Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Rukomet uništava rukometaše

Kada ste posljednji put čuli da je Domagoj Duvnjak potpuno zdrav?

Zadnja izmjena: 2. svibnja 2019. Ludvig Thunman

Kada je Europski sindikat rukometaša (EHPU) izbacio video pod nazivom Don’t Play the Players, u kojem najveće rukometne zvijezde poput Nikole Karabatića, Mikkela Hansena i Uwea Gensheimera govore o problemu velikog broja utakmica i ozljeda koje ih prate, rukometna javnost je na trenutak bila zadovoljna jer je napokon netko rekao ono što svi misle i čemu godinama svjedoče.

Sportaši su odavno pretvoreni u stojeve za zarađivanje novca glavešinama, a njihova se uloga od nositelja kvalitete natjecanja proširila i na one koji su objekti, gotovo oruđa u povećavanju marketinškog potencijala i privlačenju zarade. Jasno, od toga korist imaju i oni sami, ali problem nastaje kad se popularnost i novac stave ispred onog najvažnijeg — ljudskog zdravlja.

Veliki broj utakmica, učestale rekonstrukcije sustava natjecanja i održavanje velikih reprezentativnih turnira apsolutno svake godine — kao i kvalifikacija za njih — iz godine u godinu povećavaju broj ozljeda. Kada ste zadnji put čuli da je Domagoj Duvnjak u potpunosti zdrav ili koliko često naletite na vijest da određeni klubovi i reprezentacije odlaze na natjecanje u potpunom sastavu?

Na vrhunskoj razini rukomet postaje izrazito brz, a ujedno i  brutalan sport — iste one batine koje si podijelio obrani, vratit će ti se u napadu

Iako isti problem muči i igrače u gotovo svim ostalim sportovima, rukometaši su ipak u malo nezavidnijoj situaciji. Naime, rukomet posljednjih desetak godina muku muči s padom popularnosti i ozbiljno kaska za nekim drugim sportovima kada je privlačenje novca u pitanju. Slabo ga se prati, slabo se u njega ulaže, a dosad je praktično jedini način da se tome odupre bio održavanje velikog broja utakmica i natjecanja.

EHPU, odnosno igrači, ovom su kampanjom javno objavili protivljenje EHF-u. Europska rukometna federacija je navodno podržala kampanju i zalaže se za promjene — šatro je na strani igrača, iako je zapravo glavni uzročnik njihovih problema, jer u EHF-u odlučuju o broju i učestalosti utakmica, oni ih gomilaju. No, i ondje su morali shvatiti istu stvar na koju upozoravaju igrači: ako u tim natjecanjima nedostaju glavne zvijezde, onda će i interes gledatelja i sponzora biti još manji.

Pet velikih natjecanja u četiri godine

Uzmimo za primjer Domagoja Duvnjaka i hrvatsku reprezentaciju.

Hrvatska je prije nepuna tri mjeseca u dva tjedna odigrala devet utakmica visokog intenziteta. U rukometu su reprezentativna natjecanja takva da u ogromnom broju utakmica postoje tek jedna ili dvije koje se mogu ‘tankirati’ ili odigrati s rezervama. Još ako tome dodamo činjenicu kako je reprezentativno natjecanje nešto što se u rukometu cijeni više od ijednog klupskog, dolazimo do zaključka kako je Duvnjak kao apsolutni nositelj jedne reprezentacije odigrao sedam do osam utakmica u dva tjedna u kojima je dao svoj fizički maksimum te se fizički potrošio do krajnjih granica.

Kada je prvenstvo završilo, Duvnjak i svi ostali igrači vratili su se u svoje klubove i gotovo bez pauze krenuli s natjecanjima. Tako je Dule u razdoblju od 26. siječnja, kada je završilo Svjetsko prvenstvo, do 28. veljače odigrao još sedam utakmica — što u Bundesligi, što u EHF kupu. Da, EHF kupu, natjecanju koji nosi naziv po organizaciji koja je stavila utakmicu 10 dana nakon završetka Svjetskog prvenstva. I ista ona organizacija koja je izbacila kampanju zaštite igrača od ozljeda.

Treba napomenuti da trošak plaćanja igrača pada isključivo na klubove. Dok EHF, IHF i matični savezi zarađuju ozbiljan novac na tome da igrači odrađuju pet velikih natjecanja u četiri godine, jedini koji potpisuju ugovore s igračima su klubovi. Oni su ti koji najviše riskiraju i oni su ti koji gube svoje investicije u slučaju ozljeda. EHF i IHF se igraju s igračima i zarađuju s minumumom rizika, tako da je logično da nabijaju neizdrživ tempo kako bi zaradili što više. S druge strane, klubovi već godinama zbog ogromne količine utakmica plaćaju igrače koji leže po bolnicama ili terapijskim ustanovama.

No, to je dugoročno neodrživo jer rukomet je takvog intenziteta da na običnom šuterskom treningu može doći do ozljede. Naravno, banalne ozljede se događaju i u drugim sportovima, ali puno je veća vjerojatnost da će pivot pri običnom šutu nezgodno pasti i potrgati rame, nego da će nogometaš prilikom izvođenja slobodnog udarca izvrnuti gležanj. Naime, rukomet je ujedno i jedan od najbržih i jedan od sportova s najviše kontakta.

Brutalan sport

Moderni rukomet zahtjeva izrazito brzu tranziciju i prijenos lopte. To ujedno znači i dodatno povećanu potrošnju igrača u odnosu na prije desetak godina, kada je rukomet bio uvelike sporiji i igrao se statično, odnosno samo pred golom. Sada osvajanje terena počinje odmah nakon obrane. Da bi se igrao takav rukomet, sami temelji igre leže u obrani. Od obrane se zahtjeva da bude čvrsta, kompaktna i pokretna. Ako tome dodamo još veliku količinu udaraca i čvrstih prekršaja, dolazimo do toga da se samo igranjem obrane jedan centarhalf u rukometu potroši gotovo jednako, ako ne i više nego sportaši u ostalim ekipnim sportovima.

Ekipe koje temelje svoju igru na obrani takve su probleme ekipe rješavale uvođenjem nekoliko obrambenih specijalista. Danas, kada gotovo sve vrhunske ekipe igraju rukomet temeljen na tranziciji, jako je teško samo doći do situacije da obrambeni specijalist uđe u igru. Zato se od gotovo svih igrača zahtijeva igra u oba smjeru.

Dakle na vrhunskoj razini rukomet postaje izrazito brz, a ujedno i  brutalan sport — iste one batine koje si podijelio obrani, vratit će ti se u napadu. Vanjski igrači na kojima se temelji cijela igra konstantno su na udaru suparničke obrane. Efektivno vrijeme utakmice podiglo se za čak 10 minuta, dok se broj dodira s loptom digao gotovo za 100. To ujedno znači i više kontakta među igračima. Kada na sve to, odnosno na povećani intenzitet igre dodamo i povećani broj utakmica, dolazimo do računice kako su ozljede neizbježne.

Švicarski institut za medicinu u sportu napravio je istraživanje u trajanju od četiri godine i na šest internacionalnih natjecanja u kojima je istraživao rukometne ozljede za vrijeme trajanja tih turnira. Medicinski timovi reprezentacija nakon svake su utakmice ispunjavali formu u kojoj su bilježili sve probleme na koje su se igrači požalili nakon utakmice. Rezultat je pokazao ukupno 478 ozljeda na šest turnira. Najviše ozljeda proizašlo je nakon kontakta s drugim igračem. Čak 45 posto ozljeda posljedica je faula koji je obrambeni igrač napravio nad napadačem, a ukupno 310 od tih 478 ozljeda (oko 65 posto) je bilo posljedica prekršaja — a tek 96 od tih prekršaja bilo je sankcionirano kartonom, odnosno isključenjem.

Rukomet je, dakle, vrlo grub sport. A kad odigrate devet utakmica u dva tjedna, odnosno 15 u 30 dana, to znači da se uistinu trošite do krajnjih granica.

Igrači ne žele nositi teret

Naravno da igrači žele popularizaciju rukometa, odnosno dovesti rukomet na razinu popularnosti kakvu je imao prije desetak i više godina, ali jednostavno ne žele da se to odvija preko njihovih leđa. Igrači u najjačim ligama poput one francuske, njemačke ili SEHA lige ne mogu tražiti dan odmora jer je svaka utakmica bitna. Recimo, PPD Zagreb je u ožujku odigrao 10 izrazito bitnih utakmica u Premijer ligi, SEHA ligi te Ligi prvaka. Naravno da su sve te utakmice izazvale pozornost javnosti i medija, ali igrači su zasigurno platili veliku cijenu.

EHPU je iznijela nekoliko jednostavnih prijedloga i želi aktivno uključiti igrače u stvaranje novih pravila. Pravila jako koče rukomet u njegovu razvoju, a igrači nemaju niti jednog predstavnika u skupštini EHF-a. Nadalje, oni žele da se poveća razmak između reprezentativnih natjecanja i kvalifikacija za iduća natjecanja. Također igrači žele da završni turnir Lige prvaka traje tri, a ne kao i dosad dva dana — jer smiješno je očekivati da ćete dvaput vidjeti vrhunski rukomet dva u manje od 24 sata. Igrači ovom porukom pokazuju da ne žele nositi teret koji im je netko svojim dugogodišnjim neradom, pohlepom i sustavnim zanemarivanjem natovario na leđa.

Oni žele igrati rukomet, a ne da se netko drugi igra s njihovim zdravljem.

Ne propusti top članke