Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Senna: Prokleta nedjelja

Četvrt stoljeća od onog odvratnog dana kad smo ostali bez najkarizmatičnijeg vozača u F1 povijesti

Zadnja izmjena: 1. svibnja 2019. Ilustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

Ne mogu tvrditi da sam predosjećao, ali nešto se definitivno dalo osjetiti u zraku. Bila je prekrasna, sunčana nedjelja i moji su išli nekamo u prirodu, na izlet, pozvavši i mene. Dakako, nikada me nije bilo lako izvući iz kuće na dan kada se vozi utrka, ali tek je dolazilo proljeće, bio sam željan i prirode i sunca, a vozila se dosadnjikava Imola — jedna od onih idiotskih staza koje danas smatramo klasičnima samo zato što se prisjećamo da su vožene u nekim romantičnijim vremenima, ali zapravo je bila bezvezna. Kolebao sam se nakratko, a potom rekao ne. Nekako sam, ne znam ni sam zašto, osjećao da baš tu utrku naprosto moram gledati.

Nisam još znao za smrt Rolanda Ratzenbergera, da se razumijemo. Vijesti su tada sporije putovale, ako je i objavljeno u subotnjem Dnevniku, vjerojatno ga nisam gledao. Nisam imao pojma da se vratila.

Smrt 12 godina nije pohodila utrke Formule 1 (bilo je smrti vozača, ali na testiranjima ili u drugim serijama), da bi tog crnog vikenda u Imoli odnijela dva života, a zamalo i treći. Teška nesreća Rubensa Barrichella u petak zasjenjena je subotnjom Ratzenbergerovom smrću — taj austrijski vozač rezultatima nije ostavio dubljeg traga u F1, ali je svakako zaslužio da ga se ovdje prisjetimo. Svake se godine otprilike u ovo vrijeme jave glasovi licemjera koji tvrde da je licemjerno ne prisjetiti se i njega, mada ne pamte niti ne podsjećaju na ma koju drugu obljetnicu nečije smrti…

U još jednoj ozbiljnoj nesreći za vrijeme utrke, na sreću bez tragičnih posljedica, sudjelovao je Michele Alboreto — veliki gentleman, sjajan vozač, koji je nekoliko godina kasnije nažalost i sam poginuo testirajući Audijev bolid za Le Mans.

A onda je počela utrka.

U tom je trenutku Ayrton Senna da Silva, nakon povlačenja Alaina Prosta, nedvojbeno smatran najboljim vozačem na gridu, a te je sezone došao u dominantnu momčad Williamsa, naslijedivši ondje upravo Francuza. Prije početka sezone nije bilo nikakve dileme, unaprijed se s gotovo 100-postotnom sigurnošću moglo reći da će Brazilac osvojiti svoju četvrtu titulu prvaka.

“U tom sam trenutku shvatio da više ne upravljam autom svjesno. Na neki način, vozio sam instinktivno, samo što sam bio u drugoj dimenziji”

No, nakon prve dvije utrke na kontu nije imao ni boda; obje su pobjede otišle u ruke nadolazeće zvijezde, Benettonova vozača Michaela Schumachera. Ništa još nije bilo dramatično, ali nervoza se definitivno počela uvlačiti…  Dodatno, premda je Senna već u prvom krugu kvalifikacija osigurao pole position, nakon Austrijančeve smrti više nije izlazio na stazu — zapravo, ta ga je smrt toliko pogodila i rasplakala da ga je doktor Sid Watkins, službeni liječnik Formule 1, nagovarao da odustane od nastupa na utrci.

Nažalost, nije ga poslušao.

Poveo je i nametnuo žestoki ritam, pokušavajući se odvojiti od Schumachera. Postoje razne teorije zavjere i vrlo je vjerojatno da je Benetton koristio neku vrstu ilegalnog aktivnog ovjesa, ali i u kvalifikacijama i u utrci Williams je trebao biti brži bolid, a i tijekom čitave karijere Sennin stil se bazirao na snažnom napadu na samom početku utrke, stjecanju prednosti i kasnijem kontroliranju situacije — još uvijek drži rekord svih vremena, čak 19 puta je pobijedio nakon što je vodio od starta do cilja; Sebastian Vettel i Lewis Hamilton dijele drugo mjesto na toj listi s po 15 takvih pobjeda. Nametnuti ritam od prvog kruga je pokušao i tog 1. svibnja i niti Schumacher niti Benetton ni na koji način nisu krivi za ono što se potom dogodilo.

A zapravo nitko sa sigurnošću ne zna što se točno dogodilo.

U zavoju Tamburello Sennin je bolid naprosto produžio ravno i udario u ogradu. Frtalj stoljeća kasnije, načelno se smatra da je pucanje stupa upravljača uzrokovalo izlijetanje, dok je smrt uzrokovao komadić metala s prednjeg ovjesa koji je probio vizir kacige i pogodio Sennu u sljepoočnicu. Postoje i druge teorije, ali… Ne čini mi se toliko važnim znati zašto je Ayrton poginuo.

Važnije je znati zašto i kako ga pamtimo.

Sama nesreća bila je splet okolnosti, vozači su i prije i kasnije preživljavali mnogo dramatičnije udarce. Da je taj komadić metala odletio nekoliko centimetara više, niže ili u stranu, Brazilac bi prošao bez ozbiljnijih ozljeda. Smrt je proglašena nekoliko sati nakon utrke, podosta nakon danas zloglasne Schumacherove proslave pobjede, koja se u stvarnosti nimalo nije razlikovala od drugih koje su imali razni vozači u sličnim situacijama tijekom povijesti. Da se u tom trenutku već znalo da je Senna mrtav, proslave ne bi bilo — i točka.

Utjecaj tog događaja bio je enorman — kako na samu Formulu 1, koja je doživjela opsežne sigurnosne promjene, tako i na općem planu. Neću nikada zaboraviti, te me večeri srednjoškolski prijatelj izveo van, ispravno pretpostavivši da sam, nakon 10 godina intenzivnog navijanja za Ayrtona, poprilično ukomiran. Baš poput njega dan ranije, i ja sam isplakao pristojnu količinu suza. Ali jednu stvar pamtim više od ma čega drugoga toga dana, a to je bila promjena atmosfere u nekom bircu na Remizi gdje smo sjedili. Na televizoru je trajao Dnevnik, ali ljudi su ga sporadično ili nimalo pratili, vladao je žamor nekoliko odvojenih skupina gostiju.

A onda je spiker objavio vijest o Senninoj smrti i sve je stalo, sve utihnulo.

Nije bilo nikakvog žamora u prostoru koji je do prije nekoliko sekundi bio njime ispunjen.

U idućoj minuti čule su se samo dvije, prilično tiho prozborene riječi.

“Senna!“

i

“Jebote!”

Teško mi je zamisliti, mada se nadam da nikada ni neću saznati, da bi smrt nekog od današnjih vozača mogla izazvati takvu spontanu reakciju. Nedugo potom, pojavio se sjajan grafit “Bože, uzeo si pogrešnog Sennu!“, okrenuvši sve na zajebanciju, i život je nastavio ići normalnim tijekom. Davno je to bilo, još se povremeno i pucalo, rat je još trajao… Ayrton je, poput mnogih drugih koji su poginuli mladi, postao preko svake mjere mitologizirana legenda, još veći, bolji i značajniji nego što je uistinu bio za života. Međutim, ovo nije priča o onome što je postao u dva i pol desetljeća nakon smrti, nego o onome što je bio za života…

A za to moramo premotati na početak.

U vremenima prije Interneta za većinu bismo mladih vozača saznali tek kada su se pojavili u Formuli 1, ali bilo je iznimaka. Znam da sam za Prosta znao ranije, i da je najavljivan kao velika buduća zvijezda, ali do 1984. i Sennine pojave već sam bio prilično svjestan kako sjajni rezultati u manjim kategorijama ne znače nužno da će netko biti sjajan i u najjačem rangu. No, nisam siguran da sam ikada prije ili kasnije vidio da se toliko piše i tako najavljuje vozač koji tek dolazi iz manjih formula kao što je bio slučaj s Ayrtonom. Članci o njemu došli su čak i do mainstream medija, ne samo do specijaliziranih automobilističkih, te je bilo jasno da nam se sprema nešto posebno.

Generacija koja je 1984. debitirala u Formuli 1 je po mnogo čemu bila posebna; reklo bi se, nikad jača. Pored Senne tu su bili Tyrrellovi vozači: Martin Brundle, koji se s njim do posljednje utrke prethodne sezone borio za titulu britanskog prvaka Formule 3 i Stefan Bellof, koji je upravo počeo pokazivati kako je možda i najbolji svjetski vozač utrka izdržljivosti. Britanac će oduševiti drugim mjestom u Detroitu, ali već na sljedećoj utrci slomiti obje noge — nikada više neće biti isti vozač kao prije te ozljede. Nijemac će na istoj utrci kao i Senna steći vlastiti kult i mit, ali poginut će prije kraja 1985., ne uspjevši potvrditi nevjerojatni talent i u Formuli 1.

No, ovo nije priča o njima, nego o onome koji je jedini od trojice uspio potvrditi talent i u oktanskom cirkusu. Neću sada nabrajati statistike, ni kronološki se prisjećati karijere: evo spomena na nekoliko najimpresivnijih trenutaka jedne nevjerojatne karijere.

U 27 nastupa u formuli Ford 2000 Senna je pobijedio impozantnih 21 puta, ali utrka u Snettertonu 1982. najbolje je naznačila svu posebnost talenta. Očekivano, startao je s prvog mjesta i poveo, ali u drugom su mu krugu, na kraju najdužeg ravnog dijela, otkazale kočnice na prednjim kotačima. Izletio je i izvrtio se, ali bez oštećenja bolida. Vratio se na stazu kao posljednji, želeći se samo dovući do boksa, ali ubrzo je shvatio da i sa samo stražnjim kočnicama može brzo voziti, proklizavajući kroz zavoje umjesto kočenja. Koliko brzo? Dovoljno da do kraja utrke pretekne sve i pobijedi! U natjecanju mnogo izjednačenijih bolida nego što su to oni u većim formulama!

Po prolasku kroz cilj nije se mogao zaustaviti još 300-tinjak metara… Nakon što se došetao natrag do boksa, jedan ga je od rivala upitao može li mu reći u čemu griješi, zašto je toliko sporiji od njega. Ayrtonov je odgovor ušao u legendu: “Kočio sam kasnije od tebe — a uopće nisam imao kočnice!“

Taj je nastup ipak još bio daleko od očiju svjetske javnosti, ali i ona ga je upoznala vrlo brzo, u Monacu 1984. Bila je to tek peta utrka F1 karijere, vozio je ne baš konkurentan Tolemanov bolid, ali gusta kiša nad Kneževinom smanjila je razlike i u prvi plan izvukla umijeće vozača.

Jacky Ickx, direktor utrke (i, paradoksalno, jedan od najboljih vozača u kišnim uvjetima u povijesti utrka), prekinuo je utrku pri Prostovu vodstvu. Dva kruga kasnije, mladi bi Brazilac preuzeo vodstvo, toliko je bio brži od Alaina u tom trenutku. No, legende i pitanja samo se množe: bi li ih u posljednjim krugovima još brži Bellof pretekao obojicu? Ima i drugih teorija, navodno je Sennin bolid imao napuknut ovjes i ne bi ni izdržao duže od krug-dva… Opet, da utrka nije prekinuta tako rano i da je Prost završio drugi, ne bi se dijelili polovični bodovi, na kraju godine bi Francuz imao više bodova od Nikija Laude i dokopao se titule… Mnogo se sudbina odlučilo u toj utrci.

Sennina karizma rodila se upravo tada, u tim nikada odvezenim krugovima.

Već je u prvoj sezoni ovom drugom mjestu pridodao i dva treća, pa ga je za sljedeću sezonu angažirala jedna od najboljih momčadi, Lotus. Ako je Monaco godinu dana ranije naznačio njegove sposobnosti po kiši, prva pobjeda u F1 karijeri, u Estorilu, po portugalskoj oluji, bila je ono što mu je donijelo nadimak ‘Kišni čovjek“. U drugom nastupu za Lotus, u nemogućim uvjetima, kada se čak i Prost izvrtio na ravnom dijelu staze, Senna je bio nedodirljiv.

Neminovna je usporedba s drugim velikim kišnim majstorom, Schumacherom: gledamo li njegovu vožnju po kiši, ona je nemirna, puna sitnih korekcija, sitnih proklizavanja… Uvijek na rubu greške do koje ipak ne dolazi. Sennin je artizam bio druge vrste — on je vozio mirno, bez zanošenja, korekcija, kao da nikakve kiše nema i da je držanje staze savršeno. Možda je najbolje na pitanje kako odgovorio on sam, telefonski razgovarajući s mamom nakon pobjede u Estorilu: “Ayrtone, sine, zašto nisi usporio kad si već ostvario veliku, nedostižnu prednost?“, pitala je gospođa Da Silva. “Nisam mogao, mama. Razbio bih se!”

Na osobnoj ravni, ta je 1985. od mene definitivno učinila fana. U prvom dijelu sezone većinom bi utrke izgledale slično: Senna bi na početku odmaglio, povećavao prednost, a potom bi nešto na bolidu puklo ili se pokvarilo i morao bi odustati. Sredinom sezone klinac je shvatio da to nema smisla i promijenio stil vožnje te počeo završavati utrke — ne kao prvi, ali završavati. Fascinantno je brzo sazrio i postao bolji, kompletniji vozač, ali upravo tim iskrenim, beskompromisnim vožnjama iz prvog dijela sezone pridodao je mene svojoj brzo rastućoj listi obožavatelja.

Brzinom i karizmom praktički je istjerao iz momčadi Elia de Angelisa, a sljedećih sezona Lotus je pokušavao s kombinacijom kakva je savršeno palila za vrijeme Jima Clarka: spajanjem jednog vrhunskog i jednog osjetno slabijeg vozača u momčadi, dajući Senni neprikosnovenu lidersku ulogu. No, Lotus je bio u silaznoj putanji i pravi će uspjesi, uključujući i tri titule prvaka, stići tek nakon što 1988. pređe u McLaren. Ondje mu je u prve dvije sezone momčadski kolega bio Prost, što je dovelo do jednog od najvećih i najintenzivnijih rivalstava u povijesti ovog, a i ne samo ovog sporta.

Upravo u prvoj sezoni u McLarenu, i opet u Monacu, dogodio se jedan od magičnih momenata koji su odredili Ayrtonov put.

Evo kako je on sam opisao kvalifikacijski trening: “Prvo sam vodio, potom sam imao pola sekunde prednosti, pa punu sekundu i nastavio voziti. Najednom, bio sam dvije sekunde brži od bilo koga drugog. U tom sam trenutku shvatio da više ne upravljam autom svjesno. Na neki način, vozio sam instinktivno, samo što sam bio u drugoj dimenziji. Kao da sam u tunelu, ne samo ispod hotela, cijela se staza pretvorila u tunel. Išao sam i išao, brže i brže. Bio sam daleko preko svog limita i odnekud pronalazio još više…”

Probudivši se iz transa, usporio je, vratio se u boks i odbio dalje voziti.

Za religioznu, introspektivnu osobu poput Senne ovo je iskustvo bilo izniman šok, te je drugog dana, pri velikom vodstvu, napravio netipičnu grešku, zabivši se u ogradu prije ulaska u tunel i odustavši… U čitavoj povijesti Formule 1 postoji samo jedan usporediv trenutak, ne na kvalifikacijama, nego na utrci: pobjeda Juana Manuela Fangija na Nürburgringu 1957., također opisivana transcedentalnom i, ako možemo upotrijebiti taj izraz, vođena nekom višom, božanskom ili nadnaravnom silom.

Premotavamo preko vremena najvećih uspjeha i selimo u posljednju punu sezonu, kada je samo izniman Brazilčev talent održavao prividnu ravnotežu stvari. McLaren je bio daleko sporiji od Williamsa, ali Ayrton je bio na vrhuncu, što je potvrđeno s pet pobjeda i drugim mjestom u poretku vozača. A utrka u Doningtonu je te 1993. definitivno zacementirala mit.

Prije starta, u televizijskom prijenosu, James Hunt je rekao: “Zabrinut sam, jer će ova staza biti gora nego Monte Carlo. Nitko neće moći pretjecati”. Pokojni Tom Wheatcroft prvi je i jedini puta uspio ‘u svoje dvorište’ dovesti Formulu 1, a ono što se ondje zbilo odmah je ušlo u antologiju. Na uskoj stazi, po kiši, Senna je u prvom krugu sa petog mjesta došao na prvo i stekao 2,5 sekunde prednosti, u nekokurentnom automobilu. Kada je nakon utrke Prost prigovorio na vremenske uvjete, kišu, blato… Senna je samo lakonski odgovorio: “Pa, ja nisam imao nikakvih problema”. U ponedjeljak ujutro je Emerson Fittipaldi, dvostruki svjetski prvak, nazvao Sennu samo kako bi mu rekao da je to najbolji krug neke Velike nagrade koji je ikada vidio. I mnogi su drugi tog mišljenja.

Ako smo ikada vidjeli savršenstvo u vožnji na djelu, u utrci su to ostvarili — pogodit ćete — Fangio u zadnjem krugu Nürburgringa 1957. i Senna tog kišnog travanjskog poslijepodneva.

Malo više od godinu dana kasije više nije bio među živima.

Jedan od ljudi koji su nosili njegov lijes bio je i “intimni neprijatelj” Prost, sve su sjekire zakopane. U trenutku smrti Ayrtonu su bile samo 34 godine i bilo je još dobrih sezona pred njim. Sa sportske strane, neprežaljena je šteta što nismo imali priliku vidjeti borbe na stazi sa Schumacherom, koje bi vjerojatno obilježile sredinu 1990-ih.

Dakako, ma koliko bio fasciniran Senninim talentom i postignućima, ne mogu ne primijetiti da je upravo on najodgovorniji i za dokidanje dugačke tradicije vozačkog fair-playa. Zapravo, gotovo da bih mogao ustvrditi da su dvojica velikih sportskih čarobnjaka s istog kontinenta, Diego Maradona i Ayrton Senna, otprilike istovremeno odaslali svijetu sličnu i fundamentalno pogrešnu poruku. Kada u istoj utakmici predriblate čitavu Englesku i postignete najljepši gol na svijetu, a potom pred očima tog istog svijeta poput zadnjeg nitkova postignete gol rukom, šaljete poruku kako je sve dopušteno za postizanje cilja. Čak i kada ste nedvojbeno najbolji na svijetu smijete se koristiti trikovima, prevarama i nesportskim ponašanjem.

Senna nije varao, ali su namjerna zabijanja u suparnika ili tjeranje pravde šakama u boksu protiv ‘smrtnika’ koji su se drznuli ne skloniti mu se na vrijeme poslali tu istu poruku. To je opet dovelo do nove generacije velikih prvaka — ljudi poput Schumachera ili Mikea Tysona, koji su još manje krili taj makijavelizam i do kraja uništili poimanje fair-playa.

No, i ta sjena je manje bitna, mada je svakako valja spomenuti — ono po čemu ponajprije valja pamtiti Sennu fascinantne su vozačke sposobnosti, a posebice ona izvlačenja dodatnih tisućinki i stotinki u kvalifikacijskim krugovima. U tome je bio možda i najbolji u povijesti, a u gotovo svim parametrima jedan od najboljih. I zato smo te proklete nedjelje u Imoli, prije 25 godina, dobili udarac od kojeg se Formula 1 zapravo nikada u potpunosti nije oporavila.

A možda nikada ni neće.

Ne propusti top članke