Što se tiče Žutih (12:9) , pobjedom nad Širokim sigurno su drugi, što im donosi prednost domaćeg terena u polufinalnoj seriji, ali porazom vjerojatno ispadaju iz prva četiri. Hercegovci su mogli osigurati doigravanje i sebi i Splitu da su u prošlom kolu na Pecari svladali Nikšićane, ali ovako poraženom na Gripama najvjerojatnije ne gine kraj regionalne sezone.

I za kraj, sarajevskim Sparsima (7:14) nužna je pobjeda nad tuzlanskom Slobodom (9:12) kako bi se u posljednji čas spasili uz posrtaje Novog Pazara i/ili Dynamica, s tim da s Beograđanima imaju potpuno identičan omjer, stoga će odlučivati ukupna koš razlika koja je također tu negdje. Jedini koji će svoju utakmicu moći odigrati u revijalnom tonu (nažalost, bez prisustva gledatelja) su Slovenci, jer su Rogaška i Helios u prošlom kolu izgubili šanse za doigravanjem.

Klubovi rostere sastavljaju pretežno od domaćih igrača, dok strance uglavnom traže među igračima iz regije. Tako sastavljene momčadi puno lakše srastu s tribinama

Drama koja nas čeka u posljednjem kolu nije samo šlag na tortu uzbudljivog ligaškog dijela sezone.

Dvaba liga je na životu već tri sezone i sada već možemo bez zadrške zaključiti da je njen osnutak bio najbolji potez za regionalnu košarku u dugo vremena. A kako je ona zapravo nastala? Na prostorima gdje su interesi pojedinaca i manjih skupina pretpostavljeni općem boljitku, ovakav projekt mogao se realizirati samo slučajno ili prinudno.

Talenti i veterani

Može se reći da je za pokretanje Dvaba lige najzaslužniji – Hrvatski košarkaški savez.

Dugo se šuškalo o formiranju natjecanja koje bi okupilo klubove iz drugog razreda regionalne košarke, ali samo na pričama je i ostajalo. Organizatorima ABA lige, tko god to bio u danom trenutku, nije se dalo zamarati s pokretanjem natjecanja upitne ili minimalne profitabilnosti, bez obzira na to što bi takvo natjecanje moglo popraviti krvnu sliku košarke u regiji — prevladavajući stav odgovornih bio je “ma ko će se s tim zajebavat!”. No, kada je HKS krenuo u ofenzivu i naredio hrvatskim abaligašima da igraju domaću ligu od početka sezone, to je rezultiralo njihovim tankiranjem u njoj, pa su to iskoristili Šibenik i Split dohvaćanjem mjesta koja su trebala voditi u ABA ligu. E, onda su se odgovorni dosjetili to poništiti zaključavanjem ABA-e, odnosno ukidanjem protočnosti iz nacionalnih prvenstava; kako bi svoj podli potez donekle sportski opravdali, osnovana je Dvaba.

Krenimo sad s pozitivnim stvarima koje je donijelo ovo natjecanje.

Za početak, omogućilo je realnu sportsku ambiciju (prvak ide izravno u ABA-u, finalist u dokvalifikacije s pretposljednjim abaligašem) brojnim klubovima koji su se dotad natjecali čisto da se natječu. Kakvom trofeju su se mogli nadati Borac pored Partizana i Zvezde, Sutjeska pored Budućnosti i Mornara, Split pored Cedevite i Cibone, a i kako da se pored njih proguraju u regionalno natjecanje? Najbolje čime su mogli razveseliti svoje navijače bili su poneka zvučna pobjeda u manje bitnim utakmicama te dostojan otpor u doigravanju.

Nadalje, koliko je talenata moglo stasati u takvim okolnostima? Koliko ih je samo prvom prilikom pobjeglo bilo kamo gdje će moći izgraditi reputaciju na tržištu? Dvaba je riješila i taj problem, tako se prošle sezone upravo kroz nju u život vratio mladi razigravač Žan Mark Šiško, koji je iz Primorske završio u euroligašu Bayernu. Ove sezone u prvi plan od mladića izbili su Mateo Drežnjak iz Širokog, Toni Perković iz Splita, Sani Čampara iz Slobode, Kenan Kamenjaš iz Sparsa…

Uz mlade koje se razvijaju, imamo sijaset kvalitetnih domaćih igrača u naponu snage i svim mastima premazanih veterana za koje nema šanse da bi igrali u sadašnjim klubovima da ovi povodom dvabaligaških izazova nisu podigli budžete. Tako bi Nikola Pavličević umjesto u rodnom Nikšiću mrežice još uvijek rešetao u Mađarskoj, Split ne bi uspio zadržati Pavla Marčinkovića koji je ljetos odbio ponude od Zadra i Cibone, dok je Adin Vrabac s Partizanom i Tenerifama u životopisu, da je htio, sigurno mogao naći zvučnijeg poslodavca od Sparsa.

Korist i za reprezentaciju

Za razliku od abaligaša koji gomilaju Amerikance, dvabaligaški klubovi rostere sastavljaju pretežno od domaćih igrača, dok strance uglavnom traže među igračima iz regije. Što se tiče Amerikanaca, u velikoj većini slučajeva ih ili uopće nema u kadru ili su svedeni na jednog-dvojicu u ekipi. Tako sastavljene momčadi puno lakše srastu s tribinama, što je jedan od razloga zašto je posjećenost generalno jako dobra.

Najjača je po tom pitanju Sloboda. Kultni Mejdan redovito pohodi dvije-tri tisuće navijača bez obzira na to što se momčad grčevito borila (i izborila) za ostanak. Brojnom publikom mogu se pohvaliti i Široki, Borac i Sutjeska, dok i svi ostali, izuzev Dynamica, uz veće ili manje oscilacije privlače pristojan broj navijača.

Što se tiče Žutih, to je već klasična priča. Dok su rezultati bili osrednji, Gripe je posjećivalo standardnih 700-800 pratitelja, da bi se ta brojka udvostručila u posljednja dva domaćinstva protiv MZT-a i Sutjeske kad se u gradu nanjušio plasman u doigravanje. Za ogled sa Širokim najavljene su pune tribine, a već možemo zamisliti kakav će grabež za kartama nastati u potencijalnoj polufinalnoj seriji — naravno, u slučaju da na to ne utječu represivne mjere vezane za koronavirus.

Da sve navedeno nema pozitivan utjecaj samo na lokalne sredine, već i mnogo šire, najbolje pokazuje protekli FIBA-in kvalifikacijski prozor, gdje su svoju rolu dobili mnogi dvabaligaški igrači, a potrebno je posebno izdvojiti Vrapčev koš za pobjedu BiH u Latviji.

Ipak, najveće koristi od dvabaligaških igrača imala je Hrvatska – izbornik Veljko Mršić je među svojih 12 izabranika pozvao čak trojicu — Marčinkovića, Drežnjaka i Perkovića, s tim da su prva dvojica dobila mjesto u udarnoj petorci. S druge strane, u rosteru se našlo mjesto tek za jednog abaligaškog igrača, Zadrova Dominika Mavru, a on je u pobjedničkoj misiji odigrao manju ulogu od spomenute trojke. Uza sve to uzmite u obzir da je Split jedini klub iz Hrvatske u Dvabi, i to zato što nitko drugi nije iskazao želju za sudjelovanjem. Da se to žurno treba promijeniti, najbolje se vidi na primjeru Šibenika koji je nakratko bio živnuo, a onda vrlo brzo opet potonuo u sivilo prosječnosti, iz nemoći da ostvari sportske ambicije u domaćim natjecanjima.

Dvaba liga nastala je nevoljko, prinudno, slučajno ako baš želite. Nije bila temeljito pripremani projekt, od nje se nije očekivalo apsolutno ništa više od toga da svojim prisustvom unosi nemir među nacionalne saveze iz regije, prije svega da malo primiri HKS. Može se, dakle, reći da je ova liga prvotno imala destruktivnu svrhu, ali ispostavilo se da se iz nje izrodilo mnogo pozitive — Dvaba je udahnula život mnogim tradicionalnim sredinama i pokazala da košarka na ovim prostorima nije privilegij samo za one na relaciji Ljubljana–Zagreb–Beograd–Podgorica.