Uvijek rado pamtim jedan od poslova koje sam radio kao student. Bio sam dio produkcije jednog reality showa koji je svoje franšize imao diljem regije, a moj je posao doslovno imao titulu “urednik priče”. Čitava poanta tog posla bila je da se tijek priče što bolje subverzivno usmjerava bez da se direktno utječe na njen ishod, a samim tim i na konačnog pobjednika. U prijevodu, ako je svakodnevna radnja bila previše neaktivna i neatraktivna, moj je posao bio locirati neku točku, radnju ili sudionika koje se može izdvojiti i pa, iskoristiti kao ‘katalizator’ kakav onda cjelokupnu priču povuče u novom smjeru i po mogućnosti — jebiga, ipak je to reality — na površinu izvuče neko ludilo s ciljem privlačenja gledatelja.
Prateći recentna događanja u GNK Dinamu, atmosfera neopisivo podsjeća na radnju reality showa.
Iako se, ne čak toliko duboko ispod površine, dala naslutiti sva krhkost ovog novog, ‘klanovskog’ Dinama i njegove vertikale, bio je potreban jedan lik da sve to izvuče na površinu. Slučaj Josipa Brekala, kod kojeg je Hajduk rivala udario nogom u vilicu u trenutku dok se ovaj pokušava podignuti s poda, kao da je taj trenutak u priči koji je trebao ciljano biti izdvojen kako bi sve ono pozadinsko krenulo do kraja van. A lik u tom realityju preko kojeg se manevar odvio bio je, jasno, igračev zastupnik koji i sam ima određenu auru celeb-agenta, Andy Bara.
Bara je godinama s Dinamom poslovao i više nego korektno, ne zanimajući se previše za sve ono što se po tim hodnicima dogovaralo i potpisivalo, a o čemu sad raspredaju sudovi. Njemu, kao i bilo kojem agentu, odgovaralo je samo da se priča vrti te da točno zna kome se treba obratiti i pod kojim uvjetima. Paralelno je bildao svoj kult ličnosti — prvo tiho, onda sve glasnije — posebno nakon što je Dani Olmo pod njegovim patronatom postao još jedna skupa Dinamova prodaja. A onda se priča savršeno poklopila. Točnije, savršeno za sve osim za Baru i pogotovo za Dinamo.
Naravno da je cijela priča javnost odjednom asocirala na Hajduk — onaj Hajduk kojem su se upravo dinamovci rugali
Ove prepiske između njega i kluba koje se sad dilaju po redakcijama i kite bombastičnim naslovima, predstavljaju upravo taj moment u kojem je svo ludilo koje se već neko vrijeme skupljalo u pozadini izašlo na vidjelo. Bara je iskoristio situaciju u Dinamu i to povlačenje iz posla na štetu njegova štićenika kako bi zavrnuo ruku klubu i, tjerajući ga da iz svojih hodnika u ime ‘čuvanja obraza’ panično pušta detalje van, paralelno demonstrirao svoju nadmenu poziciju.
Nije slučajno on prvi pustio podatke vezane uz dogovor njega, Dinama i Brekala, niti je to učinio (samo) kako bi pokazao da je on, eto, želio samo profesionalno odraditi posao. Njega ne zanima kome stišće ruku, bio taj kriminalac ili tek kakav čestiti sportski direktor, sve dok se posao na kraju dana odradi po uvjetima koji su i njemu prihvatljivi. Ovdje je ciljano natjerao Dinamo na paniku, a ona je prerasla u neugodno opravdavanje pred njegovom pozicijom.
Ulica vodi klub
I naravno da je cijela priča javnost odjednom asocirala na Hajduk — onaj Hajduk kojem su se upravo dinamovci rugali.
Onaj Hajduk koji je imao problema zaključiti i najosnovnije poslove, čak i one koje im je često kriminalac koji je stolovao u Maksimiru toliko dugo čisto iz vlastite zlobe opstruirao. Zdravko Mamić strašio je mase pričama o tome kako će se Dinamo bez njegove ‘sposobnosti’ pretvoriti u taj Hajduk: onaj u kojem navijači ‘odlučuju’ o transferima, na isti način na koji sad — gle čuda, kao u svim ozbiljnim tvrtkama — neki tamo odbor mora amenovati poslove koji značajno utječu na poslovanje.
I opet, nastavak priče u kojem su predstavnici navijača pokušali preispitati prodaju Roberta Ljubičića u omraženi AEK viđen je tek kao nesuvisli pokušaj “ulice koja želi voditi klub”. Štoviše, logička vratolomija među običnim pukom tolika je da sada prozivaju Dinamo da ga ‘ulica’ srozava do razine Hajduka. Onog istog Hajduka koji je ulica dovela do razine na kojoj Bara hvali njegovo vodstvo što Dinamu efikasno preotima čak i njegove klijente.
Ali, Dinamu je ovaj reality show i okidanje priče istovremeno i najbolji put da se klub reorganizira. To znači da ovakve tragikomične situacije neće biti izdvojena već redovita pojava, a to je čistilište koje navijači moraju proći na putu do demokratskog ustroja i podizanja kluba na noge uz suvislo vodstvo. Lako za Hajduk i rivalske pobude; Dinamo već sad iz svojih interesa cipelare svi pojedinci koji su do jučer s klubom ugodno surađivali. I koji će sigurno jednog dana opet surađivati, i to je zaista sasvim u redu.
Jer biti nogometni klub znači plivati u bari punoj krokodila, ali je velika razlika u tome je li ruka koja u njegovo ime stišće tuđe prljava ili čista. Mnogi će sad biti uvjereni da je ovaj cirkus i ono najgore što se moglo događati klubu uoči povijesnih izbora, ali je upravo suprotno: sve ovo ogledni je primjer neposredne budućnosti i svega kroz što će klub — zasluženo, rekli bi i mnogi mimo pojedinaca iz rivalskih redova — morati proći. I što više loših i nesuvislih poteza odrade ove i dalje aktualne Mamićeve frakcije u upravi, to je, ironično, bolje za Dinamovu dugoročnu budućnost, onu u kojoj ulica želi Dinamo dovesti do razine ovog Hajduka.
Pravi reality show u Maksimiru očito tek počinje. Pripremite kokice.
