Osnivač, predsjednik, kapetan i spiritus movens Futsal Dinama pokretanjem kluba je 2012. spojio svoje dvije ljubavi – futsal i Dinamo, naravno. A iskra koja je zapalila vatru bio je početak suradnje s Bad Blue Boysima, do kojeg je došlo prije dvije i pol godine: „Njihov je cilj bio povratak na tribine te da pokažu kako klub može funkcionirati po načelu ‘jedan član – jedan glas’. Htjeli su da grupa ponovno ima svoje mjesto na kojem će moći navijati bez represije i crnih lista. Ja sam bio sretan da im klub to može dati“, objašnjava.

Razgovaramo u pomalo trošnom balonu na Črnomercu, gdje treniraju Dinamovi klinci, i prisjećamo se strelovitog uspona. Osvojivši drugu ligu u sezoni 2014./2015. te porušivši sve rekorde gledanosti, igrači volonteri – među njima i Tomislav Šokota te Antonio Franja, dobro poznata imena ‘velikog’ nogometa – udarili su temelje onome što je, u neku ruku, preraslo u pokret.

„Znači, napravili smo takav boom u tom svijetu da nas zovu i pitaju za savjete iz SAD-a, Njemačke, Engleske… Žele znati kako to funkcionira.“

Klub je prošle godine učlanio oko 1.600 ljudi, od toga 300-tinjak njih izvan Hrvatske, a za predsjednika su na prvoj izbornoj skupštini, u srpnju 2015., izabrali Matiju. Jedan od primarnih ciljeva tijekom njegova mandata je da klub ostane samoodrživ i neovisan. „Trošimo ono što imamo. Prošlu smo godinu završili u plusu, a pojavili su se i neki veći sponzori, tako da smo se ove sezone mogli pojačati hrvatskim reprezentativcima i možemo parirati najjačima. Ali ako nećemo imati te novce, jednostavno nećemo imati te igrače, a klub će i dalje funkcionirati“, jasan je.

Da je tomu tako pokazuju financijski izvještaji koji se otprilike svakih šest mjeseci pojavljuju na internetskim stranicama Futsal Dinama, a plod su rada jedne revizorske kuće koja češlja klupske financije. Tako je, primjerice, do rujna prošle godine klub od ulaznica i članarina uprihodio 37 posto svojih ukupnih prihoda. Potkraj 2015. klub se prvi put prijavio za sredstva iz gradskog proračuna i dobio 50.000 kuna za omladinski pogon, odnosno Školu futsala, te još 50.000 za natjecanja. „Natječaj je dobar, ali sredstva se dijele po ključu da se sve zna unaprijed, a rad kao da se ne vrednuje“, misli Đulvat. „Ne mogu ista sredstva dobiti netko tko ima omladinski pogon i zapošljava tri trenera i netko tko praktički nema omladinski pogon.“

Ljudi više ne vjeruju u GNK

Još uvijek ima onih koji će reći kako načelo ‘jedan član – 1 glas’ dovodi do toga da „ulica vodi klub“. Što reći takvima?

„Vrlo jednostavno, po toj logici i državu vodi ulica. Premijera izabire ulica… Taj model funkcionira u Realu, Barceloni, Benfici… Pa nismo mi avangarda po tom pitanju. Nikad nisam razumio zašto se upotrebljava ta floskula. Uprava je ta koja vodi klub, a navijači je biraju. Ljude treba što više priključivati da bismo im objasnili taj članski model jer kod nas se obično rezonira ‘ma, to nije moj problem’ i onda puno stvari prođe bez da se primimo ikakvog posla.“

No, članovi-navijači na razne načine sudjeluju u radu kluba. Tako su, primjerice, određivali iznos članarine te birali klupski dres. „Evo, sad će nas možda izbaciti iz Kupa, pa bi bilo u redu da sazovemo Skupštinu i kažemo ljudima što se točno dogodilo“, priča Matija, koji nerijetko ističe kako klub bez velikog broja volontera ne bi mogao dobro funkcionirati. Utakmice se najčešće se igraju u popularnoj ‘Dvojci’ Doma sportova i redovito ih pohodi oko 1.000, 1.500 gledatelja u sportu koji se po popularnosti ne može mjeriti s ‘velikim’ nogometom.

S druge strane, GNK Dinamo ove godine na utakmicama Hrvatske nogometne lige prosječno prati nešto više od 3.000 gledatelja – što je pad u odnosu na prošlu sezonu, usprkos povratku BBB-a na Sjever. Kako Đulvat, kao navijač ‘velikog’ Dinama, to komentira?

„Ljudi jednostavno više ne vjeruju u taj klub“, odgovara. „Nema više pozitivne energije. Gledaj, oni i dalje vole taj klub, to je neupitno, ali da bi se ta vatra ponovno rasplamsala treba jedno novo, pozitivno okruženje, a toga na Maksimiru i općenito u nogometu trenutno nema. Nažalost, danas imamo takvu situaciju da neki namjerno navijaju protiv Dinama što ne vodi ničemu… Ne možeš biti protiv svog kluba…“

Ne vidim razloga zašto po članskom modelu ne bi funkcionirali i Cibona ili Dinamo. Tko zna, možda se jednog dana ujedinimo s velikim Dinamom

Matija ne navija protiv GNK Dinama, ali: „Mene zanima da Dinamo bude konkurentan u Ligi prvaka, a ne da prodajemo igrače sa 17, 18, 19 godina i da smo samo zadovoljni time što smo među elitom… Ljudima moramo dati priliku da odluče sviđa li im se kako klub radi.“.

Usprkos spomenutom povratku Boysa na Maksimir, entuzijazam oko Futsal Dinama nije zamro. „Mi smo dobili rast na tribinama. Danas imamo navijača koji zna nabrojati igrače iz Makarske. Da mi je to netko rekao prije nekoliko godina, nazvao bih ga ludim. Čini mi se da su se ljudi vezali za taj futsal i da nikada neće ostaviti klub.“.

Pod posebnim povećalom

Tijekom razgovora koji je potrajao dobrih sat i pol, ovaj 40-godišnjak koji i dalje hara futsal terenima učestalo spominje značaj navijača, tj. BBB-a. Na moju opasku kako su Boysi u javnosti nerijetko percipirani kao huligani, za što su dijelom i sami krivi, odlučno odgovara.

„Kod nas se odmah daju etikete da su oni huligani, a ti huligani su s ovim klubom napravili nebrojeno humanitarnih akcija, ali o tome se nigdje ne piše i o tome se ništa ne zna. Što se futsala tiče, nevjerojatno je s koliko se oni ljubavi odnose prema klubu. Ja uvijek upozoravam da mi na neki način učimo i odgajamo te ljude, pa je onda lakše i Savezu i policiji. Generalno gledajući u našoj se dvorani nikada nije vrijeđalo protivnika… Pogotovo ne na onoj utakmici protiv Nacionala.“

Na toj utakmici, odigranoj u ožujku prošle godine, jedan je od navijača udario vratara suparničke ekipe. HNS-ova je kazna u startu bila drastična (25.000 kuna, pet utakmica bez gledatelja), ali naposljetku je smanjena na 5.000 i dvije utakmice bez gledatelja. Istovremeno, postoje zapisnici sa sličnim događanjima na drugim terenima koje HNS prošlih godina nije sankcionirao, ali Matija ističe da je Futsal Dinamo uvijek pod posebnim povećalom.

„Ma mi smo pogriješili“, priznaje. „U to nema sumnje i trebamo snositi krivicu. Ali nas se kažnjava na drugim sitnicama – zato što nemamo brojeve na gaćicama, a nema ih cijela liga! I jedino nas se kazni, jer je nas delegat prijavio, a druge nije.“

Klub je kažnjen i kada je lani organizirao tradicionalno predstavljanje kluba na Šalati protiv grčkog Doukasa, kao i za sudjelovanje na turniru u Švicarskoj, gdje je igrao protiv prvaka Švicarske i Češke te slavne Benfice. Za oba je događaja, ispostavilo se, trebalo tražiti dozvolu od Saveza. „U futsalu sam 25 godina i to se nikad ranije nije moralo tražiti“, govori Đulvat. „Ali eto, sad smo i tu proceduru počeli poštivati. Ne bih rekao da to ide s nekakvog vrha – više mi se čini da se netko nekome želi dodvoriti, pa to čini kažnjavanjem Futsal Dinama.“

Ne radi se samo o Boysima

Kao reprezentativac s preko 70 nastupa za Hrvatsku, inače osvajač hrvatskog i talijanskog prvenstva, Matija dobro poznaje situaciju u domaćem futsalu i iz prve je ruke svjedočio njegovu usponu. Kulminacija svega bilo je četvrto mjesto Hrvatske na Europskom prvenstvu 2012., igranom na domaćem terenu. Polufinalna utakmica protiv Rusije u zagrebačkoj Areni, napominje, još uvijek je najposjećenija službena futsal utakmica u Europi – bilo je preko 14.000 gledatelja. S gorčinom će se sjetiti kako se HNS tadahvalio organizacijom Eura; međutim, kad se na kraju godine Davor Šuker zahvaljivao svima, „futsal nije niti spomenuo“.

Te iste godine je s Mićom Martićem, legendom hrvatskog futsala te sadašnjim trenerom Futsal Dinama, pokrenuo kampanju ‘Za bolji futsal’. Proputovali su cijelu Hrvatsku želeći bolje upoznati problematiku s kojom se susreću klubovi u svakodnevnom radu; izradili su studiju i poslali je Savezu. Kao što to obično biva s HNS-om, nije se dogodilo ništa. I dalje futsalom nominalno upravlja HNS-ova Komisija za mali nogomet, koja zapravo ni o čemu ne odlučuje nego samo podnosi prijedloge Izvršnom odboru Saveza – u kojem, pak, ne sjedi nitko iz futsala. Đulvat u hrvatskom futsalu vidi velik potencijal, a ligu među pet najjačih u Europi, ali da bi se potencijal ostvario potrebno je razumijevanje i pomoć HNS-a.

„Pomoć očekujem čisto organizacijski, apsolutno sam protiv toga da se klubovima daju novci“, objašnjava. „No, ako mi moramo plaćati suce, pa kotizaciju za nastup u ligi, kupu, i tako dalje… To znači da mi praktički sami financiramo tu ligu, a oni nama ne daju ništa osim samog natjecanja. Trebali bi, primjerice, osigurati da županijski savezi plaćaju troškove za tajnika ili trenera omladinskog pogona, pa da tako dobijemo nekakvu bazu.“

Pred kraj razgovora neminovno se vraćamo samoj biti Futsal Dinama. Što on znači ljudima?

„To je ponovno postala nekakva romantična priča“, tvrdi Matija, pa i sam ostaje u tom ‘modu’: „Najljepše je što stvaramo naviku – ne radi se tu samo o Boysima, na naše utakmice dolaze i obitelji i one postaju zaljubljenici u futsal. Volio bih da članovi još više sudjeluju u radu kluba. Volio bih da jednog dana imamo svoju dvoranu, čije će prostorije biti naš dom i gdje ćemo moći raditi sa svojim omladinskim pogonom…“.

Kad smo kod snova o budućnosti, on kaže da krajnji cilj ovog projekta nije samo uzdići Futsal Dinamo.

„Ne vidim razloga zašto po članskom modelu ne bi funkcionirali i Cibona ili Dinamo. Meni se već toliko snova ostvarilo, ali… Tko zna, možda će jednog dana i onaj da se ujedinimo s velikim Dinamom u jedan sportski kolektiv…“