Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Shane Larkin: Pušten s lanca

Efesov Amerikanac razara u Euroligi

Zadnja izmjena: 3. prosinca 2019. Foto Euroleague.com

Priznajte, mislili ste da je Anadolu Efes samo priča za jedno ljeto.

Događalo se to relativno često kroz proteklih 10 godina, da se neka momčad iz drugog plana mimo očekivanja probije do Final Foura: Partizan 2010., Lokomotiv Kuban i Baskonia 2016.,  Žalgiris 2018. Ti (bivši) euroligaši ne spadaju među samu elitu, ali su se pokazali sposobnima oformiti konkurentan tim da se onamo uguraju barem na jednu sezonu. No, potom bi uslijedio brzi povratak u realnost — bilo zato što su ih očerupali CSKA, Real Madrid i društvo, bilo zbog toga što su njihovi nositelji na kraće (ali pravo) vrijeme pružali predstave iznad svojih realnih vrijednosti, što se teško moglo ponoviti. Očekivalo se da će Turke zadesiti jedna od tih dviju opcija, ali prvi dio sezone pokazao je potpuno suprotno. Naime, Efes igra čak i bolje nego lani te je poslije 11 kola ostao usamljen na čelu poretka s tek dva pretrpljena poraza.

Za ostvarenje ovakvih rezultata apsolutni prioritet za Upravu bilo je zadržavanje bekovskog tandema Vasilije Micić & Shane Larkin, što nije bio nimalo jednostavan zadatak jer je Miciću na stol stigao ugovor iz Reala Madrida, a Larkinu više NBA ponuda. Srećom po Turke, obojica su odlučila ostati vjerni plavom dresu pa je Erginu Atamanu pao kamen sa srca. Ipak, još uvijek su živjele sumnje da dinamitni dvojac neće moći ponoviti izdanja iz prošle sezone. Osobno, za Micića nisam imao ni najmanje dileme hoće li potvrditi vanserijsku klasu, što je i učinio (15,4 poena i 6,5 asistencija prosječno), dok za Larkina ne bih bio dao ruku u vatru.

Njegov munjeviti prvi korak ne može pratiti nitko, na finte naskoče i treneri s klupe, a ako ga šut izrazito služi, ako je baš vruć… Eh, onda padaju rekordi

Glavni uzrok nepovjerenja bio je izostanak kontinuiteta, ako se to može tako nazvati. Zapravo je Larkin lani dohvatio tri kontinuiteta: jedan u osnovnom dijelu sezone kada je u 30 utakmica bio na prosjeku od 10,1 poen, drugi u četvrtfinalnoj seriji, kada je kroz pet utakmica s Barcelonom to poduplao na 19,6, te naposljetku treći na Final Fouru, gdje je u polufinalu stavio 30 poena, a u finalu 29. Dakle, može se zaključiti da je Shane tempirao formu da bolje ne može, ali brojke su jasno upozoravale da na većem uzorku utakmica njegova efikasnost drastično kopni. Stoga ne bih ostao iznenađen da je novu sezonu otvorio s mnogo slabijim predstavama no što je zaključio prošlu.

Međutim, Larkin je razuvjerio i mene i ostale skeptike pokazavši da nije jedan od onih igrača koji žive od kratkotrajnih naleta inspiracije.

Omaleni Amerikanac trenutno je vodeći strijelac Eurolige (22 poena prosječno), a usto i prvi u MVP poretku. U 10 odigranih utakmica samo je jednom ostao jednoznamenkast (dok je lani povezao čak devet uzastopnih susreta ispod 10 poena), a igricu je prešao simultankom u prošlom kolu kada je Bayernu utrpao nevjerojatnih 49 poena (10/12 trice) za samo 31 minutu na parketu.

Bez lovačke dozvole

U doba kada u NBA ligi svako malo netko ode preko 50, ovo vam možda i ne zvuči kao nešto posebno spektakularno, ali koliko je čudesno Larkinovo postignuće najbolje predočava podatak da je prethodni euroligaški rekord bio 41 poen (dijelili su ga Bobby Brown, Kaspars Kambala, Carlton Myers i Alphonso Ford). Nitko ga nije uspio oboriti još od 2001., a onda je došao Shane i prešišao ga za čitavih osam poena.

Koja je tajna momka iz Cincinnatija? Kako se u tako kratkom periodu uspio transformirati iz prosječnog beka u nezaustavljivog trpača mrežica? Možda je, kao i sa Samsonom, tajna u frizuri? Otkad je pustio da mu raste grmlje na glavi, ne može mu nitko ništa.

Shane ima svoju teoriju o naglom uzletu — on tvrdi da je do njega došlo zato što mu je u jednom trenutku konačno dozlogrdilo stalno prilagođavati se te je odlučio biti potpuno svoj, pa kud puklo da puklo.

A svoj nije bio još od sveučilišnog doba, kada je igrao za Miami Hurricanes. Jedino se u tom dresu osjećao slobodno — bio je nominalna ‘jedinica’, držao mnogo loptu u rukama, ali je gledao više koš nego suigrače. Istina, to ne zvuči nimalo idealno, ali s visinom od samo 182 cm nikako nije mogao igrati na dvojci, stoga mu je ova opcija jedina preostala.

Unatoč visinskom hendikepu bio je izabran kao 18. izbor na draftu 2013. od Dallasa, a odlaskom u NBA započelo je doba prilagođavanja. Mavsi, Knicksi pa Netsi, tri sezone odradio je u najjačoj ligi na svijetu i imao više nego pristojnu minutažu (prosječno najviše 24,5 minuta za Knickse), ali mu namijenjena funkcija u momčadi nikako nije sjedala — na njega se gledalo kao na energičnu podršku s klupe i nijednom od trenera nije bilo ni na kraj pameti dati mu lovačku dozvolu u napadu.

A to je jedino što Larkina zaista zanima — uz pobjeđivanje, dakako.

Zato je odlučio dokazati se u Europi preko Baskonije, pa pokušati opet u SAD-u u dresu Boston Celticsa. Nije išlo, nikako nije išlo. Nitko mu u Americi nije mogao prijeći preko fizičkih hendikepa usprkos impresivnom driblingu, šutu i drugim vještinama, stoga se pomalo pokunjen ponovo uputio u Europu. Počeo je gubiti vjeru u sebe, što se vidljivo odrazilo na njegove prvotne igre u Efesu. Treba napomenuti da je riječ o izrazito anksioznoj osobi (boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja), stoga je nalet defetizma mogao dovesti i do naglog kraja karijere. Srećom, odlučio se ohrabriti i zaigrati svoju igru.

Napunjen samopouzdanjem

Ataman ga je dugo vremena želio držati na povodcu strahujući da će razdoblja anarhije razorno djelovati na momčad, ali čudesa koja je uporno izvodio na treninzima dovela su do toga da ga je, malo pomalo, puštao s lanca i u igri, sve dok mu nije dao sve ovlasti u napadu. I to je zaista imalo razoran učinak, ali za suparnike.

Prije manje od godinu dana je Larkin bio tek talentirani malac s manjkom samopouzdanja koji bi bljesnuo tu i tamo, a danas je riječ o goropadnom strijelcu koji će na svakoj utakmici terorizirati mrežice. Njegov munjeviti prvi korak ne može pratiti nitko, na finte naskoče i treneri s klupe, a ako ga šut izrazito služi (trica mu je na 50,8 posto), ako je baš vruć… Eh, onda padaju rekordi.

A vrući će dani biti sve češći sad kad se napunio samopouzdanjem. Nekoć se plašio samoisticanja, a danas bez pardona kaže da su euroligaški Amerikanci nepravedno podcijenjeni te da bi bili bolja opcija za reprezentaciju od pojedinih NBA-ovaca koji su se blamirali na Mundobasketu. Da, Larkin na Euroligu više ne gleda kao na usputnu stanicu na putu povratka u NBA, u proteklim sezonama shvatio je da je riječ u vrhunskom natjecanju koje osvajaju samo najveći majstori među koje se silno želi svrstati, i to ne samo po rekordu u poenima.

Zasad mu odlično ide – Efes igra ne samo rezultatski uspješnu, nego i stilski vrlo uzbudljivu košarku. Za one kojima Euroliga nije zanimljiva jer se pale samo na enormne individualne učinke, Larkin je i to uveo u ponudu. Čovjek je trenutno nezaustavljiv i nema naznaka da bi se u dogledno vrijeme to moglo promijeniti.

Nadajmo se samo da se neće ošišati.

loading...
Ne propusti top članke