Nije uopće čudno to što je, samo će to potvrditi i ovaj slučaj, tenis najkorumpiraniji sport na svijetu. Čudno je to, ili bi barem trebalo biti čudno to što je sustav posložen tako da je on zapravo idealna meta za prevarante.
Stvari su u tom smislu poprilično jednostavne. Za ispadanje u prvom kolu nemalog broja Futuresa, najnižih profesionalnih turnira u tenisu, vaša zarada iznosi 156 dolara, i to ne računajući porez koji treba platiti državi u kojoj se nalazite; na onim Futuresima s nešto većim nagradnim fondom (25.000 dolara), radi se o 260 dolara, dok pobjednici ovih turnira mogu zaraditi maksimalno 3.600. Kod djevojaka ti iznosi mogu biti još i manji; primjerice, prošle ste godine na Futuresima s nagradnim fondom od 15.000 dolara za ispadanje u prvom kolu mogli zaraditi 147 dolara.
O tome koliko je tenis pritom i skup sport nema smisla (opet) pisati. Većina spomenutih turnira nema takozvani hospitality (pokrivene smještaj i hranu), nemali broj njih nudi grozne ili sramotne uvjete i katkad je zapravo teško shvatiti što je to što te turnire, pa onda i tenisače i tenisačice koji na njima nastupaju, čini profesionalnima. Naravno, situacija je tim teža za one — a takvi su ipak većina — koji ne dolaze iz bogatih obitelji ili nisu iz zemalja čiji teniski savezi barem neko vrijeme mogu pružati prijekopotrebnu podršku. Pa ipak, svi oni imaju i neka alternativna rješenja kojima se mogu okrenuti, a eventualne moralne dvojbe rješavaju pri samo jednom pogledu na vlastiti bankovni račun.
Kad je u lipnju 2018. bugarska tenisačica Aleksandrina Najdenova, svojevremeno 218. na WTA listi, htjela namjestiti svoj meč na jednom Futuresu u Tajlandu, ponuđene su joj sljedeće ‘tarife’: ako izgubi svoj prvi servis-gem, mogla je zaraditi 1.000 eura, a ako izgubi svoj drugi servis-gem, 1.200. Možda primjećujete, Najdenova je mogla namjestiti svoj meč, ali nije ga nužno morala izgubiti. Naravno, takvo što je moguće zbog famoznog klađenja uživo i malog milijuna opcija koje ono nudi, a koje je u ponudu kladionica za taj najniži rang teniskih turnira ušlo još u prošlom desetljeću.
Sargsyan je od 2014. do 2018. inicirao namještanje nekoliko stotina mečeva, a izgradio je mrežu koja je uključivala najmanje 181 tenisačicu i tenisača
To je onda i taj drugi faktor koji tenis čini idealnim poligonom za prevarante. Klađenje uživo na spomenute turnire zaživjelo je i prije toga, ali ono tek od 2016. bilježi nagli porast; tada je ITF, koji je ujedno zadužen za spomenuti rang turnira, prodao svoja livescore prava kladionicama za iznos od 70 milijuna dolara, u ugovoru sklopljenom na pet godina; 2021. taj je ugovor produžen za još tri godine.
Tenis je u međuvremenu postao sport koji u kladioničarskoj industriji nakon nogometa i košarke generira najviše prometa; na godišnjoj razini to iznosi 50 milijardi dolara, a više od četvrtine od tog iznosa otpada upravo na klađenje na Futurese.
Teniski Robin Hood
Pritom je zanimljivo primijetiti jednu stvar; jasno je da postoji jako veliki broj tih turnira, ali zašto se baš u klađenju na Futurese vrti tako veliki novac? Ili, da budem precizniji: nemali broj tih turnira nije pokriven kamerama, pa se postavlja pitanje zašto bi se netko kladio uživo na mečeve koje u prvom redu ne može uopće ni gledati? Koja računica, osim pukog (patološkog) kockanja i(li) razbijanja dokolice, stoji iza toga? Čak i sad, kad sve više turnira pruža live prijenos na kladioničarskim siteovima, zašto je to toliko popularno?
Jedan od onih koji zna odgovore na ta pitanja svakako je javnosti sve donedavno nepoznati Grigor Sargsyan, čovjek koji je na belgijskom sudu u lipnju ove godine osuđen na pet godina zatvora zbog zasnivanja zločinačke organizacije, pranja novca te prijevare.
Među igračima i igračicama poznatiji kao Maestro ili Gregory, Sargsyan je od 2014. do 2018. inicirao namještanje nekoliko stotina mečeva, a izgradio je mrežu koja je uključivala najmanje 181 tenisačicu i tenisača iz više od 30 zemalja; javnosti su postala poznata imena njih 105, od čega nijedno nije iz samog teniskog vrha, a nijedno nije ni iz Hrvatske.
Jedan od njih je inače i Marokanac Younès Rachidi, koji je prije nekoliko mjeseci dobio doživotnu zabranu igranja tenisa te novčanu kaznu od 34.000 dolara, a u povijest ovog sporta ulazi kao čovjek koji je namjestio najviše mečeva — njih 135 u 10 mjeseci, iako će on sam reći da postoje oni koji su namjestili i više od toga.
Možda ste već primijetili: radi se o najvećoj aferi namještanja u teniskoj povijesti, a svakako i o jednoj od najvećih ikad općenito u sportu.
Sargsyan je inače Armenac koji je u Belgiju — točnije, u Bruxelles — doselio s roditeljima još 1999. kao devetogodišnjak. Radi se o kriminalcu koji je sve, samo ne stereotipan: Sargsyan je svojevremeno bio student prava na Sveučilištu u Bruxellesu, fluidno govori pet jezika, a neki od tenisača i tenisačica s kojima je surađivao smatrali su ga prijateljem. Njegovi odnosi s njima često su izlazili iz strogo poslovnih okvira i katkad je više djelovao kao njihov sponzor — plaćao im je putovanja, večere i slično — a to je bila samo jedna od tajni njegova uspjeha. Za mnoge od njih, pa i za sebe samog, on je bio Robin Hood, a svoje je ‘klijente’ plaćao čak i onda kad bi se namještanje igrom slučaja izjalovilo.
Sustav je i dalje isti
Jedan od njih bio je i francuski tenisač Yannick Thivant, svojevremeno 590. na svijetu, koji je na račun namještanja od spomenutog primio najmanje 55.000 eura.
“Mogao je učiniti tako da obojica igrača koji igraju jedan protiv drugoga rade za njega”, rekao je prije nekoliko godina francuskoj policiji Mike Lescure, još jedan od ‘Sargsyanovih’ igrača. Naravno, Maestro je imao i mrežu suradnika, otprilike 20 Armenaca koji su uplaćivali oklade; regrutirao je i jednog trenera preko kojeg je uspio vrbovati 34 igrača, a čini se i da je bio samo produžena ruka znatno veće kriminalne organizacije iz Armenije; belgijska policija otkrila je i da je na jedan bankovni račun u toj zemlji u dvije godine uplaćeno devet milijuna eura.
“Kad bi tužitelj znao ono što ja znam, bilo bi puno više ljudi na ovom suđenju“, rekao je novinaru Washington Posta koji je ovu priču, djelomično i zbog osjetljivosti istrage, objavio tek prije nekoliko tjedana.
Tenis je tako po pitanju integriteta i poštenja praktički dotaknuo (novo) dno.
Iako je u proteklim godinama uložen značajan novac u osnivanje i funkcioniranje tijela koje će nadzirati i problem namještanja u tenisu (danas International Tenis Integrity Agency, sastavljen od bivših policajaca), pa iako je i to tijelo pomoglo istragu, dojam je da ono ponekad više služi za peglanje imidža. Jer stvari su u suštini vrlo jednostavne; nemali broj tenisača i tenisačica namješta mečeve zato što ne vide dovoljno veliku nagradu u tome da se na pošten način probijaju kroz tenisku džunglu. Pogotovo dugoročno gledano.
Spomenuti Thivant uzeo je 55.000 eura, što je ekvivalent tome da je osvojio 15-16 Futuresa, i to samo onih s nagradnim fondom od 25.000 dolara. Ovako je povremeno pustio koji servis-gem, izgubio je poneki set sa 6-0 ili 6-1 i u jako je kratkom roku i na poprilično jednostavan način riješio sve svoje financijske nedaće. Barem zakratko. Je li imao moralne dvojbe? Možda i jest, ali možda je bio i dovoljno očajan da mu je postalo zapravo svejedno. OK, da, na kraju je bio uhvaćen, pa vidim i da bi netko razotkrivanje ove afere mogao interpretirati kao svojevrsnu pobjedu tenisa.
Ovo potonje, međutim, ne stoji, i to iz jednog vrlo jednostavnog razloga; sustav je i dalje isti i on je naprosto posložen tako da je zapravo idealna meta za prevarante, a sve osim korjenitih promjena u suštini označava samo bavljenje posljedicama. Drugim riječima, sve dok tenis ne pronađe način da veći broj profesionalaca ima makar veće šanse za uspjeh — a ATP je u tom smislu nedavno pokrenuo potencijalno dobar program financijske potpore — ili dok se možda Futuresi ne izbace iz ponude kladionica, što je još manje vjerojatno, sustav će ostati isti; bit će pogodan za ljude poput Maestra.
Ljude koji znaju namirisati kad je netko dovoljno očajan da mu je pri eventualnom rješavanju moralnih dvojbi dovoljan samo jedan pogled na svoj bankovni račun.
