Sve zvijezde Gorana Dragića

Miamijev slovenski bek zaista je zaslužio nastup na All-Staru

Zadnja izmjena: veljača 4, 2018 Profimedia

Ovaj je tekst inicijalno trebao imati ponešto drugačiji uvod. U njemu bi primarno išlo moje sipanje žuči što Goran Dragić nije izabran na All-Star nastup kao rezerva Istoka, još pogotovo kad uzmete u obzir da su rezerve birali treneri koji bi trebali gledati i izvan okvira golih statistika. A  za to što nema takav uvod najveći je krivac svakako Kevin Love.

Njegovom ozljedom otvorilo se jedno mjesto i umjesto njega je pozvan Goran Dragić, koji će nakon Tonyja Parkera postati tek drugi europski bek koji je dobio tu čast.

All-Star utakmice doživjele su zadnjih godina teški pad popularnosti. Nekoć poprilična atrakcija koja je imala i dozu ozbiljnosti u pristupu te nosila sa sobom kakav-takav natjecateljski naboj postala je tek jedna u nizu promidžbenih aktivnosti NBA lige i usputna stanica mnogim igračkim zvijezdama da odrade svoje ugovorne obveze i dodatno nabildaju vlastiti brand i imidž. Utakmica je tu praktično nebitna stavka; u njoj je igračima glavni cilj ne umoriti se previše i pokušati  maksimalno izbjeći koju glupu ozljedu.

Dobro, svima osim Russellu Westbrooku.

Pa iako taj vikend ispred malih ekrana danas preskaču i najzagriženiji ljubitelji košarke, nastup i dalje ima određenu težinu. Priznanje je to za dotadašnja dostignuća u košarci, a broj All-Star nastupa poprilično se evaluira prilikom ulaska u košarkašku Kuću slavnih. I igračima taj poziv još uvijek nešto znači. A pogotovo onda kad im je prvi.

Od divljeg igrača do okrilja Marka Miliča

Davno je to bilo kad je Goran Dragić kao golobradi klinac u dresu Geoplin Slovana izbombardirao koš u oronulim Jazinama; zaustavio se na 30 poena i usput nanio Zadru bolni poraz na vrućem domaćem parketu. Iako se ne događa baš toliko često da netko zabije 30 koševa u ligi kao što je ABA, koju je oduvijek krasila orijentiranost obrani i žmirenje sudaca na jedno oko kada se kontakti polako pretvaraju u povlačenje dresova, uvaljivanje lakata i primarno udaranje po ruci umjesto po lopti u pokušaju blokade, to svejedno nije bilo dovoljno da svjetla reflektora baci na njega.

Dragić je tada bio ‘divlji’, previše divlji igrač čak i za svoje godine. Pa ipak, sve ono čemu ste svjedočili na zadnjem Eurobasketu, poput onih ludih momenata kad je doslovce sam držao Sloveniju u igri svojim serijama koševa izvan svake organizirane postavke košarkaške igre, sve smo to tada mogli vidjeti barem kao najavu veličine.

Kad bismo s par klikova mišem mogli doći do statistika ABA lige iz sredine prošlog desetljeća, vjerojatno bismo utvrdili da je njegov omjer asistencija i izgubljenih lopti po utakmici bio u korist ove druge kategorije, a to je nešto što mladom igrači treneri na ovim prostorima teško opraštaju. No, Baski iz Vitorije oduvijek su imali afinitet prema zanimljivim mladim igračima i doveli su ga, premda bi se za minutažu morao boriti s tipovima kao što su Pablo Prigioni, Zoran Planinić ili pak Igor Rakočević. U takvim okolnostima posudba je vjerojatno bila i najbolja opcija.

Dragić je igrač radi kojeg se isplati platiti ulaznicu i doći pogledati utakmicu. Ostavit će na parketu sve što ima i osvojiti vas energijom koja se osjeti i preko ekrana

U Murciji je čak i dobio priliku u petorci te neku pristojnu minutažu na parketu, ali bio je igrački ‘zelen’ i stilom igre izvan regula čak i španjolske ACB lige, u kojoj se up-tempo igra forsira kao da igrače ganjaju bikovi u Pamploni, pa je na kraju sezone otišao na još jednu posudbu.

Ovaj put doma. U najvećem slovenskom klubu, ljubljanskoj Union Olimpiji, dočekao ga je pred smiraj svoje karijere enfant terrible slovenske košarke Marko Milič. Možda čak i najveći talent kojeg je slovenska košarka ikad dala nije napravio veću karijeru samo zbog lude glave, a uz neupitno košarkaško znanje imao je i fizikalije koje će posramiti Blakea Griffina i njegov slab pokušaj kopiranja legendarnog Miličeva zakucavanja preko automobila. Milič je uzeo pod svoje mladog Dragića, znajući koliko su njemu nedostajali savjeti prijateljski nekog nastrojenog veterana kad se desetak godina ranije uputio preko Atlantika kao prvi Slovenac u NBA-u.

Neustrašivo napadanje koša

Sezona koju je Dragić odigrao u Olimpiji je, uz kamp za NBA skaute u Trevisu, bila dovoljno jamstvo za prijavu na draft te 2008. godine, ali ne i nešto više. U Americi doista na bacanje ima igrača na njegovoj poziciji koji sanjaju izlazak na draft; još kad uzmete u obzir kako puno njih igra na sličan način i nema do kraja razvijen šut, a usto su u pravilu i koju godinu mlađi nego što je Goran bio u tom trenutku, onda možda i možete dobiti sliku o kojim postocima pričamo.

No, bez obzira na sve otegotne okolnosti koje su ga okruživale, San Antonio Spursi izabrali su ga kasnim pickom druge runde vjerojatno i zbog obrane kakvu je igrao, ali su ga uskoro proslijedili u Phoenix Sunse. Možda je tako bilo i najbolje za Dragića, jer u Sunsima ga je dočekao pomoćni trener sa kojim će napraviti najveći uspjeh svoje karijere, a koji je bio doveden tek tjedan dana ranije.

Za rookieja u NBA-u okolnosti često znaju biti puno važnije od talenta i sposobnosti koje posjeduje. Pomoćni trener, primjerice, može mu biti savršeni mentor, najbolji prijatelj, psiholog i motivator koji ga diže kad udari u zid, a može mu biti i najveći neprijatelj.

Srećom po njega, Dragić je u Sunsima dobio Igora Kokoškova, koji je bio sve ono prvo i još više.

Od prvog je dana pravilno razvijao njegov potencijal, a znao je i užarenu glavu i emocije usmjeriti na konstruktivni put, ne dopustivši da stanu na put karijeri. Osim Kokoškova, Dragiću se poklopilo i to da ga je u svlačionici dočekala veličina kakva se rijetko rađa – Steve Nash. On je vlastitim primjerom, liderskom i mentorskom ulogom iznimno pozitivno djelovao na mladca.

Nakon što je s klupe Sunsa smijenjen Mike D’Antoni, priliku je uskoro dobio Alvin Gentry, koji se htio više usmjeriti na half-court offense te je, hvatajući playoff 2011., poslao Dragića u Houston u zamjenu za Arona Brooksa. Ondje je nakon dolaska Kevina McHalea na klupu Rocketsa dobio prvu pravu priliku u NBA ligi, iskoristivši je do te mjere da se naposljetku probio u startnu petorku. Po povratku u Phoenix preuzeo je uzde momčadi od Nasha i pretvorio u svoj trademark agresivno i neustrašivo napadanje koša, pri čemu, uslijed brojnih udaraca laktom koje primi, često završi izgledajući poput MMA boraca poslije meča. Ipak, nesposobnost Phoenixova front officea odvela ga je na kraju u Miami, gdje je potpisao i ugovor života.

Sezona karijere

Čiste glave i realiziran kao igrač opet je sreo Kokoškova, ovaj put kao izbornika u svom zadnjem pokušaju da nešto igrački napravi za reprezentaciju. Sloveniji je malo tko davao previše šansi, ali način na koji je osvojila zlato bio je doista dojmljiv, posebno partija protiv Srbije u finalu.

Heat je po mnoštvu faktora najmanje atraktivna od ekipa koje trenutačno okupiraju pozicije što vode u doigravanje. Neće vas dodatno uvjeriti ni dublja analiza rostera i samih profila igrača, kao ni pokušaj sagledavanja kemije unutar momčadi. Ako nešto, trebalo bi priznati da je Erik Spoelstra veći stručnjak i bolji trener nego što je to bilo uvriježeno mišljenje za LeBronove ere u Miamiju. Usprkos ozljedama i nestabilnosti prve petorke, čiji sastav često ni Baba Vanga ne bi pogodila, Dragić sigurno vodi ekipu u playoff, igrajući pritom sezonu karijere.

I sigurno je zaslužio poziv na All-Star, a ne da ‘lešinarski’ čeka nečiju ozljedu kako bi upao. Na istu onu utakmicu na kojoj će svoj četvrti All-Star nastup imati Kyle Lowry. Go figure.

Ali kada sve to maknete u stranu, Dragić je igrač radi kojeg se isplati platiti ulaznicu i doći pogledati utakmicu. Ostavit će na parketu sve što ima i osvojiti vas energijom koja se osjeti i preko ekrana. Igrač je to koji se naprosto odbija predati.

Ne propusti top članke