Nakon što je Branko Tamše prije osam mjeseci postao trener PPD Zagreba, dva poraza u Ligi prvaka su bila sasvim dovoljan razlog da klub odluči kako je potrebna nova šok terapija. Činjenica da je Tamše bio sedmi trener u posljednje četiri godine govori o stabilnosti sportske politike i viziji kluba čak i više od činjenice da je u PPD-u sasvim logična stvar skinuti trenera nakon četvrte utakmice u sezoni.
Međutim, taj dio priče je ionako sporedna stvar, jer svaki Zagrebov trener mora biti svjestan da mu posao najviše ovisi o raspoloženju alfe i omege kluba. Puno je bitnije da se nakon što je Tamše odletio s klupom PPD-a odmah počelo povezivati samo jedno ime.
Veselin Vujović je bio želja i navijača i Zagrebova čelništva jer su u njemu vidjeli pravog čovjeka za klub i stvari su se dogodile same od sebe. Od ponedjeljka je Vujović i službeno postao trener prve momčadi.
Vujo je rukometni manijak i rođeni pobjednik koji se napalio na izazov
Činjenica da se skida trenera nakon dva poraza u Ligi prvaka je dobra ilustracija koliko su ljudi u klubu realni oko sve pozicije i koliko su stvari gledaju kroz neku krivu dioptriju. PPD Zagreb je danas svjetlosnim godinama daleko od statusa koji su nekada u Europi imali Badel Zagreb ili CO Zagreb.
A istovremeno zapravo nije ništa drugačiji od njih.
Zagreb je kao najveći, a zapravo i jedini rukometni gigant u Hrvatskoj godinama sebi podređivao sve što se dalo podrediti u hrvatskom rukometu, manipulirao transferima i uništavao male rukometne sredine koje nisu mogle pratiti njegov tempo. No, ipak je godinama Zagreb stvarao dobar rezultat, bio konkurentan u Ligi prvaka, stvarao igrače za reprezentaciju i u nekim trenutcima u sezoni bio je prava poslastice za sve ljubitelje sporta u Zagrebu. Usprkos lošoj atmosferi koja je i tada vladala oko Rukometnog kluba Zagreb, on je ipak imao lijepih trenutaka, a zadnji među njima su dva četvrtfinala Lige prvaka u dvije godine. Oba ta četvrtfinala bila su isključivo plod Vujovićeva rada.
Jama nerada
Vujović je tada od ekipe koju su predvodili mladi i neiskusni Stefan Vujić i Stipe Mandalinić, odnosno Luka Stepančić, Ilija Brozović i Filip Ivić napravio respektabilnu ekipu od koje su u četvrtfinalu strepili moćna Barcelona i još moćniji PSG. Vujo je postao miljenik publike jer je vratio moć ekipi koja je prije njega ispadala u grupnoj fazi.
Zbog toga se uopće ne propitkuje je li Vujović pravi čovjek za Zagreb ili ne.
Nakon nekoliko vrlo mršavih rezultata, na mjestu prvog kluba u Hrvatskoj koje dugo nije bilo ovako klimavo Zagreb je trebao reset, a Vujo je najbolji u tome. Njegov temperament i ego nekoć velikog igrača ne toleriraju ništa ispod 100-postotnog angažmana njegovih igrača. Odgovornost prema igri i prema momčadi su, uz obranu, glavni Vujovićev forte. Govor tijela koji Zagrebovi igrači imaju u utakmici teško da će biti dopušten pod njegovom palicom i autoritetom koji nesumnjivo posjeduje.
Osim pedagoškog djela, Vujović će promijeniti — odnosno, barem okušati promijeniti — i onaj taktički. Njegov potpis u igri uočit će se vrlo brzo. Najvjerojatnije će forsirati čvrstu obranu 6-0 sa zgusnutom sredinom i forsiranjem na tome da se svaki ulazak supaničkog igrača kazni faulom — i to ne blagim faulom, kakve smo kod Zagreba gledali posljednjih mjeseci, već takvim kakav će igrač koji krene direktno na obrambenog igrača dobro zapamtiti.
Potpis koji Vujović ostavlja obrani jako je teško opisati. Obrana koju on želi da njegova momčad igra sušta je kontra modernom rukometu u kojem se jako štiti napadač i u kojem obrambeni igrači igraju na postavljanje i iznuđivanje probijanja. Ali ono što on želi od svojih igrača bit će vrlo teško složiti s ovakvom momčadi. Iako u Zagrebu trenutačno nisu loši igrači, oni profilom ne odgovaraju onome što Vujo preferira. Pozitivno je to što u Zagrebu ima dosta mladih željnih igre i dokazivanja koji trenutno izgledaju kao da im fali motivacije, a rijetko tko bi ih mogao bolje motivirati od Vujovića.
Međutim, priča nije baš toliko jednostavna.
Izbornik reprezentacije Slovenije i jedan od najpopularnijih rukometnih trenera u Europi preuzeo je klub najnezgodnijem trenutku, jer ne radi se samo o rezultatskim problemima nego i o činjenici da je klub proveo još nekoliko godina u jami nerada i lažne percepcije vlastite moći, pa je zbog toga još više upropašten u svim socijalnim i sportskim segmentima, jer veličinu kluba ne određuje samo trenutni rezultat. Klub je u puno lošijem stanju nego je bio kad je Vujović zadnji put preuzeo Zagrebovu klupu.
Njegov govor “Igrajte kao da sutra ne postoji” u polufinalu Europskog prvenstva tijekom slovenskog time-outa postao je vrlo popularan u rukometnom miljeu; riječi koje je tada uputio svojim igračima dovele su Sloveniju do bronce protiv taktički i igrački jače Hrvatske. Njegova motivacija je na vrhunskoj razini, a samo uz takvu motivaciju možete zahtijevati da igrači igraju obranu kakvu on želi.
Treneri su, jasno, glavni problem
Problem je u tome što za igrače Zagreba sutra uvijek postoji. Prejaki za domaću ligu i apsolutno nekonkurentni u Europi do te mjere da nemaju imperativ, igrači su u sasvim neprirodnoj poziciji u kojoj zapravo ni nemaju pravih natjecateljskih podražaja. Kad to prijeđe u naviku, a govor tijela igrača govori da je prešlo, onda je takav pristup teško promijeniti.
Ni u prvom mandatu Vujović nije napravio čudo i natjerao Mandalinića i Stepančića da igraju obranu, iako je Stepančić svega godinu dana kasnije u PSG-u u polufinalu Final4-a Lige prvaka ulazio s klupe odigrati ključne minute u obrani. U Zagrebu mu to naprosto nije trebalo i to je i sam znao. Jednako kao što to znaju i aktualni igrači.
Iz te perspektive, nameće se pitanje što je sve ovo Vuji trebalo.
Koliko god bio velik, Vujović ipak nije svemoguć — što jasno pokazuju zadnja dva velika natjecanja sa Slovenijom; prvo je zapeo u grupnoj fazi Eura, a onda se nije ni kvalificirao na Svjetsko. Jednostavno, kad od igrača svaki dan tražiteda igraju kao da sutra ne postoji, onda to izgubi svoj mobilizacijski učinak; jer ako je svaka utakmica povijesna, onda i ona povijesna postane obična.
Ipak, čovjek s trenerskim renomeom i s već tekućim poslom uhvatio se u koštac s vrlo teškom situacijom u kojoj je klub devastiran na više razina i u kojoj je svlačionica puna igrača profila koje on zapravo ne želi. Sam je na konferenciji odmah spominjao navijače i kako želi da se vrate u Arenu. Rekao sam da će ovo za njega biti veliki izazov i definitivno je svjestan da je puno posla pred njim. No, Vujo je rukometni manijak i rođeni pobjednik koji se napalio na ovu suradnju. Napalio se na izazov.
Možete biti sigurni u to da Zagrebu slijedi zanimljiva polusezona. Međutim, kad se pogleda razlika između karaktera ove momčadi i onoga što određuje Vujovića kao rukometaša i trenera, sasvim je opravdano zapitati se koliko će dulje od te polusezone trajati njegov mandat.
To je, uostalom, i prosjek kojeg se Zagreb drži — svake polusezone novi trener. Jer jasno je da su oni glavni problem kluba.
