Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Revolucija Diega Milita

Bivša igračka zvijezda sada sa svojim Racingom mijenja ustajalu argentinsku nogometnu kulturu

Zadnja izmjena: 31. siječnja 2019. Profimedia

Dana 21. svibnja 2016. je Diego Milito, jedan od nedovoljno opjevanih nogometnih heroja, posljednji put stao pred prepune tribine stadiona Presidente Juan Domingo Perón. Njegov Racing odigrao je posljednju utakmicu sezone protiv davljenika Temperleya i očekivano pobijedio 2:0, a prvi gol na susretu zabio je Milito iz jedanaesterca. Bio je to njegov 254. te ujedno i posljednji gol u ukupno 607 nastupa za klub iz Avellanede, grada kojeg niz mostova spaja s obližnjim Buenos Airesom.

Velikoj će većini ljudi upućenih u njegov lik i djelo prva asocijacija, razumljivo, biti ona majska večer šest godina ranije i dva gola u finalu Lige prvaka protiv Bayerna koji su Interu donijeli naslov europskog prvaka. Štoviše, te je sezone zabio i jedini pogodak u finalu talijanskog kupa protiv Rome, da bi Interovu tripletu zaokružio 11 dana poslije golom Sieni, kojim je Inter na kraju potvrdio i scudetto. Ta je 2010. bila vrhunac njegove karijere, zbog koje je mogao reći da je ostvario san svakog mladog argentinskog nogometaša koji se otisne preko Atlantika, osvojivši tada sve što se s jednim elitnim europskim klubom moglo osvojiti.

I bio je to podvig kojim će se zauvijek ponositi, pogotovo zato jer je to uspio postići s 30 godina starosti, onda kada se već počelo sumnjati da će njegova europska karijera biti priča o čovjeku koji je zabijao kao na traci — što je radio i u Genoi i u Zaragozi — ali čiji golovi nisu donosili osjetni rezultat njegovim momčadima. Te je sezone u Interu dobio svoju satisfakciju i ušao u legendu, ali Militova misija unatoč tome još nije bila gotova. Inter je bio izvanredno karijerno postignuće, ali nedostajala mu je još jedna pobjeda kod kuće da svoju igračku karijeru završi kao sretan čovjek; želio se oprostiti i kao El Príncipe, kako su ga zvali u Argentini zbog sličnosti s Urugvajcem Enzom Francescolijem.

“Švicarska zna kako napraviti satove, a mi znamo izbaciti talente”

Racing Club de Avellaneda jedan je od Grandesa, velike petorke argentinskog nogometa, uz Bocu, River, Independiente i San Lorenzo. Međutim, ako pitate navijače, oni će vam spremno odgovoriti da je njihov klub preciznije oslovljavati s El Primer Grande, prvi velikan. ‘Prvi’ je zbog  velikih rezultatskih uspjeha koji su ga pratili još od osnutka 1911. i trofejne dinastije prvih desetljeća, ali ponajviše zbog činjenice da je postao i prvi argentinski klub s osvojenim Interkontinentalnim kupom (ranije su to natjecanje od Južnoamerikanaca osvojili jedino urugvajski Peñarol te brazilski Santos s Peleom, po dvaput), do kojeg je došao pobjedom nad europskim prvakom Celticom u finalu 1967. Ta je velika pobjeda predstavila argentinski klupski nogomet svijetu i dokazala da može biti konkurentan i najvećim europskim momčadima toga doba.

Međutim, za Racing je povijest nekako tu i stala; taj trijumf u Interkontinentalnom kupu bio je i posljednji do kojeg će Racing doći sve do početka novog milenija, 2001.

Manična potraga za pobjedom

Milito je za Racing debitirao dvije godine ranije, netom nakon što je klub proglasio bankrot i ponovno uskrsnuo, a te šampionske sezone bio je član prve momčadi s 19 nastupa i tri gola. Racing je po njegovu odlasku opet upao u sušu trofeja i to je upravo bio razlog zbog kojeg se 2014. Milito vratio kući nakon 10 godina zabijanja po Europi. Znao je da ima snage pomoći klubu da se još jednom okiti naslovom prvaka i u tome je zaista i uspio, postavši te godine i prvi čovjek u klupskoj povijesti koji je u Racingovu dresu osvojio dva nacionalna prvenstva.

Igračku je karijeru zaključio praćen ovacijama, oprostivši se kao sretan čovjek i pravi pobjednik ondje gdje mu je bio najbitnije da ponese takvu etiketu. Njegovo je lice danas lajtmotiv brojnih klupskih murala, ispred kojih Milito i dalje svaki dan prolazi.

Racingov internacionalni trijumf 1967. profilirao je argentinski klupski nogomet pred očima svijeta baš kao što je globalna publika pratila nedavni tužni i turbulentni rasplet povijesnog finala Cope Libertadores između Boce Juniors i River Platea. Taj je sudar giganata ogolio duboke strukturalne probleme u argentinskom nogometu, s nasiljem koje smo tada gledali kao njihovim konačnim derivatom. Zapravo, ono je na neki način tek plod dominantne ideologije u argentinskoj nogometnoj kulturi, koja traži put do pobjede po svaku cijenu.

“Imperativ pobjede prešao je deliričnu razinu, onu koja premašuje užitak igranja nogometa”, pisao je u svojoj kolumni za engleski The Guardian veliki Jorge Valdano,  nakon što je Hrvatska prošlog ljeta sa 3:0 isprašila neprepoznatljivu Argentinu. “Ta želja za pobjedom po svaku cijenu pomete iskonske vrijednosti, a podjela svijeta na pobjednike i gubitnike predstavlja bolest koja je zarazila nogomet još u formativnoj fazi.” U maničnoj potrazi za pobjedom klubovi odbacuju bilo kakav kontinuitet, mijenjajući trenere kao čarape čak i u omladinskim pogonima nakon pojedinačnih kiksova, a pritisak koji se generira takvim pristupom na kraju pukne kroz disfunkcionalnu patologiju viđenu uoči tog finalnog ogleda Boce i Rivera.

S druge strane, Racingova svojevrsna uloga pionira argentinskog klupskog nogometa još je jednom došla do izražaja i to baš kroz način na koji Diego Milito vidi nogomet.

A ne postoji čovjek vezan uz taj klub koji zna pobjeđivati na zdraviji način od njega.

La Academia

El Príncipe nije dugo mirovao nakon što je objesio kopačke o klin; već 2016. je, na radost navijača, dobio posao tehničkog savjetnika u klubu, što je zapravo ekvivalent ulozi sportskog direktora. Još jedna nuspojava te zatvorene i regresivne argentinske nogometne kulture leži u pristupu koji je na neki način sličan onome u hrvatskom klupskom nogometu, a fokusira se na mantru kako ne treba ništa mijenjati sve dok postoji bilo kakav rezultat iza kojeg se može sakriti. Baš kao i kod nas, u Argentini ima jako malo sistematiziranog i planskog razvoja; sve se uvelike oslanja na bazen iz kojeg će uvijek nekako iskočiti sirovi talent, a svaki pristup koji iole naginje progresivnim idejama nailazi na otpor konzervativnih struja.

Milito je zato odlučio kako će po preuzimanju tehničke funkcije prvo pokušati implementirati svoje znanje i iskustvo stečeno u Europi i iskombinirati te moderne ideje s klupskom tradicijom koja odvijek počiva na radu s vlastitim talentom. Još jedan nadimak koji klub nosi od svog osnutka je La Academia i na taj je segment stavljen naglasak.

Naravno, osnovni problem je novac; klub jednostavno nema izdašnih sredstava kojima bi plaćao izgradnju najmodernijih kampova i razvojnih centara, kao ni razvijanja široke globalne skautske mreže. To Milita nije obeshrabilo, kao ni činjenica da se, u još jednom scenariju sličnom onima u našoj okolini, susreo sa značajnim otporom tradicionalnih struja oko kluba oko takve vizije razvoja. Jednostavno je znao što želi postići i nije ni trenutka dvojio da može u tome uspjeti.

Čak ni on, legendarnom statusu unatoč, nije mogao sam pokrenuti svoju revoluciju. Zato se okružio ljudima od povjerenja koji dijele jednake vrijednosti i viziju kao i on, pa je prvo privukao u klub Javiera Weinera, čovjeka koji je s njegovim ocem Gabrielom svojedobno radio na projektima skautiranja mladih južnoameričkih igrača za niz europskih klubova, kao i onih iz SAD-a. Weiner je i sam Racingov navijač, pa nije oklijevao kada mu je Diego ponudio posao šefa skautske službe koja je označena kao jedan od ključnih klupskih odjela. Weiner je pak angažirao četvoricu skauta, od kojih je svatko zadužen za obradu svog određenog područja. Jedan od njih je i Diego Huerta, koji uz taj posao obnaša i dužnost asistenta u Racingovoj akademiji.

On za razliku od Milita i Weinera nije izvorno iz nogometnog miljea, ali se s vremenom u potpunosti integrirao u njegov svijet. Huerta je naime novinar koji je svoju karijeru započeo u Clarínu, najvećoj argentinskoj novinskoj agenciji. Ondje je došao u kontakt s Martíjem Perarnauom, nekadašnjim španjolskim olimpijcem. Perarnau je s vremenom otišao u obrnutom smjeru od onog koji je odabrao Huerta, postavši renomirani novinar i autor, najpoznatiji po svojoj suradnji s Pepom Guardiolom kojem je postao i privatni biograf.

Zdravi razvoj

Huerta je na neki način postao Pernarnauov šegrt, čime je dobio mogućnost uvida u rad mnogih etabliranih europskih klubova: od Seville i Marseillea, preko Borussije Dortmund, sve do, naravno, Barcelone. Ta je iskustva dodatno nadograđivao upijanjem stručne literature, a priliku da to stečeno znanje primjeni u praksi dobio je upravo kao dio Militova kadra; sada je zadužen za videoanalizu i upravljanje skautskom službom. Izrazito im je bitno, kaže, imati jasnu hijerarhiju i podjelu poslova, pa njegov tim konstantno visi po platformama poput InStata i Wyscouta kako bi držali na oku ne samo domaće talente, već su među rijetkima u Argentini koji svoje polje interesa šire i na cjelokupno područje Južne Amerike.

One koje proberu, privole u klub idejom o razvoju drugačijem od onog koji prevladava diljem Argentine, a koji počiva na tome da se stvari i dalje prepuštaju slučaju te skrivanju iza suhih brojki kojih će u takvoj nogometnoj zemlji uvijek biti.

“Švicarska zna kako napraviti satove, a mi znamo izbaciti talente”, kaže na tu temu Miguel Gomis, šef Racingove akademije u čijem kompleksu danas živi čak 55 talentiranih mladića. Oni svakodnevno na raspolaganju imaju sve što je potrebno za potpuni razvoj: od profesora preko socijalnih radnika do psihologa i pedagoga. “Mi se borimo protiv ideje da povećana kompetitivnost pomaže razvoju djece. To često okrutno natjecanje utječe na njihov igrački razvoj i radi toga redovito ne vidimo greške koje generalno ljudi u Argentini rade — jer koliko god pogrešno radili, talent će uvijek isplivati”.

Taj je pristup jedna od temeljnih odrednica revolucije koju je Milito zajedno sa suradnicima proveo u Racingu, pokazujući da je drugačiji put moguć čak i unutar konzervativne nogometne kulturi poput argentinske. Racing je danas klub koji sistematičnim i zdravim radom s talentima daje odgovor na pitanje može li klub biti konkurentan uz ovakav tip vlastitog održivog razvoja. Iako ovaj proces traje nepunih godinu i pol dana, u kadru prve momčadi već su petorica novih igrača iz vlastitog pogona, uz 20-godišnjeg Martína Ojedu kojeg su doveli iz druge lige.

U društvu opčinjenom pobjeđivanjem po svaku cijenu Racing je odabrao biti momčad koja neće spaliti sve kako bi došla do jednokratnog uspjeha u bogatijoj konkurenciji, već želi osigurati uskrsnuće svoje trofejne povijesti tako što će ovim pristupom omogućiti klubu kontinuirani organski razvoj.

Usto je Racing trenutno vodeći na prvenstvenoj ljestvici s 12 pobjeda iz 16 utakmica i mogao bi do naslova prvi put otkako je Milito prešao s terena na kat…

Ne propusti top članke

Dom