Gonzalo Montiel je zabio i teren na Lusailu rascijepao se na agoniju i ekstazu. Nogometaši u plavom popadali su po terenu, prvaci koji su upravo izgubili krunu, komadi tuge na katarskoj travi. Njihovi suparnici u bijelom i svijetloplavom eksplodirali su u supernovu: oslobođeni tereta, s očekivanjima i nadanjima koja su nosili na leđima sublimiranim u ultimativnu nagradu. Trijumf.
Argentina je svjetski prvak, svjetski prvak je i Emiliano Martínez. Dečko koji je s 18 godina preselio iz Mar del Plate u London, koji do prije dvije godine nije bio ni drugi već treći Arsenalov golman, čiji se debi za argentinsku reprezentaciju dogodio tek prije godinu i pol dana, podigao je trofej s Leom Messijem.
Emijev uspon od periferne figure u sjevernom Londonu do zlatne rukavice Svjetskog prvenstva i ulaska u legendu argentinskog nogometa teško je žanrovski karakterizirati. Od trnja do zvijezda — možda, ali ne baš; zajebant sa zlatnim srcem— blizu, ali takvih u nogometnom svijetu ima na lopate, a nisu svi svjetski prvaci. Gdje god ga ukalupite, Emi iskače, s glupom grimasom i još glupljim uvjerenjem da ne postoji raspucavanje u kojem neće skinuti barem jedan penal. U Kataru je obranio tri — Virgilu van Dijku i Stevenu Berghuisu u četvrtfinalu te Kingsleyju Comanu u finalu, kao što je i obranio Arturu Vidalu na Copi u svom debiju za reprezentaciju na nekom velikom turniru.
Kad u raspucavanju izvodite penal protiv ove Argentine, teren nestane u mraku, zvuk se izgubi u zraku i jedino što vidite je gol koji se smanjuje i Martínezov luđački osmijeh. Ali nalijepiti mu etiketu specijalista za penale isto ne bi bilo pošteno, budući da obrana Comanova udarca nije bila njegova najveća u finalu. Martínez je to sačuvao za možda najluđih 30-ak sekundi u povijesti Mundijala.
Emiliano Martínez ostat će legenda jedne od najvećih nogometnih nacija na svijetu, a praktički donedavno mnogi njegovi sunarodnjaci za njega nisu ni znali
Prije nego što je njegov prezimenjak Lautaro mogao zabiti za 4-3, ispred Emija je izbio Randal Kolo Muani. Bio bi to gotovo sigurno gol za pobjedu i kraj argentinskih nada. Ali Martínez je u trenu prepolovio distancu između sebe i Muanija, ispružio lijevu nogu i postao autor ne samo najbolje i najvažnije obrane turnira u Kataru, već i jedne od najvećih u povijesti svjetskih prvenstava. Dodajte tome i onu protiv Australije, kad se duboko u sudačkoj nadoknadi meča osmine finala svojim tijelom deaktivirao bombu koju je pred njegovim golom bacio mlađahni Garang Kuol, zagrlivši čvrsto potom loptu i legavši na nju, kao da želi osigurati da mu ipak ne pobjegne.
I naravno da postoje jaki argumenti zašto je nagradu za najboljeg golmana turnira trebao dobiti Dominik Livaković, čiji je učinak statistički, možda i dojmom, bio značajniji i uvjerljiviji, ali i Martínez je kao pobjednik izašao iz dvaju raspucavanja, a usto je spasio ekipu obranivši dva izrazita ‘mrtvaca’ u najpresudnijim trenucima. To su detalji koji se najviše pamte; oni koji dijele dobre igrače od velikana i dobre momčadi od šampionskih.
Izvučen iz zaborava
A Martínez, koji je 10 godina ranije igrao u League Two, četvrtom rangu engleskog nogometa, dočekao je sve to s držanjem i nonšalancijom prekaljene klase, a ne momka koji igra na svom prvom Mundijalu.
Ako na pitanje “zašto volimo nogomet?” postoji bezbroj odgovora, dodajmo još jedan: zato što je Emi Martínez, do 2020. tek fusnota u povijesti Premier lige, s 29 i 30 godina odigrao svoja prva dva velika turnira za Argentinu, osvojivši oba kao zlatna rukavica.
Prije dvije i pol godine, kad je nogomet bio čvrsto u raljama pandemije i utakmice su se igrale ispred praznih tribina, Martínez nije bio svjetski ni južnoamerički prvak. Nije bio ni argentinski reprezentativac ni heroj nacije. Nije bio ni prvotimac svog kluba. Tada se Bernd Leno ozlijedio protiv Brighton & Hove Albiona, a započeo je Emijev uspon. Leptir je zamahnuo krilima u Brightonu, a najveći nogometaš svih vremena dvije i pol godine kasnije osvojio je Svjetsko prvenstvo u katarskoj pustinji.
S Arsenalom je u kolovozu 2020. osvojio FA Cup nakon svoje prve bravure u jednom finalu. Sljedeće sezone proglašen je najboljim igračem Aston Ville, nakon čega je Lionel Scaloni u njemu pronašao rješenje za poziciju koja je godinama zadavala muke njegovim prethodnicima. To je bilo dovoljno. Ništa ga više nije moglo zaustaviti.
Maracanã 2021., Wembley 2022., Lusail 2022. Padali su južnoamerički (Brazil), europski (Italija) i svjetski prvaci (Francuska), a između stativa pobjednika, novih vladara svjetskog nogometa, stajao je Emiliano zvani Dibu, s nadimkom po dječaku iz animirane serije koju je u djetinjstvu gledao. Kad je primio pehar za najboljeg golmana Mundijala, Martínez je…pa, vjerojatno znate što je napravio. Kad je obranio penal Comanu, otplesao je pred kamerama kroz koje je buljio cijeli svijet.
Kao što je obično slučaj s južnoameričkim igračima, obitelj mu dolazi iz radničke klase. Nije teško pronaći socijalne priče o gladovanju, plakanju zbog neplaćenih računa i slično. Nogomet je njemu donio izlazak i siromaštva i šansu da realizira svoje potencijale. Bilo mu je 17 kad je već pozivan u argentinsku U20 reprezentaciju, a istovremeno ga je iz matičnog Independientea pozvao i Arsenal. Dok se kalio po klubovima kao što su Oxford United, Sheffield Wednesday i Rotherham United, u domovini je padao u zaborav iz kojeg je izvučen tek nadomak svoje tridesete.
I ne dajte da vas prevari njegova tobožnja nezrelost, riječ je o pravom profesionalcu; nema sumnje da će i nakon Svjetskog prvenstva braniti na svakoj utakmici kao da mu je posljednja. Gol će se smanjivati nekim drugim igračima kada stave loptu na bijelu točku, ali njega neće biti briga. Čak i ako nikad više ne odigra niti jednu utakmicu, moći će s ponosom gledati na svoju karijeru.
Emiliano Martínez ostat će legenda jedne od najvećih nogometnih nacija na svijetu, a praktički donedavno mnogi njegovi sunarodnjaci za njega nisu ni znali. Messijev spasitelj, Argentinin heroj, nezrela budala na vrhu svijeta.
