Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

San o Trostrukoj kruni

Kako je Fernando Alonso jednom najavom oživio romantični duh automobilizma

Zadnja izmjena: 19. travnja 2017. Profimedia

Formula 1 odavno je postala krupan posao s natruhama sportskih korijena u sebi. To je neminovan proces, sličan se odvio u više-manje svim jako profesionaliziranim sportovima, u kojima akteri i vlasnici momčadi zarađuju velike svote novca.

Nažalost, u ovom je slučaju, zbog prirode samog sporta, to dovedeno do ekstrema i gotovo je nemoguće da itko, makar i sporadično, poremeti odnose snaga, a interesi strojeva za zgrtanje profita odavno su nadvladali sportske ciljeve. U većini drugih sportova još uvijek postoje neki viši ciljevi – olimpijske medalje ili reprezentativni nastupi – koje sportaši povremeno stavljaju ispred interesa organizacija za koje nastupaju, no u Formuli 1 nema takvih ispušnih ventila.

Usto, poput dobrog dijela drugih vrhunskih sportaša, vozači se danas selektiraju u najranijoj dobi i potom prolaze ekstremne režime treninga. Posljedica toga je da danas više gotovo i nema grešaka na stazi, sudara na startu… svi su toliko utrenirani, jer od djetinjstva ne rade ništa osim vožnje utrka i vježbanja na simulatorima. Učitelji i osobni treneri služe samo odgajanju u poslušne korporativne djelatnike koji znaju pažljivo odvagati svaku riječ i nikada ne dovesti svoju momčad u ma kakav problem svojim izjavama.

Još prije petnaestak godina imali smo duhovite, jezičave vozače poput Jacquesa Villeneuvea, Davida Coultharda i Eddieja Irvinea, no otada osim povremenih Kimijevih lakonskih opaski gotovo da i nemamo razloga slušati ili čitati što vozači govore. Iznimke od tog pravila donekle znaju biti stariji vozači, kada iza sebe imaju već podosta sezona i donekle su izgubili strah od korporativne mašinerije, odnosno imaju dostatno zaleđe da mogu govoriti, u nekoj mjeri, ono što uistinu misle.

Fantastična, ali gotovo suluda odluka

U zadnje vrijeme u tome prednjači Fernando Alonso.

Španjolac je već navršio 35 i, premda ga nemali broj poznavatelja još uvijek smatra najboljim ili jednim od najboljih vozača na gridu, vrlo je neizvjesno može li očekivati još koji naslov ili barem pobjedu. McLaren-Honda je vjerojatno najslabiji bolid 2017. i svaki osvojeni bod bit će razlog za slavlje, ponajprije zbog katastrofalnog kaskanja japanskog dobavljača motora za konkurencijom. Rezignacija je u zraku, a Alonsove izjave, još i prije početka sezone, bile su toliko oštre da bi neki mladi vozač zbog njih vjerojatno izletio iz momčadi po kratkom postupku.

Čitava filozofija današnje Formule 1 jest da je samo prvenstvo bitno, a utrke sporedne. No, svaki sport mora imati mitska mjesta, ona koja uistinu znače nešto više

Pa što ga onda uopće drži u tako slaboj momčadi, logično je pitanje, na koje smo ovog tjedna dobili iznimno neočekivan odgovor. McLaren je objavio kako će u svibnju nastupiti na utrci Indy 500, a upravo Alonso će biti za upravljačem.

To znači da će propustiti najvažniju utrku F1 sezone, VN Monaca, koja se vozi isti dan. To je fantastična, ali gotovo suluda odluka: McLaren godinama nije nastupao na Indyju, Alonso nikada nije vozio na ovalnoj stazi i, objektivno, šanse za imalo relevantan rezultat ondje su minimalne. S druge strane, Monaco je specifična staza gdje bolid znači osjetno manje nego drugdje i najbolja prilika u sezoni za dobar plasman.

Nitko se neće čuditi ako Jenson Button, koji će se nakratko vratiti iz mirovine, ondje završi u bodovima – uostalom, i lani je Alonso ondje ostvario najbolji plasman sezone. Ne samo to, na toj utrci se postižu najvažniji dogovori sa sponzorima i na nju dolazi najviše VIP gostiju koji uistinu mogu pomoći momčadi. S poslovne je strane zamalo pa katastrofa da prvog vozača nema u Monacu, Ron Dennis posve sigurno ne bi dozvolio takvo što.

Najavljuje i nastup na Le Mansu

No, s emotivne strane odluka je ispravna i vraća u priču onaj zaboravljeni sportski element.

Indy 500 i 24 sata Le Mansa automobilistički su ekvivalent Olimpijskim igrama ili Davis Cupu i svatko tko kao klinac počinje voziti morao bi nositi u sebi goruću želju za pobjedom na te dvije utrke. One čine i dio tzv. Trostruke krune auto utrka, zajedno s – ovisno koga slušate – Velikom nagradom Monaca ili se naslovom svjetskog prvaka u Formuli 1.

Koji god kriterij da uzmemo, samo ju je jedan vozač u povijesti uspio ostvariti: Graham Hill. Problem je što je Formula 1 uspjela sebe promovirati u natjecanje veće od sporta i što današnji vozači, od malih nogu odgajani tako da teže Svetoj formuli, doživljavaju sve ostalo kao degradaciju, korak naniže. Nažalost, vrlo je izvjesno da bi većina njih između pobjede na VN Azerbajdžana ili na Indy 500 odabrala ono prvo…

Fernando Alonso svojevoljno propušta utrku na kojoj, od svih u sezoni, ima najbolju priliku za dobar rezultat, a koja mu posve sigurno i znači više od većine ostalih, ako ne i svih. Umjesto toga odlazi voziti nešto u čemu nema nikakvog iskustva i gdje su mu šanse za dobar plasman još manje. Dakako, i on sam priznaje kako ne bi to učinio da vozi konkurentniji F1 bolid i da mu skupljanje bodova ove sezone nešto znači. No, usprkos tome, fantastično je da netko iz F1 svijeta uopće pomišlja na takav potez.

Alonso najavljuje i nastup na Le Mansu, ne ove godine, ali jasno kaže kako mu je cilj osvojiti trostruku krunu. U zadnjih 20-ak godina o njoj su govorili i razmišljali Mario Andretti, Jacques Villeneuve i Juan Pablo Montoya – dakle, isključivo vozači koji su zanat učili u SAD, gdje je sportski element još uvijek nešto izraženiji, a na svijet utrka gleda se s mnogo manje isključivosti.

Povratak snovima

Sébastien Loeb nagovijestio je novi (zapravo stari, nekada su vozači bili mnogo univerzalniji) pristup i moguće je da je upravo njegova sklonost okušavanju u novim disciplinama i izazovima bila okidač za povratak ispravnog načina razmišljanja. Kimi Räikkönen i – nažalost, s nesretnim konzekvencama – Robert Kubica također su mijenjanjem disciplina pokazali da to još uvijek jest moguće, ali Alonsovo uvođenje trostruke krune u priču diže je na mnogo višu razinu, dodajući joj povijesne i mitske elemente.

Čitava filozofija današnje Formule 1 jest da je samo prvenstvo bitno, a utrke sporedne. Iz kalendara su ispale legendarne staze, zamijenjene bezličnim ‘Mickey Mouse’ novima u bogatim zemljama bez ikakve tradicije, a tamošnje se investitore privlači vrijednosnim sustavom u kojem su njihove utrke jednako značajne i vrijedne poput Monze, Silverstonea ili Spa.

No, svaki sport, želi li opstati, mora imati mitska mjesta, ona koja uistinu znače nešto više. U principu, klinac koji počinje trenirati nogomet rjeđe mašta o nastupu u Ligi prvaka ili na Mundialu općenito, nego o Wembleyu i Maracani, mali tenisač ne sanjari o bodovima koje će osvajati u Umagu ili Dohi, nego o Wimbledonu… Tko god počinje s kartingom, osim možda neke doze lokalpatriotizma, ne mašta o Sočiju ili Yas Marini, nego o Monacu.

Upravo zato, zbog tog povratka snovima, ovaj pokušaj Fernanda Alonsa, kako god završio, nešto je najljepše što se automobilizmu dogodilo u zadnjih dosta godina.

Ne propusti top članke