Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Rukomet je super, ali nema šanse

Dojmovi s europskog Final Foura, gdje je trijumfirao makedonski Vardar na hrvatski pogon

Zadnja izmjena: 5. lipnja 2017. Profimedia

Autodestruktivnost kod drugih ljudi obično percipiramo kao kolosalne životne greške koje prerastaju u tragedije. A zapravo je autodestruktivnost sastavni dio naše svakodnevice i sadržana je u malim stvarima, sitnicama, navikama. Jasno, događa se ponekad da preraste u ekstremne slučajeve, ali najčešće je takva da je i ne prepoznajemo ili imamo već unaprijed spremljenu gomilu izgovora zašto to radimo. Svi smo u većoj ili manjoj mjeri autodestruktivni, jer konstantno radimo stvari kojima sputavamo sebe u nečemu što je svakodnevno i temeljno, a može rezultirati velikim napretkom.

Postoje ljudi koji namjerno uživaju u cigareti iako su svjesni da im šteti ili ljudi koji neće izaći na izbore jer nemaju savršenog kandidata. Oni su svjesni svog izbora, jasno im je da narušavaju svoje zdravlje ili da im drugi biraju budućnost, ali je to dio s kojim su spremni živjeti. Postoje i drugi koji donose odluke i onda se negativnim posljedicama čudom čude, okrivljujući ih silom koju ne mogu kontrolirati.

E, pa upravo ovi drugi vode rukomet.

Činjenica je da je moderna tehnologija ponudila velik prostor za ekspanziju sporta. Dok je još prije 15-ak godina plasman utakmica širokim masama bio osuđen na termine na javnim televizijama, danas je dostupno more kabelskih programa, internet kanala i pay-per-view platformi. I u svim tim mogućnostima rukometu je skočila popularnost za točno, pa… Uopće mu nije porasla. Naravno, čelni ljudi EHF-a i IHF-a problem ne vide u sebi nego u javnosti i svijetu koji realno ne mogu kontrolirati.

„Želio sam promijeniti svijet, ali otkrio sam da jedino mogu promijeniti sebe“ rekao je Aldous Huxley, autor knjige Vrli novi svijet. Ideja kojom su rukometni veleumovi pokušali promijeniti svijet je genijalna – oni su postavili finale rukometne Lige prvaka na isti vikend kada se igralo finale nogometne Lige prvaka.

U tom se malom detalju očituje sva autodestruktivnost rukometnih vlastodržaca. Jedna sasvim obična stvar poput određivanja datuma za Final Four Lige prvaka prerasla je praktički u tragediju za sport, jer je jasno kako se to natjecanje ni u kojem slučaju ne može nositi s nogometnom inačicom. Kada ti je ciljano tržište Europa, koliki genij moraš biti za izabrati jedini dan u godini kada nitko neće pričati o tebi? A onda, kada takvi ljudi vode sport, čudi li uopće ikoga da u 15-ak godina rukomet nije doživio apsolutno nikakvu ekspanziju?

Cindrić protiv Ronalda

Šteta, jer završnica je ponudila jako dobar rukomet i pokazala kako rukomet ima potencijal.

Za početak, Final Four u Kölnu je do kraja napunio Lanxess Arenu kapaciteta 19.500 gledatelja, iako nije bilo ni jednog njemačkog predstavnika. Atmosfera je bila jako dobra, navijačka i idealna reklama za rukomet kao privlačan sport, kad bi ga ikome mogli reklamirati. Ne manje važno, završnica je ponudila dramu, guste utakmice i činjenicu da se dogodilo rezultatsko iznenađenje. Opet. To da praktični autsajderi osvajaju turnir drugu godinu zaredom moglo bi se iskoristiti kao idealna reklama za rukomet kao privlačan sport, kad bi ga ikome mogli reklamirati.

Moglo bi se staviti na kakav reklamni pano Luku Cindrića. Idealna reklama za rukomet kao privlačan sport bila bi slika kako taj tek 185 centimetara visoki Vardarov igrač bez ikakvih problema zabija buzzer-beater preko Virana Morrosa koji je visok 199, dok ga s podom pokušava sastaviti pokretna gromada Cédric Sorhaindo. Vjerojatno postoji neki kut koji je uhvatio fotoreporter, a dočarat će nemoć na licu Gonzala Péreza de Vargasa, koji je u toj utakmici već pobrao 15 obrana i zapravo sam ostavio Barcelonu u igri taman toliko da je Cindrić pošalje u borbu za broncu.

Još bolja reklama za rukomet kao privlačan sport bio je Cindrićev gol za 25:24, jer to je savršena ilustracija kako je rukomet sport vještine, a ne snage. Fantastičan primjer timske igre, akcija pripremljena i sinkronizirana do najmanjeg detalja. Pivot Stojanče Stoilov je prvo spremao blok desno za Alexa Dujshebaeva, onda je križao lijevo, pokušavajući natjerati Barcelonu da se povuče prema šestercu, taman kad je Vuko Borozan s lijevog vanjskog dodao loptu Cindriću.

Tragedija ja da rukomet vode ljudi koji guraju Cindrića da se bori ne samo s divovima koji znaju jedino udarati, nego i s Cristianom Ronaldom

U sportu ne postoji ništa ljepše od savršenog tajminga, a upravo se to dogodilo kad je Cindrić prepoznao situaciju, natjerao Barcelonu na preuzimanje, Virana fintom svezao u čvor i pogodio kraj Péreza de Vargasa. I to je zapravo ono što označava rukomet, u kojem su imaginacija i tehnika uz ispravno čitanje igre uvijek  superiorniji čistoj snazi. Ne djeluje to uvijek tako, a dojam najviše ruše pravila koja nameću oni genijalci autodestrukcije. Njima nije problem Cindriću suprotstaviti Cristiana Ronalda, pa zašto bi im onda bilo sporno bacati ga u duele s Lukom Karabatićem, Viranom Morrosom ili Rasmusom Laugeom Schmidtom.

Pa ipak, Cindrić je izašao iz tih duela kao pobjednik, ne samo snagom volje nego i rukometnim umijećem, i ušao u povijest kao prvak.

Kao Real s Messijem, Bonuccijem, Neuerom…

Dečko iz Ogulina, visok – za rukometne pojmove mizernih – 185 centimetara sve do svoje 15. godine igrao je nogomet. Bio je jako dobar nogometaš, kruži priča da su ga htjeli u Dinamu nakon što im je u jednoj utakmici utrpao četiri komada. S iskustvom nogometa, jednako kao i Ivano Balić s košarke, u rukomet je došao vrlo kasno, ali je donio malo drugačiji način razmišljanja. Preskočio je sve one trenere koji su ga učili udarati i stigao je naučiti samo igrati, tako da je postao mali čarobnjak.

Zvuči nevjerojatno, ali HRK Karlovac je prije samo tri godine u svojim redovima imao dva nositelja igre europskog prvaka u rukometu, Cindrića i Borozana. Kako su pripremali napad u kojem je Cindrić Morrosu zakazao termin kod kiropraktičara, tako su tada pripremali napade u onoj tužnoj karavani koju zovemo Premijer liga. Svako je dijete zamišljalo da rješava velike utakmice odlučujućim golom sa satom koji odbrojava kao bomba u nekom filmu s Bruceom Willisom, tako da je vjerojatno isti san dijelio i Cindrić dok je prolazio kroz nebitnost domaćeg unaprijed riješenog ligaškog natjecanja što je uništilo mnoge koji su sanjarili veliku scenu. Ipak, njihov je talent prepoznao Lino Červar, odveo ih u Makedoniju, a preko Metalurga i Autokomande stigli su do Vardara i naslova u Kölnu.

Došli su do potpuno zasluženog naslova, jer čitavu sezonu igraju vrhunski rukomet kao momčad. To je valjda koštalo PSG, koji ima dva daleko najbolja igrača na svijetu u Nikoli Karabatiću i Mikkelu Hansenu, ali i momčad koja je zaboravila igrati timski rukomet.

Nema logike da Parižani budu ovako napadački siromašni kad na klupi imaju mitskog Zvonimira Serdarušića; a da Noki ne nedostaje svježih ideja brine se briljantni Staffan Olsson, koji mu sekundira. Pa ipak, često se događa da rukomet nema nikakve logike. Taj PSG izgleda sistemski toliko siromašno u napadu, kao da se čeka da netko napravi višak na individualnu superiornost, što je samo po sebi dovoljno.

Rukomet se igra na devet pozicija – šest napadačkih, vratarskoj, poziciji obrambenog specijalca i trenerskoj. Na svih devet PSG ima nekoga iz svjetskog vrha, na svakoj poziciji ima Top 3 ime. To je kao da onaj Real Madrid koji je u Cardiffu podigao trofej pojačate Lionelom Messijem, Leonardom Bonuccijem, N’Golom Kantéom, Manuelom Neuerom, Pepom Guardiolom i Antoniom Conteom. E pa, otprilike s njima svima ste dobili nogometni pandan PSG-u koji je došao u Köln. Pa ipak, takav PSG, za razliku od onakvog Reala, nije prvak Europe.

Na hrvatski pogon

To je valjda rukomet, sport u kojem imate toliko gluposti koje ne možete objasniti.

Primjerice, nema logičnog objašnjenja zašto je Noka odjednom inzistirao s igrom 7 na 6 u napadu, kad ionako ima šest kvalitetom superiornih igrača koji nisu bili spremni na shematiku igre sa sedmim. Poklonio je u izjednačenoj utakmici Noka dva gola na prazna vrata i otvorio vrata pobjedi za Vardar.

Inače briljantni Vardarov trener Raúl González umalo je zatvorio ta vrata kad je pozvao time-out sedam sekundi do kraja, u situaciji kad je njegov igrač imao prazan gol pred sobom. Inače briljantni Raúl González nije poslije time-outa vadio golmana i napao sa sedmoricom PSG koji se branio s igračem manje, što je jednako logički neobjašnjivo. A od toga da trener propusti napasti zadnjih sedam sekundi s dva igrača više, još manje je objašnjiva činjenica da je PSG očito očekivao neki šut s desetak metara – toliko da su igrači potpuno zaboravili obraniti Ivana Čupića, koji je prije toga odigrao tek nešto ispod četiri minute u finalu. U kolopletu logičkih grešaka, Čupić nije pogriješio i Makedonija slavi prvaka Europe na hrvatski pogon, na genijalnost heroja Cindrića, na hladnokrvnost slučajnog junaka Čupića i greške tragičnog antijunaka Noke.

Šteta, bila bi to idealna reklama za rukomet kao privlačan sport. Tragedija je da ga vode toliko autodestruktivni ljudi koji ne samo da Cindrića guraju da se bori s divovima koji znaju jedino udarati, nego i s Cristianom Ronaldom. S takvim ljudima na čelu rukomet nema šanse, koliko god idealnih prilika za reklamu sam sport nudio.

Ne propusti top članke