladim kategorijama igra centralnog veznog.

Logika iza tog poteza je bila da Dest dobije dodatan osjećaj za igru, da razvije sposobnost snalaženja pod pritiskom, da napreduje u stvaranju viška kroz dodavanje i da se privikava na ulogu u organizaciji igre. Na kraju krajeva, zato ga i obučavaju da kao desni bek organizira igru i stvara višak. Bio je dobar kao krilo, davao je golove i asistirao, ali su treneri prepoznali da kao bek može biti vrhunski i počeli su ga profilirati u tom smjeru. Tek kad je došao u juniore počeo je zapravo igrati desnog bočnog, to je bio zadnji dio plana.

Nepredvidljiv igrač

Sličan put je prošao i Šime Vrsaljko. Sve do odlaska u Lokomotivu, Vrsaljko je igrao u veznom redu i tek je ondje prebačen na poziciju desnog beka, a Josip Juranović je u Hajduk došao nakon što je 2014. osvojio natjecanje Nike Chance gdje je bio prijavljen kao ofenzivni vezni igrač.

Sergiño Dest, bez obzira što je tek napunio 19 godina, igra standardno u Ajaxu i igra jednu od najbitnijih uloga. Njegova sposobnost da uđe u halfspace zonu omogućava da se odlično nadopunjava s Hakimom Ziyechom koji se onda može izolirati široko na krilu i napasti driblingom. Isto tako, sposobnost da stvori višak i dodavanjem i driblingom Desta čini nepredvidljivim igračem. S njim Ajax ima mogućnost da se napad gradi u širinu dodavanjima ili da napadne okomito noseći loptu u nogama. S njim Ajax ima igrača koji savršeno prati evoluciju moderne igre, ima desnog beka otpornog na presing preko kojeg može organizirati igru, ima rješenje za jednu od najtežih pozicija u nogometu.

Upravo to je odgovor nestašicu desnih bekova. Tko zna koliko je potencijalno savršenih desnih bekova pogubljeno po drugim pozicijama jer ih igraju sasvim dobro. Međutim, razvoj taktike je promijenio uvjete i bekovi se više ne mogu tražiti negativnom selekcijom stopera i krila. U nogometu, u kojem je uloga beka došla jako blizu onoj centralnog veznog, morate razmišljati kao Ajax.