Ali avaj, taj Álvaro Granados je zaista genijalac, ubojica dječjeg lica koji je sada, s dva krucijalna gola — od čega je onaj pobjednički, šraubom iz okreta, bio zaista nevjerojatan — vratio dug iz tog dubrovačkog ogleda, ponajprije dobrom divu Marku Bijaču. I kad se podvuče crta i na finale, i na čitav turnir iz hrvatske perspektive, čini se kao da je realnost dvostruke pobjede nad Španjolcima, i to na istom turniru nakon toliko duge prethodne apstinencije, bila ono što je na kraju tu nesretnu zadnju četvrtinu transformiralo i obuzelo, kao voda igrača pod prekršajem.

Prvi je Bijač uoči finala — dijelom kao pilu naopako, a dijelom i realno — naglasio da se “čini nemogućim Španjolsku pobijediti dvaput na istom turniru”. Tucak je suparnike usporedio s Manchester Cityjem, ponajviše zbog sjajne taktičke discipline i njihove zone M, koju su razradili do savršenstva.

Hrvatska je na Euru pokazala da bi ove godine ova selekcija, suludo zahtjevnom rasporedu unatoč, mogla doživjeti svoj vrhunac

I nakon sasvim dobre tri četvrtine, nakon te Fatovićeve golčine za +2 i mogućnosti da Hrvatska s praktički jednim dodatnim golom u toj zadnjoj četvrtini, uz strpljivu obranu koja je inače zaista dobro funkcionirala tijekom čitavog turnira, obrani titulu europskog prvaka; kao da je tek tada shvatila da je zaista na pragu mitske druge, zaslužene pobjede. Tada se odjednom javio nevjerojatan grč, pri kojem ne samo da je sramotno da u čitavoj posljednoj četvrtini europskog finala nije zabila barem taj jedan gol, već i to da se dovela do situacije da sve uprska nesmotrenim fokusiranjem na opstrukciju španjolskih napada, umjesto na kapitaliziranje vlastitih.

Hrvatska je tu zadnju četvrtinu svoje napade krojila tako što ih je strateški maksimalno otezala, gledajući kako vrijeme curi do trenutka kad bi reda radi bio isforsiran šut. A onda, kad su Granados i družina manje od dvije minute prije kraja ne samo nadoknadili zaostatak, već ga i preokrenuli, Hrvati kao da su se pokušali probuditi iz tog katatoničnog, hiperdefenzivnog stanja, ali bilo je prekasno. Zgrčeni i uspaničeni, zadnji napad su i s igračem više odradili podjednako bezlično kao i dok su kupovali vrijeme koje je sad teklo protiv njih.

Zadržati momentum

Nije slučajno stoga da je Hrvatsku u finalu zlata koštao kalkulanstski pristup, onaj isti zbog kojeg je u završnoj utakmici grupne faze protiv Crne Gore, u zadnjem napadu u koji je ušla s dvojicom igrača više, izbjegavala otvoreni šut za pobjedu.

Poslovično ubojiti Jerko Marinić Kragić, koji u zadnjoj četvrtini finala nije ni bio u vodi, nakon utakmice je izjavio da su “stali u napadu”, jer su “mislili da ćemo se uspjeti obraniti”, ali da je na kraju presudno bilo to što su su Španjolci “nastavaili gristi”. Kapetan Bijač je još minulog ljeta istaknuo sudbinu naših (ne)popularnih sportova, u kojima “ako ne osvojiš medalju, interes pada”. Preneseno u aktualni kontekst: Hrvatska je ovdje osvojila medalju, ali Bijačeva se dijagnoza potvrdila tako što će ovakav rasplet finala ostati kao zalog za dublje promišljanje, unatoč generalno dobroj igri, i to samo zato što je na kraju ta medalja srebrna.

Dobra igra u obrani bila je pobjednički lajtmotiv ovog Europskog prvenstva, a Hrvatska je defenzivno odigrala zaista jedan od svojih boljih turnira; u globalu možda čak bolji nego i na prethodnom Euru koji je osvojila. Dominantni narativ vezan za ovu selekciju, čak i među umirovljenim reprezentativnim ikonama, onaj je da aktualna Hrvatska nema baš izvanserijske zvijezde, osim Bijača. To možda i jest u osnovi točno, ali baš je ovaj Euro pokazao koliko su igrači suptilno svjesni te činjenice i koliko je stoga dodatno kompenziraju kolektivnom igrom.

U napadačkom segmentu Hrvatska ima dovoljno i kvalitete, ali i izrazitog samopouzdanja da redovito može iskopati opcije za šut, a koji pritom u normalnim okolnostima ne ustručava potegnuti. Ta prgavost i trošenje do samog kraja dobro opisuje presjek aktualnog kadra, a čim je krenulo odstupanje od takvog stava, kao u ovoj posljednjoj četvrtini finala, onda je došao i posrtaj na korak do zlata.

Tragikomični raspored međunarodnih vaterpolskih natjecanja doveo je do toga da se u aktualnoj godini igraju sva tri najveća; Svjetsko prvenstvo kreće za svega 15 (!) dana. Neki od ustaljenih favorita, poput Mađara koje je Hrvatska izbacila u četvrtfinalu, ovaj su Euro vidjeli kao priliku da odmore svoje udarne pulene i daju prigodu rotacijskim opcijama. To nije drastično umanjilo kvalitetu turnira, baš su Mađari i takvi bili sasvim solidni. Ostaje, međutim, legitimno pitanje kako u ovakvom fizički zahtjevnom sportu uskladiti momčadsku formu tako da udarna selekcija bude spremna za lov na najviše ciljeve na sva tri turnira u praktički polugodišnjem razdoblju, sve uz iscrpljujuće klupske obveze. To će svim izbornicima biti veliki izazov.

Tucak, međutim, mora izvući pouke iz ovog finala i čitavog turnira.

Hrvatska je na Euru pokazala da bi ove godine ova selekcija, suludo zahtjevnom rasporedu unatoč, mogla doživjeti svoj vrhunac. U dobrom dijelu natjecanja igrači su pokazali urednu i strukturiranu igru, uvelike anuliravši vlastite nedostatke i općenito demonstriravši kvalitetu dostojnu vrha. To svakako ohrabruje, ali pouka se mora izvući i iz toga da je ovaj put mogao biti još sjajniji samo da je momčad i na kraju, u finalu, uspjela kapitalizirati na svom samopouzdanju kao najjačem adutu ove generacije. Možda bi na kraju Granados svejedno nadmašio Fatovićev magični potez, ali barem bi Hrvatska ostala vjerna sebi i pristupu koji ju je vodio prema pobjedi.

Ova je Hrvatska pokazala da opet može do samog kraja. Porazu unatoč, ovaj momentum ne smije izgubiti pred izazove koji slijede.