Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Šah se trudi biti seksi

Stakleni kavez, pay-per-view, izvanzemaljci… I politika

Zadnja izmjena: 1. prosinca 2016. Profimedia

Kad je u srpnju 1972. Bobby Fischer u trećoj partiji ‘Meča stoljeća’ uzeo svoj prvi i po mnogima ključni poen u dvoboju sa Borisom Spaskim, svijet je bio prinuđen gledati iz daljine.

Bilo je to doba hladnog rata i vječno pitanje je li šah sport uopće nije bilo važno. Bio je to jedan od državnih projekata Sovjetskog saveza, igra u kojoj su više od 20 godina dominirali Sovjeti, samim tim i nešto što su Amerikanci morali “napasti”, a ime novog svjetskog prvaka nosilo je drugačiju poruku nego ikada prije.

Fischer je bio šahovski genij i silom prilika američki heroj, ali i totalni paranoik i ekscentrik. Nakon što je izgubio prvu partiju, Amerikanac je zatražio da se “preglasne” televizijske ekipe povuku i da se meč igra bez kamera; FIDE je to odbila, a on predao drugu partiju. Spaski je onda pokazao znak dobre volje i napravio najveću pogrešku u karijeri – pristao je da se treća partija igra u malenoj prostoriji u backstageu, bez prisustva gledatelja i uz prijenos tek jednom kamerom.

Prošle su od tada 44 godine. Danas će dva 26-ogodišnjaka – aktualni svjetski prvak Magnus Carlsen i njegov izazivač Sergej Karjakin – u tie-breaku odlučivati o budućem prvaku svijeta u šahu. Njih će od gledatelja u njujorškom Fulton Marketu, koji će svoje ulaznice platiti između 100 i 500 dolara, dijeliti tek staklena pregrada; dvojica najboljih šahista današnjice sjedit će u sredini sterilnog staklenog kaveza s prigušenim svijetlom na ploči i, navodno, milijunima očiju na leđima.

Carlsenove su finalne partije u Norveškoj bile gledanije od nogometa, postao je maneken velike modne kuće, a Cosmo ga je proglasio najseksipilnijim muškarcem

Naime, organizator ovog finala i njegov glavni sponzor AGON na službenoj internetskoj stranici ponudio je pay-per-view opciju s kojom za sedam američkih dolara možete gledati stream iz New Yorka.

Šah želi svoj dio kolača

Iz Agona tvrde da je prvih dvanaest partija, koje su se plaćale u paketu vrijednom 15 dolara, odgledalo više od milijun ljudi, iako odbijaju otkriti koliko ih se zaista pretplatilo. I nije to sve što AGON nudi – za sedam dolara sa svog smartphonea, tableta ili računala možete uživati u panoramskom pogledu na “arenu” i oba igrača; možete mijenjati kutove iz kojih pratite prijenos i fokusirati se na jednog od igrača, njegove pokrete ili mimiku; pratiti živi komentar drugih velemajstora i to na više svjetskih jezika i raspravljati sa šahovskim ekspertima. Uza sve to, ovo je i prvo šahovsko finale čiji se direktni prijenos radi i kroz virtualnu stvarnost – svaki pokret je važan i svaki pokret se sada može analizirati u detalje, a to između ostalog radi i računalo, koje prognozira i objašnjava moguće poteze gledateljima.

Magnus Carlsen and Sergey Karjakin at Chess Championship

I nije nikakva tajna da se šah u posljednjih nekoliko godina pokušava modernizirati, iz tehnološkog doba izvući najbolje i spojiti ga sa milijunskom bazom fanova, te na kraju dana maksimalno profitirati. Igra je to (ili sport? – ne usudimo se ući u tu raspravu) koja se pokušava ugurati na tržište i uzeti svoj dio kolača, no i dalje se, i pored pojave potpuno novih i drugačijih likova, sudara sa klasičnim problemima.

Upravo je hladni rat bio jedan od razloga atraktivnosti šaha u drugoj polovici prošlog stoljeća. No, s padom Berlinskog zida i očitim slabljenjem FIDE kao organizacije nestala je važnost konačnog rezultata. Vrhunski se sport se u globalu tijekom proteklih tridesetak godina pretvarao u biznis, a šah nije imao šanse u toj utrci. Ipak, u posljednjih nekoliko godina promjena odnosa u samoj igri pomogla je da na površinu izađu mlađi i atraktivniji igrači, a nisu odmogle ni tenzije na relaciji Zapad – Rusija.

Politika je dobrodošli začin

Magnus Carlsen je Norvežanin koji danas slavi 26. rođendan, a velemajstor je postao s 13 godina i 148 dana starosti, što ga čini trećim najmlađim u povijesti.

U studenom 2013. Carlsen je u Chennaiju svladao dvadeset godina starijeg Viswanathana Ananda i postao svjetski prvak, najavivši dominaciju mlađih i fizički spremnijih igrača. Osvojio je pet šahovskih Oscara uzastopce, Norvežani su ga proglasili za sportaša godine, i u dvije godine Carlsen je postao prototip modernog “zapadnjačkog” šahista – 2013. ga je Time uvrstio na listu 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu, njegove su finalne partije u Norveškoj bile gledanije od nogometa, postao je maneken velike modne kuće, a Cosmopolitan ga je proglasio najseksipilnijim muškarcem.

Njegov vršnjak Sergej Karjakin, najmlađi velemajstor u povijesti, rođen je u Simferopolju, na Krimu.

Do 2009. je predstavljao Ukrajinu, a onda je uzeo rusko državljanstvo i preselio u Moskvu, odakle je javno podržavao aneksiju Krima. Rusija već devet godina, od Vladimira Kramnika, nije imala prvaka svijeta, pa ne čudi velika podrška koju ima od službene Moskve; u New York je službeno doputovao i Dmitrij Peskov, glasnogovornik predsjednika Vladimira Putina.

Magnus Carlsen and Sergey Karjakin at Chess Championship

Međutim, u ovom slučaju je politika samo dobrodošli začin za finale. I pored činjenice da su PR gurui od Carlsena napravili holivudsku zvijezdu te da je mu je protivnik Putinov miljenik i automatski bad guy, i pored maksimalnog ulaganja u tehnologiju i promociju – početni potez ove godine napravio je Woody Harrelson –  njujorški turnir i dalje nije u stanju privući velike i luksuzne sponzore. Čak je i na dvanaestoj partiji bilo previše praznih stolica, a imena glavnih pokrovitelja ostaju na nekoliko kompanija u vlasništvu Rusa, odnosno par norveških firmi.

Igrači zarađuju puno veći novac nego ranije, promotori se trude napraviti posao, ali šah naprosto ne nudi atrakciju.

Nismo još došli do penala

Nije samo razlog činjenica da su, ma koliko to zvučalo kao stereotip, šahisti poput Carlsena ili Karjakina dosadni široj javnosti. Za razumijevanje same igre treba mnogo više od površnog poznavanja, što automatski smanjuje tržište i atraktivnost sponzorima. Osim toga, na čelu FIDE je Kirsan Iljumžinov, kontroverzni ruski biznismen. A on nije magnet za velike ulagače; u SAD mu je zabranjen ulazak zbog njegovih veza sa Basharom al-Assadom, prijateljevao je i sa Saddamom Husseinom, a za sebe voli reći da je veliki mirotvorac. Doduše, nije baš korisno ni to što smatra da su šah na zemlju prije 2.000 godina donijeli izvanzemaljci, koji su 1997. godine – tvrdi on! – i njega oteli.

Ništa izvanzemaljsko nije se dogodilo u prvih dvanaest partija i najzanimljivije od svega je da još uvijek nemamo pobjednika. Deset partija je završeno remijem – niti jedan od dva igrača nije želio pretjerano riskirati, a potvrda toga je posljednja partija koja je bila gotova nakon jedva pola sata.

Obzirom da je Karjakin slabije rangiran, za njega je ovo u startu pozitivan rezultat. Rus je prvi dobio partiju te uspio izazvati nervozu i frustraciju kod Carlsena, ali nakon izjednačenja priča se smirila.

Sada slijedi tie-break;  četiri brzopotezne partije, gdje natjecatelji imaju po 25 minuta po partiji plus 10 sekundi poslije svakog odigranog poteza. Ne dobijemo li pobjednika nakon toga, slijede još četiri blic partije, a eventualno neriješeno vodi nas u tzv. sudden death – partiju u kojoj bijeli ima minutu prednosti, ali crnom i remi donosi čitav bod.

Carlsen je i dalje favorit. Jedan je od fizički najspremnijih igrača ikada i vrhunski je kad su u pitanju brzopotezne partije.

“Nismo još došli do penala, tek smo u produžecima”, objasnio je Norvežanin nogometnim rječnikom. “Nitko ne želi riskirati u posljednji trenutak regularnog tijeka, ali zato produžeci budu zanimljivi”. No, Rus ga je doveo tamo gdje je htio, gdje je sada apsolutno sve moguće.

Osim da nekoga otmu izvanzemaljci.

Ne propusti top članke