Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sandra i Hrvati

Najbolja je hrvatska atletičarka ikad. Ali daleko od toga da je ljubimica nacije

Zadnja izmjena: 17. listopada 2019.

Prije točno tri tjedna odlučio sam provesti subotu na stadionu Mladost gdje su se održavali kup i ekipno prvenstvo Hrvatske u atletici. Tih sam dana odviše intenzivno pratio Mundobasket, stoga mi je promjena sporta odlično došla kao osvježenje uoči velikog košarkaškog finala.

Od svih događanja najviše mi je za oko zapeo ženski disk koji je prošao u znaku Dinamo Zrinjevca: 19-godišnja Marija Tolj pomela je konkurenciju umalo prebacivši 60 metara, dok je tri godine mlađa Ivona Kokanović zračila energijom i samopouzdanjem koje neodoljivo podsjeća na jednu bivšu Dinamovu članicu.

Sandra Perković nije bila u blizini.

Nekoliko dana ranije pretrpjela je poraz u finalu Dijamantne lige u Bruxellesu, okončavši neočekivano slabu dijamantnu sezonu. Naime, ni na jednom od mitinga nije uspjela dohvatiti vrh postolja; prva su mjesta podijelile Kubanke Yaime Perez i Denia Caballero. Najveća hrvatska atletičarka shvatila je da nešto nije u redu i da nema mnogo vremena da detektira što je to točno. Preostalih nekoliko tjedana uoči Svjetskog prvenstva odlučila se zatvoriti u sebe i maksimalno posvetiti pronalasku stare forme — ako ni zbog čega drugog, onda barem zato da se može pošteno potući s Kubankama za zlato.

Hrvati će Sandri prijeći preko doping afere i političkih ekshibicija, ali ne i aroganciju

Nije uspjela. Iako je njen govor tijela govorio da je mnogo staloženija i fokusiranija nego inače, to nije bilo dovoljno za ništa više od bronce koju je osigurala već u prvom pokušaju (66,72 m). Poslije toga je mogla samo promatrati kako Perez i Caballero nadmašuju jedna drugu da bi uzbudljivi duel okončala Yaime nedostižnim hicem od 69,17 m u petoj seriji.

Moram priznati da sam mislio kako je slaba Sandrina sezona bila neka vrsta dude varalice, da je Dijamantnu ligu namjerno odradila s manjim intenzitetom kako bi tempirala formu za neuobičajeno kasno Svjetsko prvenstvo, a ujedno i malo zabrinula hrvatsku javnost.

Sazdana od čelika

Tijekom svih ovih godina otkako je započela brutalnu dominaciju, stekao sam dojam da se uspjesi Sandre Perković uzimaju zdravo za gotovo. Osvajanje olimpijskog zlata u Londonu 2012. kao da je bio vrhunac njena ugleda u domovini, dok su se svi ostali zlatni pohodi — kojih je bilo napretek — gledali kao nešto što se podrazumijeva. Ti su trijumfi bili upisani davno prije početka natjecanja.

Ono što je budilo više interesa bili su njezini rijetki porazi, koji su se ocjenjivali kao neuspjesi, poput srebra na Svjetskom prvenstvu u Pekingu 2015. Da, i srebro se nekada može prikazati kao podbačaj, zamislite kako će se tek gledati na broncu. U njenu slučaju primjenjuje se onaj popularni aforizam “nije vijest kada pas ugrize čovjeka, nego kada čovjek ugrize psa”. Kad maloj djeci ispunjavate ama baš svaku želju pa jednom zakažete, što će se dogoditi? Popit će vam svu krv, naravno. Sandra nas je, jednostavno, previše razmazila i zato smo je uzimali zdravo za gotovo.

Pogledajmo malo u neku ruku suprotan primjer Blanke Vlašić, koja je, malo će tko pokušati osporiti, više prirasla srcu javnosti – ona je do svojih uspjeha dolazila s mnogo više turbulencija. Uvijek su tu bile neke drame, neke ozljede, neke strašne suparnice, zbog čega su joj se porazi lakše praštali, dok se s njenim pobjedama više saživjelo. Nasuprot tome, Sandra je svojim dominantnim nastupima sve suparnice činila dekorom. Iako je u mladosti imala velikih zdravstvenih problema (sepsa), poslije se činilo da je sazdana od čelika, nikakva je ozljeda nije mogla usporiti. Izgledala je kao stroj pred kojim su sve druge nemoćne i zato se s njenim trijumfima teže moglo emotivno saživjeti; uglavnom su se doživljavali tek kao brojka kojom se diže nacionalni ugled u atletskom i olimpijskom svijetu.

I onda, kada u rijetkim situacijama pokaže da je i ona od krvi i mesa, ljudi joj to zamjere. “Pa kakva bronca, ženo, ti si zadužena za zlato!”, nezadovoljnici će rogoboriti ispred ekrana, ogorčeni jer je Sandra iznevjerila dužnost koju joj je povjerio hrvatski narod.

A nekima će i biti drago što je izgubila, ponajviše zbog njenog karaktera.

Deal-breaker za Hrvate

Da se ne lažemo, Sandra Perković i skromnost te, pogotovo, sramežljivost ne idu u istu rečenicu. Uvijek glasna, brbljava, ponosita, voli se kočoperiti svojim uspjesima, a na terenu se postavlja kao svijet sa sebe, uvjerena da joj nitko ne može apsolutno ništa. Naravno, sve to ide s pokrićem, ali takve stvari znaju ljudima ići na živce. Primjerice, i uoči sinoćnjeg finala u pohvali svojim suparnicama nije propustila istaknuti da su pune samopouzdanja jer su konačno uspjele povezati pobjede nad svjetskom veličinom poput nje, dok je nakon bronce završila u suzama uz objašnjenje da plače jer je “realno” bila najspremnija ovdje, ali joj njeno tijelo nije dopustilo da to pokaže.

Takva samodopadnost glavni je razlog što u domovini nije omiljena koliko bi trebala biti s obzirom na rezultate. Sandra je, naprosto, odbila poštovati hrvatske norme ponašanja propisane za najveće sportske zvijezde. Jeste li ikada čuli od Blanke Vlašić, Janice i Ivice Kostelića, Marina Čilića ili, pak, nekog iz timskih sportova da kaže nešto tipa “sad ću ja ove poderati, ne mogu mi ništa”?

Takve riječi zvuče zabavno kada ih izrekne netko poput Usaina Bolta ili Zlatana Ibrahimovića, ali kada ih se netko naš usudi izreći, uglavnom će reakcija biti “ma šta taj glumata, neka se malo prizemlji!”. Hrvati će Sandri prijeći preko davne doping afere, pa i preko političkih ekshibicija, ali preko arogancije teško. To je u Hrvatskoj deal-breaker ako želite biti neprijeporni ljubimac nacije.

Šteta, jer Sandra Perković je najbolje što se hrvatskoj atletici dogodilo u čitavoj povijesti. Peterostruka europska prvakinja, dvostruka svjetska, dvostruka olimpijska, a tek joj je 29. Kubanke su dočekale svoje trenutke slave, ali budite uvjereni da će se Sandra vratiti – kada ponositim osobama udarite na ponos, smjesta počnu spremati osvetnički pohod.

I nemojte misliti da će se pokušati promijeniti kako bi više prirasla srcu populaciji. Jasno se vidi da će zauvijek ostati svoja, da će pričati i raditi što god ona poželi, bez obzira koliko to bilo neprimjereno. I zato će ona biti jedna od onih veličina koje će se nakon kraja karijere cijeniti stostruko više nego dok je aktivna — ako Tolj, Kokanović ili bilo koja druga mlada bacačica za pet, 10 ili 50 godina izraste u šampionku, teško da će uspjeti izaći iz Sandrine sjene. Ljudi će govoriti “dobra je mala, ali Perković je bila svijet za sebe, takva se više neće roditi.”.

A tada će Sandra konačno doći na svoje i u svom stilu s osmijehom poentirati: “pa ljudi moji, šta vam ja pričam svo ovo vrijeme”.

Ne propusti top članke