Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Snješko Cerin: Sjećanje na ’82.

Razgovor s legendarnim Dinamovim golgeterom

Zadnja izmjena: 21. svibnja 2017.

Imao je potpuno uništene zube, piše o njemu 1982. u svom liječničkom kartonu Dinamov dr. Krmpotić. „U Dinamo je došao krhak, bez zuba, bolesna izgleda. Na sve je bio nalik prije nego na nogometaša. Puši. Prvo smo mu pomogli da uredi zube. Usadili smo mu neke navike koje nije imao i nastojimo ga odviknuti od onih koje ima, pušenje, na primjer. Samo djelomičan uspjeh – i dalje puši, ali znatno manje…“

I malo je nedostajalo da ovaj izvan terena skromni i povučeni, pomalo sramežljivi Trnjanin, po struci strojobravar i prije dolaska u klub zaposlen kao inkasator u Čistoći, postane samo još jedan u nizu talenata kojima je falilo „ono nešto“.

Ipak, Snješko Cerin je odlučio podmazivati neku drugu vrstu stroja, a naposljetku je i sam postao stroj – za golove, dakako. U razdoblju od 1976. do 1986. upisao je 116 golova u 251 nastupu, a u pet je sezona bio najbolji Dinamov strijelac. Šampionske 1982., s 19 je pogodaka bio najbolji strijelac tadašnje Savezne lige, a uključujući neslužbene utakmice, treći je na Dinamovoj listi strijelaca svih vremena. U 474 nastupa mrežu je parao 295 puta.

Starijim generacijama ove brojke vjerojatno ne znače mnogo. Oni shvaćaju kakav je pojam Snješko Cerin. Rijetko se pojavljuje u javnosti i ovaj smo razgovor mjesecima dogovarali, a radi se o čovjeku koji je zabijao škaricama Hajduku, Zvezdi, lisabonskom Sportingu

„Ta me utakmica baš digla jer se igrala u Maksimiru“ prisjeća se Snješko susreta Jugoslavije i Zagrebačkih plavih, odigranog u proljeće 1976., kada je jugoslavenskoj kremi uvaljao tri komada. Doduše, u porazu 8-3. Jugoslavija se pripremala za kvalifikacijsku utakmicu s Walesom za Europsko prvenstvo, a Snješko, tada već 21-godišnjak, igrao je neku drugu kvalifikacijsku utakmicu, možda i svoju posljednju.

„I tada sam dobio poziv od Ivića da dođem u Split“, priča mi. „Ali kad sam došao, njega nije bilo. Nakon dva, tri dana jednostavno su mi rekli da je otišao u Ajax. Da je on tamo bio, možda bih završil u Hajduku…“.

Prije Zagrebačkih Plavih, koji su nastupali u Republičkoj ligi, Cerin je gledatelje razmazio u svom Trnju. Za to je vrijeme nekoliko puta dolazio u Dinamo, no najčešće je venuo na klupi u drugoj momčadi, koju je vodio Zorislav Srebrić.

„Vodio me na neke turnire po inozemstvu, ali na nekima od njih ne bih odigral ni deset minuta sveukupno“, priča mi mrvicu rezignirano, no iskreno dodaje kako se radilo o sjajnoj ekipi. Čim se vratio iz Splita, isti ga je Zorislav Srebrić prigrlio te s njime potpisao ugovor. Bila je to praktički jedina Dinamova akvizicija tog ljeta. Nakon kraćeg zagrijavanja, ponovno u drugoj ekipi, Snješko je kod trenera Mirka Bazića debitirao u studenom 1976. protiv Budućnosti. Bilo je, kaže, samo njegovih Trnjana 10 tisuća, a debi je bio iz snova. U 6-1 pobjedi upisao je dva zgoditka – drugi i šesti, nepogrešivo se sjeća.

„Tu sam sezonu zabil 14 golova u 18 nastupa… S tim da nekoliko utakmica nisam odigral zbog ozljede. Na kraju smo drugi završili“.

Mali Cico, Cerinov vršnjak, dobio je strašnu konkurenciju. Ubrzano premotavamo film na sada već mitsku 1982. Zanima me koliko ima istine u tome da je pobjeda od 3-0 nad Zvezdom u veljači te godine bila okidač za tzv. ‘Dinamovo proljeće’.

„Je, stvarno je… Pa otuda je sve krenulo. Zvezda je imala bodovnu prednost, ali to je bilo pola sata igre, one prave igre, di smo mi njih samljeli“.

A samo dan prije, na godišnjoj je Dinamovoj skupštini Ćiro Blažević najavio što će se dogoditi. Naime, Zvezdinim je predstavnicima objasnio kako sutradan nemaju nikakve šanse. Uoči utakmice je Ćiro u svlačionici običavao držati duži govor. Ovoga je puta pomalo hladnokrvno izdiktirao sastav te poručio dečkima kako je vani više od 50.000 ljudi, a Dinamo „prate i slušaju“ u Njemačkoj, Australiji itd. Ništa osim pobjede nije dolazilo u obzir.

Pušio sam puno, a Ćiro je znal, ali me nije smio vidjeti s cigaretom. Mogao sam ja trčati puno bez problema

„Teren je bio jako težak i blatnjav, ali mi smo bili dobro pripremljeni i psihički, i fizički. Bili smo zapravo opsjednuti tom utakmicom“, priča Cerin. Nije ni čudo što su se novine tih dana zabavljale mišlju kako Ćiro hipnotizira svoje igrače. Suvišno je uopće govoriti koliko je taj, „Atila – bič božji“, kako su ga prozvali švicarski novinari dok je bio izbornik tamošnje reprezentacije, dobar motivator i psiholog. Cico Kranjčar, Štef Deverić, Marko Mlinarić, ofenzivni bekovi Milivoj Bračun i Zvjezdan Cvetković, box to box Petar Bručić te Velimir Zajec, koji je svojim poznatim slalomom lomio protivnike duboko u njihovoj polovici – napadački do bola uz gotovo nedefiniranu formaciju! Sve su krpali Džemo Mustedanagić, Ismet Hadžić i Dragan Bošnjak, ovisno o tome tko bi startao.

„Bio je i dobar taktičar za ono doba i pod njim smo počeli igrati malo drugačije. Meni je, na primjer, našao idealno mjesto tako da sam počel igrati više veznog, nego samu špicu“, pojašnjava Cerin kako je od klasične devetke, koja je u tom Ćirinom sustavu zapravo nestala, postao osmica. „Igrali smo u biti s dva napadača koji su često prelazili na krilo, a ja sam se dosta priključival iz drugog plana. Presing je na početku bio obavezan i zapravo je to bila ultraofenzivna ekipa i mi smo mljeli sve u prvih pola sata… Kasnije bi to bila lijepa igra“.

Vraćamo se na početak priče. Kažem Snješku kako sam pročitao da je pušio i do tri kutije dnevno.

„Pa onda bih non-stop imal cigaretu u ruci! Pušio sam puno, ali ne toliko, a Ćiro je znal, ali me nije smio vidjeti s cigaretom“ odgovara uz pomalo dječački smijeh. „Mogao sam ja trčati puno bez problema. Nikad nisam gubio zrak da ne bih etapu mogao izdržati“. I zaista, kaže karton dr. Krmpotića: „Nekad je bio sidraš, a sada, uz Bručića, gotovo najviše trči“. Ipak, i dalje ga je Ćiro zvao Krepo.

„Zato kaj sam se stalno tak vukao po terenu. K’o krepana mačka, k’o da ne mogu ništa. Ali ne bi on mene stavljao u momčad da mu nisam trebao“.

Koji od tolikih golova posebno pamti? Naravno, među najdražima su mu ona tri već spomenuta, postignuta škaricama (ili „poluškaricama“, kako sam kaže), ali i jedan za njega neuobičajen.

„Hajduku u Splitu…mislim da je bilo više od 30 metara, a nisam baš imal običaj otud pucat. Pudar je bil na golu ak se ne varam i zafrkaval se mangup… Bil je naslonjen na jednu stativu i kak sam puknuo, tak se odbila njemu u leđa i ušla u gol… Ćiro se hvatal za glavu kaj sam išao pucat“.

Pitam ga kako to da rasni strijelac poput njega, učinkovit i na poziciji polušpice, nikad nije upisao nastup za reprezentaciju Jugoslavije, a rezultat je više-manje očekivan.

„Kad te godine nisam pozvan za SP u Španjolskoj, onda nije bilo za očekivati da bum sljedećih godina zaigral“. Izbornik je bio Miljan Miljanić, znan i kao Čiča, a iz Dinama su pozvani poluozlijeđeni Deverić te kapetan reprezentacije Zajec. Kranjčar, koji je po povratku iz vojske na proljeće upisao 12 pogodaka u 17 nastupa, Cerin, Mlinarić i drugi, nitko od njih nije dobio priliku. „Iz Dinama bi uzel nekog tek toliko. Deverić je cijelo prvenstvo na tribini bil. Prednost su imali beogradski igrači“, smatra Cerin.

S današnjim je Dinamom, kaže, zadovoljan: „Svake godine smo u Europi što je rijetko koja momčad s ovih prostora napravila. Jedino bih volil da ima više zagrebačkih dečki“. No, spomenut će i da „danas ima navijača na utakmici koliko je nama znalo doći na Hitrec-Kacijan. Svaki put je kod Ćire na treningu bilo po tisuću, dvije ljudi…“

Ne propusti top članke