Niti 10 milijuna eura. Toliko je Paris Saint-Germain stavio na stol Eintrachtu iz Frankfurta kada je u srpnju 2015. došao po Kevina Trappa. Parižanima je trebao vratar; Alphonse Areola i Mike Maignan prošli su PSG-ovu omladinsku školu, probili su se u kadar prve momčadi, ali klub ih se riješio bez da im je pružio šansu. Areola je poslan u Villarreal na posudbu nakon što je u četiri sezone branio utakmicu i pol, a Maignan je prodan u Lille za milijun eura bez da je za prvu momčad branio jednu jedinu minutu.
U kontekstu onoga što je PSG trošio, pogotovo u idućih par godina kad se razbacivalo odštetama za Neymara i Kyliana Mbappéa, 10-ak milijuna eura je sitniš. Međutim, to je tih godina bila realna cijena za vrhunskog vratara. Real Madrid je godinu dana ranije Keylora Navasa platio 10 milijuna, Marc-André ter Stegen je Barcelonu koštao 12, a Petr Čech je iz Chelseaja prešao u Arsenal 14 milijuna. Kad danas uzmete listu vratara za koje je plaćena odšteta veća od 20 milijuna eura, dobit ćete 17 imena, a kada je PSG 2015. kupovao Trappa na toj su listi bili samo Manuel Neuer i David de Gea. Tržište vratara se promijenilo tek 2018. kad su transferi prvo Alissona, pa onda Kepe Arrizabalage probili stakleni strop koji je ograničavao pregovaračke mogućnosti prodavača.
Zato je Eintracht bio prilično zadovoljan s desetak milijuna za Trappa. On je u tom trenutku bio najveći izlazni transfer u klupskoj povijesti, a ta lova je u tom trenutku značila financijsku stabilnost za klub koji je u 20 sezona prije trenutka prodaje najboljeg igrača šest puta bio u Cvajti i samo jednom u gornjoj polovici bundesligaške tablice.
Navijači su tada prvi put digli transparent na kojem je pisalo “Danke Kevin”. Bila je to poruka zahvale za tri godine koje je proveo u Frankfurtu; tri godine u kojima nije bio samo jedan od glavnih igrača njihove momčadi, nego i omiljeni lik među navijačima. Vrlo brzo je postao kapetan i istinski vođa momčadi na travnjaku, redovito se odazivao humanitarnim akcijama, a bio je pristupačan i komunikativan te ga se moglo sresti u šetnjama gradom i uvijek je imao strpljenja za navijače.
Za Eintracht i njegove navijače osvajanje Europa lige je velika stvar, toliko velika da će Trappova obrana ostati kao kultna točka u kolektivnom identitetu cijelog kluba
Zato su ti navijači ponovo digli natpis “Danke Kevin” kad se Trapp nakon tri sezone vratio u Frankfurt iz PSG-a odričući se priličnog komada plaće u zadnje dvije godine ugovora koji je imao potpisanog s Parižanima.
Međutim, vratio se u klub koji je bio nešto drugačiji od onoga koji je napustio. Prvo, popravile su se financije. Eintracht je u međuvremenu pojačao momčad pametnim kupovinama, a zatim je prodao Luku Jovića u Real Madrid, Sébastiena Hallera u West Ham i Andréa Silvu u RB Leipzig i samo od ta tri transfera zaradio gotovo 150 milijuna eura. A onda su se popravili i rezultati. Otkad je u ljeto 2015. prodao Trappa, Eintracht je četiri od sedam sezona završio u gornjem dijelu polovice. U tih sedam sezona je osvojio DFB Pokal, igrao polufinale Europa lige i sada ju je osvojio.
Ne utješna, nego glavna nagrada
U tom je kontekstu vrlo lako moguće da navijači i treći put podignu transparent s natpisom “Danke Kevin”. jer upravo je Trapp heroj osvajanja europskog trofeja. Prvo je u završnici produžetaka obranio zicer Ryanu Kentu, pa je u zadnjim sekundama utakmice ukrotio slobodni udarac Jamesa Taverniera, a zatim je u raspucavanju obranio jedanaesterac Aaronu Ramseyju i donio Eintrachtu naslov osvajača Europa lige.
U finalu koje je bilo drugačije od onih na kakva smo zadnjih godina navikli.
Prošle su godine u finalu igrali Villarreal i Manchester United. Prije toga su bili Sevilla i Inter, pa Chelsea i Arsenal, a prije toga Atlético Madrid i Marseille. U suštini, riječ je o klubovima iz užeg ili šireg kruga Superlige. U zadnjih desetak godina u finalima Europa lige strši jedino Dnjipro; svi ostali finalisti su zapravo redoviti sudionici Lige prvaka. Ni Eintracht ni Rangers ne pripadaju u takvo društvo i teško je očekivati da bi dobili pozivnicu za Superligu, čak ni neku proširenu verziju s 30-ak klubova.
Eintracht, doduše, nije više u istom financijskom stanju kao kad je Trapp odlazio u PSG, ali je daleko od elite njemačkog nogometa i najbogatijih klubova s kojima se mora boriti u domaćem prvenstvu. S druge strane, Rangers je sila u škotskom nogometu, ali djeluje na malom tržištu. Međutim, i jedni i drugi su na putu do finala izbacivali gigante, te ‘superligaške’ klubove. Rangers je izbacio Borussiju Dortmund i RB Leipzig, a Eintracht kao potpuni autsajder Barcelonu. Uostalom, činjenica da je West Ham mogao isplatiti više od 50 milijuna eura za Hallera jasno ilustrira kolika je financijska razlika između tih dvaju klubova — ni West Ham nije ni blizu superligaških kombinacija, a gdje je tek onda Eintracht od njih? Međutim, Eintracht i Rangers su se borili, izbacivali su favorite i dokopali su se finala.
Finala u kojem je stadion ravnom crtom bio podijeljen u dvije boje; finala u kojem smo mogli vidjeti koreografiju i bakljadu navijača koji su prešli 2.500 kilometara; finale u kojem smo mogli vidjeti 120 minuta nogometa, drame i želje za europskim trofejom koji klubovima koji su došli do njega nije utješna nego glavna nagrada.
Drugačije će Eintrachtovi navijači slaviti ovu pobjedu nego što bi je slavili Barcelonini ili što su je prije par godina slavili Chelseajevi ili Unitedovi navijači. Kada se nađu na trgu ispred gradske vijećnice, možda ponovo podignu natpis “Danke Kevin” jer njegova je obrana jedanaesterca najveći potez jednog njihova nogometaša koji se dogodio u zadnjih 30-ak sezona i to se neće tako brzo zaboraviti s obzirom na to da je u njega ugrađena tolika količina emocija.
Jer za Eintracht i njegove navijače osvajanje Europa lige je velika stvar, toliko velika da će Trappova obrana ostati kao kultna točka u kolektivnom identitetu cijelog kluba. Kluba koji je daleko od onoga što se uklapa u nacrt Superlige.
I kluba koji je točno ono što nogomet čini posebnim.
