Društvo sportova zapravo je vrlo konzervativno i velika većina danas globalno popularnih sportova ima tradiciju dugu najmanje 100-tinjak godina. Čovječanstvo je tijekom 20. stoljeća generalno postajalo sve kreativnije i inovativnije, ali je, paradoksalno, osmišljen vrlo mali broj sportova koji su uspjeli privući interes šire populacije i posljedično postati dio olimpijske zajednice.
No, postoji jedan mladi sport koji se pokazao punim pogotkom te je od 2000. nezaobilazni dio olimpijskih igara: triatlon.
Njegove korijene nalazimo u Francuskoj 1921. kada je, vjerojatno nadahnuta događajima iz Prvog svjetskog rata, organizirana utrka pod nazivom Les trois sports (Tri sporta). Sastojala se od tri kilometra trčanja, 12 km vožnje biciklom te plivanja između obala rijeke Marne, kraj koje su se nekoliko godina ranije odvile dvije ključne bitke između francuske i njemačke vojske. U godinama koje su uslijedile, slične utrke sporadično su se održavale po Francuskoj, ali sport nije uspio zaživjeti punim plućima i s vremenom je posve zapostavljen.
Pravo rođenje triatlona dogodilo se pola stoljeća kasnije na drugom kraju svijeta — američkoj pacifičkoj obali. U 1970-ima je SAD zahvatio tzv. jogging craze; rekreativno trčanje žestoko se promoviralo u masovnim medijima kao zdravi stil života, što je potaklo čak 25 milijuna Amerikanaca da se aktivira na takav način. Raznolike utrke bile su organizirane diljem zemlje, stoga su na tom valu Jack Johnstone i Don Shanahan, članovi atletskog kluba u San Diegu, odlučili pokušati nešto novo. Nesvjesni utrka koje su ranije održane u Francuskoj, osmislili su hibridnu trku u Mission Bayu koja se redom sastojala od trčanja, bicikliranja i plivanja, a održana je 25. rujna 1974. s 46 sudionika.
Bit triatlona je da se nastaviš kretati kada si posve pregažen, slomljen, a za to osim nevjerojatne snage tijela treba još veća snaga duha
U medijima je okarakterizirana neobičnom i pomalo ekstremnom, što je doprinijelo širenju zanimanja diljem zemlje, a vrlo brzo i na drugim kontinentima. Europski triatlonski savez, kao prva internacionalna triatlonska organizacija, osnovan je 11 godina kasnije, dok je Međunarodni triatlonski savez ustanovljen 1989. s ciljem da se triatlonu čim prije osigura olimpijski status, što je naposljetku i ostvareno.
Procjenjuje se da se samo u SAD-u preko četiri milijuna ljudi aktivno bavi triatlonom, što je uistinu impresivna brojka kada se uzme u obzir da je riječ o vrlo zahtjevnom, ali i prilično skupom sportu — ne samo da se mora ulagati u mnoštvo opreme (bicikl, tenisice, plivačka odijela), nego su i startnine na utrkama vrlo visoke (prosječno oko 100 dolara). Zbog toga ovaj sport nije idealan za djecu i većina triatlonaca se tek u zrelijoj dobi prvi put okuša na trci.
Manje ekstremna olimpijska verzija
U čemu je onda tajna njegove popularnosti? Možemo povući paralelu s uspjehom mješovite borbe. Iako je noviji sport, triatlon je, kao i MMA, objedinio mnogo starije sportove pod svoje okrilje — plivanje, biciklizam i trčanje su globalno najrašireniji individualni sportovi te spojeni u jednu utrku predstavljaju zanimljivi, ali i logični hibrid (za razliku od, primjerice, šah-boksa). Čar triatlona leži u tome što, usprkos svojoj neobičnosti, izgleda tako prirodno.
Pored toga, triatlon je sport koji ne spada u kategoriju ekstremnih, ali se smatra strašno izazovnim te pobuđuje veliko poštovanje okoline. To je, prije svega, sport izdržljivosti, stoga se mnogi željni iskušavanja apsolutnih granica svoga tijela odlučuju za triatlon.
Moderni triatlon započinje plivanjem na otvorenom, nastavlja se cestovnim biciklizmom i završava cestovnim trčanjem. Što se tiče dužine dionica, postoji mnogo varijacija, ali najpopularnija je Ironman, koja se sastoji od 3,86 km plivanja, 180,25 km bicikliranja te 42,2 km trčanja, odnosno dužine maratona. Svjetski rekord u ovoj brutalnoj varijanti postavio je ove godine Nijemac Jan Frodeno — popularni Frodo, olimpijski pobjednik iz Pekinga, u njemačkom Allgäuu utrku je završio za sedam sati, 27 minuta i 57 sekundi. Kod žena, pak, svjetski rekord već deset godina drži Britanka Chrissie Wellington s vremenom 8:18:13.
Olimpijski triatlon manje je ekstreman: plivačka dionica iznosi 1.500 m, biciklistička 40 km, a trkačka 10 km; najbolji triatlonci završe ga za oko sat i 45 minuta, a triatlonke za oko dva sata. Dosad je na olimpijskim igrama podijeljeno 30 medalja, koje su otišle u 13 zemalja, što je odličan pokazatelj globalne rasprostranjenosti sporta.
Mladu olimpijsku povijest triatlona obilježila su britanska braća Brownlee: Alistair je u Londonu i Riu de Janeiru bio zlatni, a dvije godine mlađi Jonathan u oba mu je navrata pravio društvo na postolju (bronca, pa srebro). U ženskoj konkurenciji ostala je upamćena trka iz Londona: nakon gotovo dva sata bjesomučnog naganjanja, dvije triatlonke u završnom sprintu zajedno su presjekle ciljnu vrpcu… Nakon dugog pregledavanja foto-finiša suci su presudili da je zlato osvojila Švicarka Nicola Spirig. Nesretna Šveđanka Lisa Nordén bila je brža od Spirig u plivanju za šest sekundi, dok je u biciklizmu i trčanju ukupno zaostala samo sekundu. Skupo ju je koštalo duže tranzicijsko vrijeme potrebno za oblačenje biciklističke opreme… Treba dodati i da je brončana Australka Erin Densham zaostala samo dvije sekunde.
“Odvratno, ali volim to”
Tokijski triatlon održat će se u živopisnom Odaiba Marine Parku. Nažalost, prisustvo gledatelja nije dopušteno, ali postoji nada da će triatlonci dobiti spontanu podršku gradskog stanovništva koje se uspije naći dovoljno blizu trase (plivanje se održava pokraj čuvenog Duginog mosta).
Što se tiče favorita, Alistair Brownlee neće braniti dvostruko zlato, ali zato će brat Jonathan loviti medalju koja mu nedostaje za popunu kolekcije. Ipak, najveći favoriti su Španjolac Mario Mola, vodeći na svjetskoj ljestvici i trostruki uzastopni svjetski prvak (2016.-2018.) te Francuz Vincent Luis, svjetski prvak iz 2019. i 2020., a ne smije se zaboraviti ni Norvežanin Kristian Blummenfelt koji je ove sezone u sjajnoj formi. Kod žena je još uvijek među favoritkinjama neuništiva Spirig, vršnjakinja svog zemljaka Rogera Federera, a Velika Britanija ima vrhunske adute u Georgiji Taylor-Brown, Vicky Holland i Jessici Learmonth te nije nemoguće da ostvare čudesni hat-trick.
Neće samo individualne trke biti na rasporedu. Naime, u Tokiju će kao disciplina debitirati mješovita štafeta: 19 reprezentacija zastupat će po dvojica triatlonaca i dvije triatlonke koji će prijeći po 300 metara plivanja, osam kilometra na biciklu te dva kilometra trčanja — naspram klasične utrke se ova inovacija doima poput sprinta.
Vrhunski triatlonci smatraju se sportskom elitom i izazivaju divljenje — s punim pravom, jer oni su najustrajniji od najustrajnijih, najotporniji od najotpornijih. Sama utrka tek je maleni dio napora koji moraju prolaziti, i to onaj najslađi. Daleko teži, pogotovo psihički, je ubitačni ciklus priprema.
Britanska profesionalna triatlonka Holly Lawrence, svjetska Ironman prvakinja iz 2016., opisala je svoj tipični dan: ujutro ide na bazen, odmah potom na atletski stadion, a nakon ručka na redu je bicikliranje. Dnevno trenira i po sedam-osam sati kako bi dovela svoje tijelo do vrhunca: “Danas sam na stazi otrčala 10×400 metara za 73 sekunde po dionici. Odvratno, ali volim to”.
S posljednjom rečenicom složili bi se mnogi njeni kolege i kolegice s profesionalne ili s amaterske razine. Triatlon nije sport u kojem se može uživati u klasičnom smislu riječi; naime, uživati podrazumijeva osjećati zadovoljstvo, ugodu, udobnost. Nema ničeg ugodnog ni udobnog u triatlonu, dapače. Bit triatlona je da se nastaviš kretati kada si posve pregažen, slomljen, a za to osim nevjerojatne snage tijela treba još veća snaga duha. Samo najustrajniji se mogu toliko dugo odupirati onom urlanju podsvijesti koja ultimativno zahtijeva da usporiš i staneš, koja te tjera da se stalno iznova pitaš treba li ti ovo u životu…
A odgovor je uvijek isti: treba. Jer, iako ne znaju objasniti kako, triatlonci ipak uživaju.
