Jadon Sancho: nezahvalna hulja, sebični pojedinac koji svoje potrebe stavlja ispred potreba kluba. Nezahvalni klinac koji javno napada trenera i u drugima traži krivca zbog svojih nedostataka. Ili Jadon Sancho: žrtva nemilosrdne medijske hajke i javnog linča, žrtveni jarac za duboko ukorijenjene probleme ne samo svog kluba nego i nogometa kao institucije?
Živimo u vremenu podivljalog profesionalizma. Govorim o tendenciji koja nogometaše, u oštroj suprotnosti s dominantnom socio-ekonomskom ideologijom, valorizira gotovo u potpunosti s obzirom na njihovu ulogu u kolektivu. Pa tako vrhunski sportaši svoju vrijednost pronalaze u učinku na terenu ili utjecaju u svlačionici, bez obzira na stanje svog mentalnog zdravlja ili događanja u privatnom životu.
Sancho je samo još jedan engleski nogometaš koji trenutno osjeća bijes britanskog javnog mijenja i koji je u posljednjih nekoliko dana bio tema brojnih medijskih rasprava zbog sukoba s menadžerom Manchester Uniteda Erikom ten Hagom. Sancho je trebao biti Unitedov obećani princ — dečko koji je kao 17-godišnjak otišao u Dortmund i ondje stvorio reputaciju jednog od najboljih mladog igrača na svijetu, dečko kojeg je United otvoreno dvorio nekoliko godina i koji je prije dvije godine na Old Trafford stigao uz puno pompe u transferu vrijednom 85 milijuna eura. Reći da nije ispunio očekivanja bilo bi eufemizam.
U nogometu vrijeme leti, ali čini mi se da nije zgoreg podsjetiti na to koliko je Sancho bio dobar prije dolaska u United.
Mi ne znamo tko je i kakav je on kao osoba. A ipak će se mnogi od nas, uključujući i novinare, naći pozvanima komentirati njegovo mentalno stanje i spremu
Za Borussiju je do svog 21. rođendana odigrao 137 utakmica u kojima je zabio 50 golova i podijelio 64 asistencije. Između svoje 19. i 21. godine postizao je gotovo po gol ili asistenciju po utakmici u jednoj od pet najjačih liga na svijetu. Već tada je bio na pragu toga da ga se proglasi jednim od najboljih na svijetu uopće. S obzirom na to koliko se u sadašnjoj eri taktičke sofisticiranosti, čvrstih obrana i skučenih prostora cijene igrači koji rade razliku, ne treba ni čuditi da je do prije dvije godine generalno bio rame uz rame s Kylianom Mbappéom, Leom Messijem ili, nešto kasnije, Erlingom Haalandom.
Sancho je trebao biti igrač koji će obilježiti eru na Old Traffordu, kao što to trenutno čini Haaland u njegovu susjedstvu. Međutim, United je potrošio dvije godine i gotovo 100 milijuna eura na igrača s kojim nije znao što bi točno napravio, a Sancho se danas nalazi na periferiji Ten Hagove momčadi. Nije pronašao mjesto u momčadi pod Oleom Gunnarom Solskjærom niti pod Ralfom Rangnickom — igrao je kao desetka, kao invertirano lijevo krilo ili klasično desno, ali lakoću driblinga, ulaska u kazneni prostor iz dortmundskih dana pokazivao je samo na mahove.
Unutarnji glas
Kriza se neminovno prelila i izvan terena, a latentna tenzija između njega i kluba ili trenera manifestirala se u otvoreni rat nakon nedavnog ligaškog susreta s Arsenalom na Emiratesu, kad ga Ten Hag nije niti uvrstio u momčad koja je putovala u London.
Nizozemski trener javno ga je prozvao izjavivši da Unitedovi igrači na treningu moraju ispuniti određene norme, što u Sanchovu primjeru nije bio slučaj. Igrač je odgovorio porukom koju je objavio na društvenim mrežama i u kojoj navodi da njegov trener ne govori istinu. Čitava priča je, dakako, dobila dodatnu razinu medijskim naklapanjima nakon što se, jeste li sumnjali, aktiviralo i britansko žutilo koje je počelo pisati o Sanchovu potencijalnom transferu u Saudijsku Arabiju ili u Tursku.
Čini mi se da je jednu stvar važno podvući: Jadon Sancho nije samo Jadon Sancho koji napucava loptu na terenu. To, uostalom, vrijedi za sve javne ličnosti — ono što mi podrazumijevamo pod tim imenom samo je konstrukt sastavljen od naših osobnih predrasuda koje oblikuje medijski sadržaj. Mi ne znamo tko je i kakav je on kao osoba, jer poznajmo samo njegovu javnu personu. A ipak će se mnogi od nas, uključujući i novinare, naći pozvanima komentirati njegovo mentalno stanje i spremu.
Čini mi se da nismo ništa naučili iz primjera Delea Allija, još jednog engleskog čuda od djeteta koje se mučilo s mentalnim zdravljem i postalo temom birtijaških rasprava nakon pada u nogometnim standardima. Takvi nas primjeri, kao i onaj s Josipom Iličićem, mogu podsjetiti na to da nogometno umijeće ne postoji u zrakopraznom prostoru, izvan konteksta osobnog razvoja i društvene okoline. Koliko se Sancho zalaže na treningu znaju samo on, njegovi suigrači i članovi Unitedova trenerskog osoblja, ali utjecaj medijskih rasprava o njegovu karakteru svakako ima utjecaja na njegovu motivaciju i psihu općenito.
Mark Fisher, engleski društveni teoretičar, muzičar i filozof koji je bio fasciniran odnosom kulture radničke klase i nogometa, koncizno je pisao (preporučam Capitalist Realism ili Good For Nothing) o izravnom utjecaju ekonomskih i političkih društvenih odnosa na mentalno zdravlje pojedinaca. Tijekom života borio se s kliničkom depresijom i teoretizirao kako ono što je na prvi pogled individualizirano i osobno — taj unutarnji glas koji žrtvama depresije govori da nisu dovoljno dobri — zapravo ima izvor u širim društvenim procesima. Spominjem to kao netko tko se cijeli život na mahove bori s depresijom, bez da si dajem slobodu nagađati o mentalnom stanju Jadona Sancha ili bilo kojeg drugog nogometaša.
Riječi koje govorimo i pišemo i imaju težinu, makar njen pritisak nije uvijek momentalno osjetljiv. Činjenica da je osjećaj odgovornosti iza javno izrečenog ili napisanog vrlo često izostaje govori nam da živimo u društvu s manjkavim sustavom vrijednosti — kako u sportu, tako i šire.
Volimo misliti da je sport uređen po meritokratskim načelima, ali ispod toga pronalazimo fundamentalno ne-slobodne odnose moći, izostanak empatije i instance javnog linča koje individuu pretvaraju u funkciju bez autonomije.
Jadon Sancho, kao i brojni prije njega i bez sumnje bezbrojni koji će doći kasnije, samo je trenutni primjer tog paradoksa.
