Devet minuta. Toliko je Mislav Oršić odigrao za Southampton u ovosezonskom izdanju Premier lige; krajem siječnja je ušao protiv Aston Ville na isteku 84. minute i odradio je susret do kraja uključujući i sudačku nadoknadu. Southampton je izgubio, malo nakon toga je Nathan Jones dobio otkaz i naslijedio ga je Rubén Sellés, ali Oršićeva se situacija nije popravila. Sellés ga je do kraja sezone samo još dvaput uvrstio u zapisnik, a u ostalih 15 utakmica nije bio niti na klupi. U sastavu se našao u kup utakmicama, upisavši još četiri nastupa; triput je startao, pa je zamijenjen početkom drugog poluvremena, a jednom ušao s klupe potkraj utakmice.
Što se točno dogodilo? Zašto je Southampton dao skoro šest milijuna eura za igrača kojeg, očito, nitko u klubu nije imao namjeru koristiti?
Prvo objašnjenje koje je Jones dao je išlo u pravcu da je Oršić imao pauzu od treninga nakon Svjetskog prvenstva i da ga ne želi prerano gurnuti u vatru, pa da se ozlijedi. Nakon tih devet minuta protiv Ville trener je promijenio ploču i službeni narativ je bio da su drugi igrači ispred njega, a dva mjeseca kasnije je Sellés ponovio otprilike istu stvar. Drugi su bili ispred i Oršić treba čekati.
Srž tako lakonskog opisivanja Oršićeve situacije je u tome da šest milijuna eura za Southampton nije toliko veliko ulaganje da bi se moralo po svaku cijenu braniti. Uostalom, samo par dana nakon Oršića je na istu poziciju doveden Kamaldeen Sulemana koji je plaćen 25 milijuna eura i svima je bilo jasno da ne mogu igrati obojica. Tim više što su u klubu na poziciji lijevog krila već bili Mohamed Elyounoussi i Samuel Edozie koji su plaćeni više od Oršića, ali i Adam Armstrong koji je većinu vremena proveo na lijevom krilu.
Sustav se počeo raspadati i Southamptonu je preostalo samo trošiti novac i gomilati igrače u nadi da će pogoditi s njima. Oršić je kolateralna žrtva
Može li Oršić igrati u Premier ligi? Sve što je pokazao u Dinamovim europskim epizodama nam govori da može. Čovjek je u ovosezonskom izdanju Lige prvaka imao 50 posto osvojenih duela na tlu i davao je golove AC Milanu i Chelseaju, a u reprezentaciji je ispred sebe imao Ivana Perišića, ali je svejedno na Svjetskom prvenstvu došao do gola i dvije asistencije.
Nije potrebno nagađati može li Oršić pratiti razinu Premier lige jer dovoljno je puta dokazao da se može nositi s takvom konkurencijom. Da ništa drugo nije napravio, u životopisu ima golove protiv Chelseaja, West Hama i Tottenhama, a trpao je i Atalanti, Sevilli, Villarrealu i Milanu. OK, možda neće biti nositelj igre kao što je bio u Dinamu, ali Oršić do tih golova protiv ekipa iz liga Petice nije došao slučajno. Riječ je o igraču koji ima iznimnu kombinaciju pravocrtne brzine i izdržljivosti, nije vrhunski dribler, ali bez problema se izbacuje na desnu nogu kojom ima vrhunski udarac iz daljine, a odličan je u obavljanju obrambenih zadataka.
Korijen ludila
Zapravo, Oršićeve bi igračke karakteristike trebale maksimalno dolaziti do izražaja upravo u momčadi kao što je Southampton. I Jones i Sellés su fokus stavili na srednji blok iz kojeg izlaze u tranziciju. Oršić ima defenzivnu odgovornost i bez problema zatvara suparničke bekove, a ima dovoljno brzine da ih iznenadi na otvorenom prostoru. Međutim, ni Jones ni Sellés ga nisu vidjeli kao dio momčadi i Oršić je ostao bez šanse da se dokaže.
A to nije toliko do samog Oršića koliko je do Southamptona. Klub je ove sezone kupio tri lijeva krila, uz jedno dovedeno prošle sezone i Armstronga koji većinu svoje minutaže provodi na lijevom krilu. Jasno je da neće biti mjesta za sve, a Oršić je bio najjeftinija investicija. Sulemana je najskuplji igrač u klupskoj povijesti, a Elyounoussi i Armstrong upadaju među 10 najvećih Southamptonovih ulaznih transfera.
Korijen takvog ludila u planiranju momčadi seže još u 2017. Obitelj Liebherr kupila je klub 2009. i u nepune četiri sezone ga dovela s ruba treće lige u kojoj je koketirao s bankrotom sve do Premier lige. Ključ je bio u bottom-up pristupu i vrlo preciznom građenju momčadi iz temelja, bez gomilanja sličnih igrača i trošenja novca samo zato što se može.
Dva su čovjeka bila ključna u tom procesu.
Markus Liebherr prvo je doveo Lesa Reeda, bivšeg tehničkog direktora engleskog nogometnog saveza, te mu dao zadatak da reformira akademiju. Southamptonova je akademija bila na glasu jer je proizvela legende kao što su Matt Le Tissier i Alan Shearer, ali i moderne otočke igrače kao što su Gareth Bale ili Theo Walcott. Međutim, kada je Reed 2009. došao u klub zatekao je samo devet trenera i još troje zaposlenika iz pratećih službi. Tih 12 ljudi je pretvorio u više od 160, a Luke Shaw, Alex Oxlade-Chamberlain, Calum Chambers i Nathaniel Clyne izravni su produkti njegova rada. Samo na njih četvorici Southampton je zaradio gotovo 100 milijuna eura.
Drugi ključni čovjek u Liebherrovoj viziji kluba je bio Paul Mitchell, zadužen za osnivanje analitičkog odjela i dovođenje pojačanja sa strane. On je potpisao dolazak igrača poput Sadija Manéa, Tobyja Alderweirelda, Pierre-Emilea Höjbjerga, Dejana Lovrena i Virgila van Dijka. Još važnije, Mitchell je postavio jasne kriterije po kojima se biraju igrači, ali i treneri, tako da je Southampton ušao u krug kandidata za europska natjecanja.
U međuvremenu je Markus Liebherr umro, a obitelj je 2017. prodala Southampton u kineskoj građevinskoj kompaniji kojom je upravljao Gao Jisheng. Jisheng je neko vrijeme uživao u temeljima koje je Liebherr postavio preko Reeda i Mitchella kao ključnih operativaca, ali kako su ljudi odlazili sa svojih pozicija, tako je dolazilo do izražaja da nema dovoljno nogometnog znanja da pronađe njihove zamjene i sustav je polako propadao.
Dalić nema razloga za otpis
Prošle je godine Jisheng prodao klub srpskom medijskom magnatu Draganu Šolaku, ali od onog Southamptona koji je imao fantastično izgrađen sustav razvoja mladih igrača i skautiranja skrivenih talenata po Liebherrovim postulatima nije ostalo ništa. Strukture unutar kluba su devastirane, menadžment je donosio katastrofalne odluke, a sustav se počeo raspadati. Sve da Šolak i ima potrebno znanje, što je upitno, treba mu vremena da ponovo izgradi sustav. Jedino što je Southamptonu trenutno preostalo je trošiti novac i gomilati igrače u nadi da će pogoditi s njima.
Oršić je kolateralna žrtva krize upravljanja u koju je Southampton upao nakon što ga je 2017. preuzeo Jisheng. Ako u dvije sezone kupite pet lijevih krila, onda je jasno da tu netko mora izvući deblji kraj. Taj netko je ovaj put bio Oršić.
Zlatko Dalić odlučio je izostaviti Oršića s popisa za završnicu Lige nacija. Očekivano, s obzirom na to da je za Southampton odigrao samo devet minuta u Premier ligi, ali to što je dobio pretpoziv može se tumačiti kao Dalićeva poruka da Oršić nije do kraja otpisan. Nema ni razloga da bude. Iza njega je neosporno jedna neuspješna epizoda, ali to ne mijenja činjenicu da ima očite kvalitete; njegova obrambena odgovornost, brzina i udarac s distance ga čine sjajnim igračem za tranzicijske situacije, a to je dokazao učinkom na najvišoj razini. To što nije dobio šansu da se dokaže u Southamptonu više je do toga koliko je Southampton izgubljen nego do njega samoga.
