Ništa mi u ovoj karanteni ne nedostaje kao snooker. Da je sve po starom, ovih tjedana bih uživao u Svjetskom prvenstvu u Sheffieldu i najveći problem bi mi bio iskoristiti sav godišnji sada ili ipak ostaviti nešto i za kasnije. Ni vijest o novom, ljetnom terminu SP-a koja je pristigla tijekom pisanja teksta nije previše pomogla utažiti glad za ovom prelijepom igrom. I zato valja pobjeći u zlatna vremena i među legende koje su obilježile snooker, a jedna od najvećih je svakako onaj kojeg su zvali The Nugget, The Ginger Magician, Ginger Mushroom, Master Cueman, The Interesting, Romford Slim, Romford Robot…
Steve Davis.
Omiljen među fanovima zbog veličanstvene karijere, ali i zbog elokvencije i smisla za humor koje često demonstrira kao komentator, radijski voditelj ili na egzibicijama na kojima sudjeluje. Karijeru je počeo 1978., a u 1980-tima je igrao osam finala SP-a u devet godina i osvojio ih šest. Prvi u povijesti osvojio je tri najveća turnira u jednoj sezoni. Napravio je prvi maximum break koji je snimljen na televiziji u četvrtfinalnom meču na Classicu 1982. protiv velikog Johna Spencera. Štoviše, za taj pothvat Davis je kao nagradu dobio ključeve nove, novcate Lade…
Šest Svjetskih prvenstava, šest naslova na UK Championshipu i tri Mastersa koja je osvojio u svojoj dugačkoj i trofejima bogatoj karijeri stavljaju ga na treće mjesto u povijesti modernog snookera po učinku na najvećim tzv. Triple Crown turnirima, ekvivalentu teniskih Grand Slamova. Ukupno je osvojio 28 ‘rang’ turnira i čak 55 turnira koji se nisu bodovali za rang listu.
Kako nitko protiv njega nije imao šanse za stolom, tako on nije imao šanse u medijima
No, legenda koja danas zasluženo uživa u slavi i ljubavi fanova na vrhuncu svoje karijere krajem 1980-ih je imao potpuno suprotan status. Steve definitivno nije bio među omiljenim sportašima na Otoku. Nije to uzrokovao njegov loš karakter — čovjek je izuzetno simpatičan i uvijek džentlmen za snooker stolom — već njegova iznimna igračka kvaliteta i nepokolebljiva psiha. Tijekom dominacije fanovima nije pružao ništa osim igre, bio je prilično introvertiran i fokusiran isključivo na svoj posao — pobjeđivanje. Kako je posao odrađivao zaista uspješno, Davis će među fanovima postati omražen, a snooker dosadan i predvidljiv. Moram priznati da ih razumijem, tako sam i ja navijao protiv Michaela Jordana i njegovih Bullsa ili Stephena Hendryja, Petea Samprasa i drugih koji su nabijali frustracije suparnicima i njihovim navijačima.
U vremenu kad je snooker iskoračio na televiziju i od tada samo dobivao na popularnosti, Steve Davis će savršeno odigrati ulogu hladnog, besprijekornog majstora. A iza te Davisove generacije koja će prva zaigrati mečeve pred BBC-jevim kamerama i nepovratno promijeniti snooker, stajao je Barry Hearn, vrlo sposoban menadžer koji je krajem 1970-tih preuzeo Svjetsku profesionalnu snooker asocijaciju.
Izbrušeni all-rounder
Hearn je od početka imao jasan plan: trebalo se domoći mjesta pod televizijskim suncem.
On je vjerovao da je snooker jako televizičan i da je pravo vrijeme za takav sport na BBC-ju jer su u to doba počeli prvi prijenosi u boji. Također, Hearnu su za veliki iskorak trebali igrači s karizmom, oni koji mogu postati idoli i privući mase. Imao je sreće jer je upravo u toj generaciji bilo zaista puno fantastičnih, karakterno različitih igrača koji će pokriti širok krug fanova. Hearn im je doslovno kupio odijela, platio zubara i promovirao ih bjesomučno na sve moguće, često urnebesne načine.
U paleti zanimljivih likova u toj TV snooker generaciji izdvajala su se, pored Davisa, još dvojica igrača — Alex The Hurricane Higgins i Jimmy White — ljubimci navijača i potpuni antipodi hladnom Davisu.
Higgins je bio temperamentni Irac i jedan od najtalentiranijih igrača svih vremena, ali imao je velikih problema sa alkoholom i ponašanjem kojim se lako isticalo u uštogljenim svijetu snookera. Tako je jednom prilikom direktora turnira udario glavom i razbio mu nos, a znao je prijetiti ubojstvom nekim suparnicima… Pored divljeg Higginsa, stajao je White koji je čak šest puta nastupio u finalima SP-a i sve izgubio, zbog čega su mu fanovi bili skloni, a prozvali su ga The Wirlwind zbog nevjerojatnih rotacija bijele kugle po kojima je poznat. White nikada nije osvojio SP, ali jest sve ostalo te je zasluženo završio u Kući slavnih. Napomenuo bih da ovaj majstor još uvijek igra.
Upravo su Higgins i White u polufinalu SP-a 1982. odigrali čuveni meč u kojem su pokazali svu raskoš vještine za velikim, zelenim stolom, a nigdje nećete vidjeti The Hurricanea u svom elementu lude genijalnosti kao u tom meču — točnije, u jednom od najboljih breakova ikada viđenim u snookeru.
Pored takvih zanimljivih karaktera kao robot je stajao hladni, nepobjedivi Davis. Metodičan i prilično introvertiran tip koji je i na treningu i u mečevima svoj posao odrađivao puno bolje od ostalih, Davis nikome nije opraštao pogreške, samo je nemilice trpao kugle u rupe i sakupljao trofeje, posebno one najveće. Bio je izbrušeni all-rounder, vrhunski u svim aspektima igre – precizan, jak taktičar granitne psihe.
Najteži poraz
Ironijom sudbine, najbitniji meč u karijeri i bez sumnje najvažniji meč u modernoj povijesti snookera, Davis je izgubio. Bilo je to finale SP-a 1985. protiv simpatičnog Irca Dennisa Taylora, prepoznatljivom po ogromnim naočalama s četvrtastim okvirima konstruiranima specijalno za snooker. Finale koje se igra dva dana u četiri sessiona na 18 dobivenih partija Davis je otvorio savršenim sessionom i poveo 8-0. No, uporni Irac, osebujan lik kojeg su ljudi voljeli puno više od Davisa, zagrizao je kao nikad u životu i meč, koji se činio kao samo još jedna dosadna predstava u kojoj se unaprijed zna pobjednik, pretvorio u jedan od najvećih sportskih događaja u povijesti britanskog sporta.
Atmosfera na tom legendarnom meču je bila uzavrela kao nikada dotad, Crucible Theatre je gorio, a između frameova se navijalo kao na nogometnoj utakmici. Iako se Taylor konstantno vraćao i smanjivao prednost, Davis je prvi došao na korak do pobjede kada je poveo 17-15. No, nije to bio njegov dan, točnije, noć. Kod 17-17 drama je kulminirala. Svi u dvorani bili su na rubu sjedala, baš kao i 18,5 milijuna gledatelja na Otoku pred svojim televizorima, iako je ponoć već davno bila prošla.
Zadnji frame je trajao maratonskih 66 minuta, a meč je odlučen na zadnjoj, crnoj kugli. Obojica su promašivali, Taylor je dvaput hrabro pokušao ubaciti crnu preko mantinele i svaki put imao sreću da ne ostavi dobru poziciju za Davisa. Nakon prve veće Davisove pogreške, pogriješit će i Taylor, pri čemu će kuglu ostaviti Davisu na dlanu, nešto što on ubacuje bez problema na treningu.
U ledenoj tišini gledatelji su očekivali siguran Davisov pogodak i konačnu pobjedu, što bi bio svojevrstan antiklimaks jer su srca fanova odavno pripala Ircu. I onda se dogodilo… Nugget je promašio i ostavio zicer.
https://www.youtube.com/watch?v=QMMQchnaOFQ&feature=emb_title
Taylor je taj poklon napokon ubacio u rupu i priuštio navijačima upravo ono zbog čega su i ostali budni — Davisov poraz. Erupcija oduševljenja i scene Taylorova slavlja koje su uslijedile, urezale su se u kolektivno sjećanje kao jedan od onih momenata za kojeg uvijek znaš gdje si bio ako si ga gledao.
Do današnjeg dana to je ostao najgledaniji sportski prijenos na BBC2 i najgledaniji sportski prijenos koji je završio iza ponoći na bilo kojem od britanskih TV kanala. Davis iskreno priznaje da mu je to najteži poraz u karijeri, ali nastavio je dominaciju u godinama koje su uslijedile. No, upravo je taj meč donio snookeru posebno mjesto na Otoku, zacementirao ga kao nacionalni ponos među sportovima i osigurao mu vrhunski status u medijima u budućnosti zbog ogromne pažnje koju je izazvao.
Otvorio oči generacijama
No, kako nitko protiv Stevea nije imao šanse za stolom, tako ni Davis nije imao šanse u medijima.
Ono što će početi mijenjati takav poredak stvari dogodilo se kada je uvršten među likove legendarnog satiričnog lutkarskog showa Spitting Image u kojoj je zavrijedio nadimak The Interesting. Sumnjam da su autori tada vrlo popularne emisije očekivali da će se ono što je počelo kao sprdanje i ismijavanje pretvoriti u plus za Davisa jer je zbog toga postao slobodniji i spontaniji u odnosu s publikom. Za čovjeka prema kojemu je netrpeljivost navijača za današnje standarde znala doseći nevjerojatne razmjere — zviždali su mu na predstavljanju ili prilikom povratka igrača nakon pauze — ‘gostovanje’ u Spitting Imageu došlo je kao naručeno. Naravno i da je Davis s vremenom prestao biti toliko nepobjediv, što je također pomoglo boljem prihvaćanju od ljubitelja snookera.
Njegova impresivna karijera trajala je do 2016. Jako je važno naglasiti da je ostao dio elite i kada je prestao osvajati velike turnire. Zavjetovao se da će igrati dok god se održi u Top 16 i tu poziciju je držao čak i kada je u sezoni 2007./2008. proslavio 50. rođendan. Zbog svojih iznimnih zasluga, jedan je od trojice igrača koji je od kraljice odlikovan Redom Britanskog Carstva. Davis je prvi igrač u povijesti snookera koji je od nagrada na turnirima zaradio milijun funti, a na kraju impresivne karijere koju je završio 2016., njegov konto je narastao do 5,5 milijuna.
Iako su i njegovi suparnici trenirali i tretirali snooker kao posao, u usporedbi s njim bili su poluprofesionalci koji svoju popularnost nisu bazirali samo na svojim izvedbama za zelenim stolom. Ne čudi stoga što su imali puno više fanova od Davisa, ali ni to da u natjecateljskom smislu nisu bili previše konkurentni. Veliki Davisov fan Ronnie O’Sullivan ga često uspoređuje sa Tigerom Woodsom i načinom na koji je on promijenio golf. Obojica su, prije svega, bili veliki radnici i profesionalci. Metodika treninga, rad na vlastitoj psihi i nevjerojatna predanost radu učinili su ih velikim pobjednicima, otvorili oči generacijama koje su dolazile i pokazali kakav pristup se traži ako želiš postati šampion.
Nakon što je završio igračku karijeru, Steve je ostao u snookeru kao komentator, ali i promotor, zabavljač i sudionik raznih ekshibicija. Jedna od točaka koju često izvodi sa suparnikom iz finala i svojim prijateljem Dennisom Taylorom je rekreiranje tog legendarnog framea, kuglu po kuglu, uz dodatak njihovih komentara i međusobnog podbadanja. Davis je ostavio značajan trag i u pool biljaru, iako ga je igrao štapom za snooker, te je uz legendarnog Maltežanina Tonyja Draga najuspješniji snookeraš za pool stolovima. Highlight njegove karijere u pool biljaru bila je pobjeda protiv Earla Stricklanda, kojom je Europi donio dugo isčekivani naslov u Mosconi Cupu, najprestižnijem biljarskom timskom natjecanju reprezentacija Europe i Amerike.
Osim u biljarskim sportovima, Davis je imao uspjeha u pokeru, a dobro igra i šah, pa je kraći period bio i predsjednik Britanskog šahovskog saveza. Uz sve to, Davis je uspješan DJ. Umjesto zaključka, evo njegova seta iz kultnog Boiler Rooma…
