Dvije minute manje od šest sati tog je rujanskog dana proveo Ivo Karlović na zemlji Poreča. Pet setova, samo tri break lopte, nevjerojatnih 78 Karlovićevih asova, ali i trideset gemova u petom i poraz od Radeka Štepaneka. Sedam godina je prošlo i bolje od tog meča pamti se jedino presica koja je uslijedila. Bio je Ivo umoran, ali još više i razočaran.
“Nisam očekivao, nisam…”, govorio je Karlović isprekidano, pokušavajući se suzdržati, birati riječi i– recimo to tako – što je diplomatskije moguće odgovoriti na pitanje zašto je u Poreču toga dana bilo više čeških navijača. I zašto su, pobogu, bili glasniji. “Jedino što mogu reći da je to žalosno… Možda su [naši] imali važnijih stvari, pojma nemam…”. Kasnije, dok je nabrajao što ga sve boli od meča, a boljelo ga je puno toga, naglasak je stavio na to da mu se “riga”.
U drugoj utakmici opet je odlučivala jedna lopta.
Marin Čilić se protiv Tomaša Berdycha vratio iz 0-2, ali izgubio u petom, dubl su izgubili Marin i Lovro Zovko, koji je u petom meču osvojio i jedini, nevažni poen. Bila je to generacija za koju smo mislili da je predodređena za uspjeh; Ivo i Marin kao prva dva reketa, tri meča kod kuće, gaženje Čilea i trijumf nad Amerikancima. Prije sedam godina Ivo Karlović je otvorio dušu jer je znao što je na kraju presudilo.
Navijači.
“Stvari u Davis Cupu nisu ni slične ovakvim turnirima” – sedam godina kasnije, nakon poraza od Juana Martina Del Potra u predigri zagrebačkog finala u Stockholmu prije mjesec dana, govorio je Ivo Karlović. “Puno je faktora koji odlučuju, ali vrlo važan su navijači. Ovdje su gotovo svi bili za njega, a u Zagrebu će biti drugačije i nadam se da će Argentinci u manjini”.
Publika na velikom ispitu
Nemali je broj je problema s kojima se hrvatski tenis nosio u proteklom desetljeću. Da ne duljimo, pregledajte samo listu turnira koji su doslovce nestali u posljednjih nekoliko godina. No, bez obzira na to, tenisači se uspijevaju iskoprcati iz blata i isplivati na površinu.
Možete voljeti ili ne voljeti nekoga od njih, smatrati njihovu igru ziheraškom ili jednodimenzionalnom, možete pričati i o generalnom padu kvalitete igre, ali ne možete pobjeći od činjenica. A one su prilično jednostavne – Čilić je šesti igrač svijeta; s Karlovićem čini dvojac koji je u top dvadeset; Borna Ćorić je u top pedeset, Ivan Dodig i Mate Pavić su u među trideset najboljih u dublu.
I naravno, reprezentacija je u finalu Davis Cupa i u prilici da ponovi uspjeh od prije jedanaest godina.
Osam mečeva zaredom – uključujući i tri u Poreču 2009. – Hrvatska je odigrala na svom terenu, ali onda je uslijedila obrnuta sreća koja je najviše odgovarala odgovornima u hrvatskom tenisu. Od Nijemaca i posljednjeg reprezentativnog singla kojeg je u Zagrebu odigrao Ivo Karlović, Hrvatska je u dvanaest dvoboja domaćin bila tek dva puta – Britancima u Umagu 2013. i Francuzima u Zadru u polufinalu ove godine. Pitanje tko će biti domaćin reprezentaciji postao je manje-više konstantan problem nakon tog Poreča, i to što se u HTS-u nisu morali zamarati s tim bila je za njih najbolja moguća vijest.
U teoriji, velika prednost Hrvatske je podloga. Posljednje informacije govore da je sporija nego što su se dva najbolja hrvatska igrača nadala
Uostalom, dovoljno je vidjeti kako su se nosili sa dodjelom organizacije i prodajom karata za ovo finale.
Nema sumnje da će u iduća tri dana zagrebačka publika biti na velikom ispitu. Argentinaca doista neće biti previše – izuzmemo li navodni dolazak Diega Maradone i njegove pratnje – i podrška navijača ne da bi mogla i trebala, nego bi morala biti vjetar u leđa izabranicima Željka Krajana.
No, nije nitko u hrvatskoj momčadi – a ponajmanje veteran kakav je Karlović – naivan da vjeruje da će navijači biti ti koji će dobiti ovaj meč. Odlučit će, naravno, događanja na terenu.
Del Potro je tipični argentinski igrač
O Hrvatskoj znamo sve. Marin je neprikosnoveni broj jedan, Karlović se vratio, a Borna Ćorić se oporavio od ozljede brže nego što smo očekivali, pa je samo pitanje koga će Krajan predstaviti kao broj dva. No, kakva nas to Argentina čeka ovog vikenda?
Daniel Orsanic u Zagreb je očekivano doveo Federica Delbonisa, koji je najbolju godinu karijere završio na 41. mjestu, a u travnju je uzeo jedini trofej sezone, pobijedivši Bornu Ćorića u finalu Marrakecha. Igrao je i dva polufinala (Bukurešt i Istanbul), ali je u drugom dijelu sezone upao u krizu – od Roland Garrosa je sudjelovao na dvanaest turnira i samo dva puta prošao prvo kolo. Guido Pella je 39. na svijetu, s dva četvrtfinala i jednim finalom ove sezone, dok je 29-godišnji Leonardo Mayer ispao iz top 100 nakon velikih problema s ozljedom.
U praksi, argentinska priča vrti se oko Juana Martina Del Potra.
Još jednom se ovaj sjajni Argentinac oporavio od ozljede; nakon što je igrao finale Rija, četvrtfinale US Opena i osvojio Stockholm, dobio je nagradu za povratnika godine. Del Potro je bio ključni čovjek u prolasku protiv Britanaca, ondje je – što je vrlo važno, na tvrdoj podlozi Glasgowa – dobio Andyja Murraya. Riješio se velikog “problema” koji je imao igrajući za reprezentaciju, sjene koja se zvala David Nalbandian i danas je Del Potro apsolutni lider argentinske selekcije, lider koji želi postati heroj nacije. Argentincima je ovo peto finale, a još uvijek nemaju trofej.
Del Potro je tipičan argentinski igrač, a njegov opis mogao bi se iskoristiti i za ostalu trojicu. Defenzivan je (barem u kontekstu igranja u dvorani), većinu vremena provodi lupajući s osnovne linije i savršeno mu odgovara spora i medium podloga na kojoj ima vremena povući se na svoj odlični forhend. Argentinci su ti koji traže duže poene i nema sumnje da će tako igrati i u ova tri dana; tako su prošli i Britance i Talijane.
Hrvatska je favorit
U teoriji, velika prednost Hrvatske – još jedan ključni faktor u Davis Cupu – je podloga. Karlović i Čilić svoju igru baziraju na servisu i što kraćim poenima, potpuno drugačiji su profil igrača od Argentinaca, i njima odgovara da je ona što brža. Orsanic je pravio pritisak na organizatora da podloga “ne izlazi iz okvira pravila”, no posljednje informacije govore da je sporija nego što su se dva najbolja hrvatska igrača nadala.
U dobre vijesti spada napredak koji je Čilić ostvario u posljednjih nekoliko mjeseci. Pisali smo o tome; od raskida s Goranom Ivaniševićem i početka suradnje sa Jonasom Björkmanom, Marin ne samo da djeluje kao da ima više samopouzdanja, nego igra agresivniji tenis i ima mnogo bolju tranziciju igre, pokušavajući skratiti poene koliko je to moguće, a to je ono što treba protiv ovakve Argentine. Na Ivu Karlovića ne treba trošiti previše riječi: Div sa Šalate, koji je u međuvremenu postao Doktor Ivo, ima svoj “7-6, 7-6, 7-6” način igre koji funkcionira dobro. Pitanje je samo koliko može Borna Ćorić.
Both teams got a good look at what's at stake when they came face-to-face with the #DavisCup at the official dinner! pic.twitter.com/hxg7IWQLcO
— Davis Cup (@DavisCup) November 23, 2016
No, bilo kako bilo, Hrvatska je – ne možemo pobjeći od toga – favorit.
Još prije nego što je Hrvatska 2005. osvojila Salataru, Goran Ivanišević je ponavljao, a Neven Bertičević zapisao da “imamo reprezentaciju za osvojiti Davis kup”, ali da prethodno mora ostvariti nešto veliko. Nešto kao pobjeda nad Amerima 2005.
Ili, ako hoćete, kao pobjeda nad tim istim Amerikancima 2016.
Hrvatska ovaj put ima četiri sjajna igrača, ima prednost domaćeg terena, izabrala je podlogu. I dobila je tu veliku utakmicu koja joj je dala krila. Kalkulacija više nema.
