Hrvatska je u utakmici protiv Češke na Hampden Parku imala priliku dati odgovore na nekoliko pitanja. Prije svega, i u najbanalnijem smislu, imala je priliku pokazati da može bolje nego protiv Engleske. Ali mogla je i dokazati da je faktor na ovom Europskom prvenstvu, da može igrati proaktivno i s loptom u nogama protiv reprezentacije koja je, objektivno, po kadru lošija praktično u svakoj liniji.
Uostalom, rezultat iz prve utakmice nas ne bi trebao zavarati: Češka nije protiv Škotske odigrala dobru utakmicu. Imala je problema s izgradnjom napada, dopuštala je da joj suparnik lagano prenese loptu do kaznenog prostora. Češka je u toj utakmici stvorila 0,9 očekivana gola (xG) prema StatsBombovim podacima, Škotska 1,8. Trenuci inspiracije u oba kaznena prostora maskirali su lošu češku utakmicu. Jedine reprezentacije koje su prema očekivanim golovima stvorile bolje šanse od svojih suparnika, a svejedno izgubile, bile su, osim Škotske, Poljska, Njemačka i Danska (dvaput).
Drugim riječima, posložena Hrvatska, s logično podijeljenim ulogama u momčadi, nije se imala čega bojati uoči ove utakmice. Plan koji se nametao bio je toliko logičan da se treba pitati kako je Zlatku Daliću promaknuo: kontrolirati utakmicu ofenzivno i defenzivno kroz posjed te iskoristiti činjenicu da Hrvatska (još uvijek) ima veznu liniju svjetske klase i to s igračima koji su po profilu komplementarni.
Nažalost, Hrvatska u prvom poluvremenu nije odigrala ništa.
Kad vidite da Lovren — Lovren! — izvodi slobodne udarce, onda se morate pitati što se u toj svlačionici događa i ima li izbornik punu kontrolu nad njom
Nije da se takvo što nije moglo naslutiti kad su objavljeni sastavi. Dalić je ostavio u prvom sastavu i Matea Kovačića i Andreja Kramarića, kao i Antu Rebića na poziciji špice, a još jednom izostavio Nikolu Vlašića i Brunu Petkovića. Štoviše, ovaj put je na klupu poslan i teško zamjenjivi, usprkos lošoj partiji protiv Engleske, Marcelo Brozović, a na krilu je zaigrao Josip Brekalo. A kad je već Petković bio na klupi, onda je nelogično bilo i to da Hrvatska svejedno napada prvenstveno centaršutovima u kazneni prostor. Rebić nije skok-igrač i vrlo je malo golova zabio glavom; Kramarić nije imao prostora između linija jer nije se ni igralo na njega kroz sredinu, a nije mogao ni izdržati duele na način na koji bi to mogao Vlašić.
Česi su već na samom početku stvorili nekoliko opasnih situacija. Patrik Schick postigao je gol iz jedanaesterca koji je sam izborio nakon što je dobio lakat u glavu od Dejana Lovrena, u situaciji koja je još jednom ogoljela manu ove Hrvatske: defenzivni prekid. Češka zapravo nije odigrala ništa posebno, niti pokazala nešto što nismo mogli očekivati. Hrvatska jednostavno nije imala nikakav plan za izgradnju napada.
Dalić je uoči utakmice naglasio da mu cilj za Češku popraviti igru u napadu.
“Optimist sam: ako me pitate zašto, zbog utakmica s Belgijom i Engleskom gdje smo bili ravnopravni. Falila nam je, i to stalno govorimo, igra prema naprijed koja je bila preslaba. Nadam se da ćemo sutra to popraviti, to je recept. Ako to ne uspijemo, nećemo dobro proći, stoga ćemo pokušati staviti ofenzivniju ekipu, probati više dubinskih lopti, utrčavanja u prazan prostor, preko bokova igrati jedan na jedan, tog je bilo malo.”
Razumljivo je da je izbornik odlučio nešto promijeniti kako bi probudio hrvatski napadački potencijal. Nažalost, skoro pa svaka od tih promjena pokazala se pogrešnom: Ivan Perišić je igrao na desnoj strani, gdje je puno manje učinkovit nego na lijevoj, Luka Modrić i Mateo Kovačić igrali su dvojicu zadnjih veznih, iako niti jedan niti drugi nisu klasični defenzivni veznjaci. Ali više od svega, pogrešnom se pokazala odluka da Rebić opet igra na poziciji napadača.
Petković, koji je ušao na početku nastavka i odmah unio dozu intenziteta i energije u hrvatski napad, igrač je koji može živjeti od centaršutova i tražiti loptu u noge, ali ne i Rebić. Ako je glavna izbornikova zadaća da stvori momčadski kontekst u kojem će se vrline njegovih igrača najbolje iskazati, onda je Dalić potpuno podbacio u prvom poluvremenu. Dopustiti Češkoj, koja protiv Škotske nije mogla zadržat loptu u nogama, veći posjed i više dodavanja u prvom poluvremenu jednostavno je nedopustivo. Kada netko poput Modrića gubi lopte, jasno je da nešto ne funkcionira sa širom slikom u momčadi.
A kad vidite da Lovren — Lovren! — izvodi slobodne udarce, onda se morate pitati što se u toj svlačionici događa, kakvi su ondje međuljudskih odnosi i ima li izbornik punu kontrolu nad njom.
Ulazak Petkovića i Luke Ivanušeca bilo je Dalićevo priznanje pogreške. Perišić je zabio gol dvije minute nakon što se vratio na svoju lijevu stranu, i to gol kakav ga možda i definira kao igrača: jedan-na-jedan protiv braniča, otvaranje na desnu nogu i doviđenja. Ivanušec je donio nešto više kontrole u veznom redu, a s Petkovićem u vrhu napada Hrvatska je konačno imala nekoga tko može primiti loptu s braničem na leđima.
Eksperiment iz prvog poluvremena nije uspio, uslijedio je povratak gotovo na tvorničke postavke: igrači na pozicijama u kojima najviše mogu napraviti za momčad. Pitanje koje se, dakle, postavlja glasi: zašto se to dogodilo nakon polovice utakmice i gola zaostatka? Je li zbilja tako komplicirano stvoriti kontekst u kojem će Modrić, jedan od najboljih veznih igrača na svijetu, kontrolirati tempo utakmice, a Hrvatska igrati tako da maksimalno iskoristi svoje najjače adute? U čemu je problem, izborniče?
Na kraju balade, dobili smo priču o dva poluvremena, o bespotrebnom kompliciranju i još jednom razočaranju na Europskom prvenstvu. Istina, pobjeda protiv Škotske Hrvatskoj i dalje vrlo vjerojatno donosi osminu finala, ali ako pogledamo širu sliku, situacija nije baš bajna. Zaboravite jedan bod u dvije utakmice, zaboravite 1-1 protiv inferiorne reprezentacije, Hrvatska može (mora?) biti bolja od ovoga.
Za početak, bit će dovoljno da igra po svojim uvjetima.
