Jedno od mojih posljednjih pitanja koje sam Jozi postavio bilo je ono već pomalo zamorno – Dinamo danas i Dinamo onda… No, kako i zašto ga ne postaviti ovom nogometnom ‘dinosauru’? Jozo Bogdanović modri je dres oblačio 49 puta te u tom razdoblju od 1986. do 1988. mrežu parao 16 puta. I u toj kraćoj epizodi zagrebačkoj se publici brzo i lagano uvukao pod kožu, baš kao i meni u ta dva sata koliko sam proveo s njime i njegovom suprugom Tatjanom. Jozo me na postavljeno pitanje nijemo i blago pogledao, a takav je – bez riječi – i ostao, dajući mi signal kako mu je o tome teško pričati.

I ne bismo htjeli pretjerano romantizirati ili što već, jer nije to bilo neko zlatno razdoblje iskompleksiranog kluba iz Maksimirske 128. Dinamo je plutao oko petih, šestih mjesta, sanjareći o Kupu maršala Tita i o Kupu UEFA, a tribine, umorne od teza o jugoslavenskoj ‘sintezi’, ali i bez povjerenja u ‘čistoću’ jugoslavenske lige, ubrzo će postati poprišta međunacionalne mržnje. Ipak, i tada bi se na ‘malim’ utakmicama sakupilo pristojnih pet do sedam tisuća dinamovaca, koji su se s likovima poput Joze lako poistovjećivali, a nekako sam uvjeren da dobar dio njih, baš poput njega, klupsku povijest drži na jednoj prašnjavoj i zaboravljenoj hrpi…

Bogdanović, rođeni Dubrovčanin i danas 57-godišnjak, svoju je punu afirmaciju stekao upravo tijekom boravka u Dinamu. Prethodno je svoje ime gradio u RNK Splitu, koji je uz pomoć Aljoše Asanovića, Tončija Gabrića, Damira Burića i ostalih dovukao do druge savezne lige.

Savršeni ples na Stadionu JNA

„On je fenomen. Jer imati takav hendikep i učiniti ga svojom prednošću, to je stvarno velika stvar“, priča mi Ćiro Blažević o činjenici da je Jozo gluh. „Ma, sine, on je razumio sve šta ti misliš!“, dodaje teatralno, u svom stilu Ćiro, koji ga je i doveo u Maksimir.

https://www.youtube.com/watch?v=R5Tn8bQ3Vhg

„Leđa!“, „mala leđa!“, „povratna!“, „druga!“ – sve su to neki elementarni nogometni povici tijekom igre koje Bogdanović ne uspijeva čuti, ali pojašnjava mi: „Ja imam šesto čulo! Sve vidim… Imam odličan osjećaj“. S Jozom se, međutim, sporazumijevam prilično lako, jer gotovo savršeno čita s usana, a ponešto ipak i čuje. Nerijetko obojica gestikuliramo, a njegov je pomalo dječji govor uglavnom razgovijetan; tek na trenutke ispušta koji glas, riječ ili kaže koji put, recimo, „šena“ umjesto ‘žena’. Upravo je Tatjana savršen interpretator, tumač, kada nastanu kratkotrajni šumovi u komunikaciji.

Takvih šumova u komunikaciji s Bogdanovićem na terenu nije bilo, jer neki od njegovih suigrača svjedoče kako se s njime moglo igrati i zatvorenih očiju. Posebna je to veza, teško opisiva, možda usporediva s kakvim plesnim parom koji se uzajamno mora savršeno osjećati.

“Nogomet sam uvijek tražio… Igrat ću ga do svoje smrti”

Takav savršeni ples Jozo je otplesao jedne rujanske večeri 1986., u jednoj od svojih nekoliko fenomenalnih partija u Dinamu. Više od 15 godina Plavi nisu upisali pobjedu na Stadionu JNA protiv Partizana. Tada ‘bezimeni’ Dinamo kako su mu tepali, pun anonimusa, na pogon Bogdanovića koji je ocijenjen devetkom te proglašen igračem utakmice, svladao je Crno-bele s 2-1 te upravo tada inspirirao legendarnog radijskog reportera Ivu Tomića da nazdravi „lozu za našega Jozu“.

„A bio sam raznovrstan, univerzalan igrač. Lijevo, desno krilo, špica… Glavom i s obje noge sam igrao dobro“, priča mi Jozo. Kada pogledate taj prvi zgoditak protiv Partizana, pomislite kako se radi o profinjenoj ljevici. „On ni sam nije znao da je dešnjak!“, smije se Ćiro te prepričava kako je Jozo jednom prilikom došao do klupe te mu viknuo kako će penal namjerno pucati lijevom, upravo ne bi li dokazao ‘šefu’ kako mu je lijeva jača noga.

Dobar dio Dinamove svlačionice tada je Ćiru izuzetno cijenio, uvjetujući vlastiti ostanak u klubu njegovim. „Oštar je bio prema meni, znaš… Ali ja sam na to navikao“, priča Jozo, koji je jednom prilikom izjavio kako se u životu plašio jedino Ćire. Na jednom prvenstvenom susretu, inače nesebični Bogdanović propustio je namjestiti suigraču čistu gol šansu, time upropastivši i vlastitu. Kako to nerijetko biva s trenerima, Ćiro mu je u svlačionici izgovorio svašta. Jozo se pritom okrenuo jednom suigraču, pitajući ga što mu trener govori. Ćiroki se tada zaderao – „Šta je?! Dobro bi me čuo da sam rekao da ću ti dat 100 maraka!“

„U Hajduku mi nisu dali šansu“

Bogdanović je te 1986./1987. s 10 pogodaka u 33 nastupa bio drugi strijelac kluba te jedan od nositelja igre.

„Atmosfera je bila nezaboravna… Imali smo igru, sjajnu momčad… Imali smo Marka Mlinarića, najboljeg igrača u ligi, ali samo malo je falilo…“, priča Jozo priču tipičnu za Dinamo, koji je tada bio predvođen kapetanom Mlinkom, Zvjezdanom Cvetkovićem, Mladenom Munjakovićem, Ivanom ‘Tarzanom’ Cvjetkovićem, ali i mladim neafirmiranim igračima poput Zvonimira Bobana, Dražena Ladića i Davora Matića. Plavi su prvenstvo otvorili sa sedam pobjeda i dva remija, ali tada su krenuli rasipati bodove te prvenstvo završili na šestom mjestu.

Vraćamo se u jednom trenutku na Jozino djetinjstvo. S otprilike šest mjeseci ili nešto više dobio je „vibru“, kaže misleći na fibru, odnosno temperaturu.

„Na početku ništa nisam čuo… Nula!“, gestikulira Jozo te objašnjava kako je tada dobio prejaku dozu Streptomicina, antibiotika čije su krajnje nuspojave bile oštećenje sluha ili u nekim slučajevima sljepilo. “Nogomet i škola su me spasili“, ističe kako je sa šest godina bez roditelja otišao u Split, u školu za djecu s oštećenim sluhom. Ondje je naučio govoriti, ali i znakovni jezik, koji je gluhim osobama ključan za komunikaciju. Živeći u đačkom domu, a potom i u nekoliko obitelji, s 12 ga je godina profesor tjelesnog „odvea u Hajduka“, kako kaže. Prolazio je kroz Hajdukov omladinski pogon, osvojio Kup te 1979. riješio finale ugledne Kvarnerske rivijere. Standarni prvotimac bio je u momčadi s igračima poput Ivana Gudelja, Zorana Vulića, Branka Miljuša, Ivana Pudara i drugih.

„Pa žao mi je… Nisu mi dali šansu uopće“, priča kako nikada nije zaigrao za seniorsku momčad Bijelih. „Rekli su mi – idi u Splita, dokaži se! A ja sam tamo dvije, tri godine bio najbolji igrač“, odmah malo življe prepričava. „Cijeli grad je pričao – čekaj, čekaj, čekaj… Ali ništa na kraju od toga“. U jednom trenu, pitam ga – bolje rečeno, podbadam – je li dinamovac ili hajdukovac? Gleda me, pokušava odgonetnuti što je sad ovo pa se smije: „Nemoj se žajebavati… Dinamovac, jebiga.“

„Planirao sam do 40 igrat“

Kao Dinamov igrač Jozo će se početkom sezone ’86./’87. upisati u strijelce u gotovo mitskoj pobjedi Plavih na Poljudu – splitska će publika zanijemiti, gledajući kako momčad koja je tri dana ranije ispala u kupu od trećeligaša Budućnosti iz Banovića slavi pobjedu od 4-0. Godinu dana kasnije, Jozo će Poljudom ponovno protutnjati – u nervoznom derbiju Bogdanović i Mlinarić zakucat će Bijele za dno prvenstvene ljestvice.

Iako se spominjao u kontekstu Valencije, a zvat će ga iz Crvene Zvezde te Josip Skoblar u Čelik, Bogdanović će te 1988. godine, ponukan rasprodajom igrača u Dinamu te sa željom da bolje zaradi, otići u Klagenfurt. U tamošnjoj Austriji, gdje su svoj kruh zarađivali Ivica Senzen i Snješko Cerin, također će biti jedna od glavnih poluga te uvesti klub u prvu ligu. Nakon Inkerova osvajanja kupa doći će u Zaprešić, ondje provesti ugodne tri godine, a karijeru će 1998. završiti u Lučkom, gdje je bio trener-igrač.

„Planirao sam do 40 igrat… I mogao sam, mogao sam!“, gestikulira, pokazujući na sebe kako je lagan i mršav. Tada mu je, međutim, pukla Ahilova tetiva. „Ali, dobro sam i prošao, zadovoljan sam. Dosta je bilo 38 godina“, smije se Jozo pa se ‘hvali’ kako je paralelno s karijerom velikog nogometa – nakon što se iz Austrije vratio u Hrvatsku – s Uspinjačom i Glama Brijegom haklao i osvajao prvenstva Hrvatske u malom nogometu, a od 1992. do danas je i izbornik hrvatske reprezentacije gluhih.

Već više od desetljeća trener je u Lokomotivi, danas pomoćni u juniorima koje vodi Jerko Leko. Bi li bio bolji igrač da nije imao takav hendikep?

„Ne, ne… Ni slušajno“, kaže, kao da time hoće reći da je upravo zbog oštećenog sluha bio dobar i iznimno inteligentan igrač. I danas Jozo izgleda kao da je dobar španer – izgledom gotovo jednako kao na fotografijama otprije desetak i više godina. Kažem mu da previše puši. „Ne, samo kutiju dnevno“, odgovara zajebantski. Nijemo sliježe ramenima kada ga pitam čime bi se bavio da kojim slučajem nije ostvario nogometnu karijeru.

„Nogomet sam uvijek tražio… Nikad nisam trening propustio, makar bio prehlađen ili imao temperaturu“, priča. Iako se prima za svoj trbuščić te gestikulira kako ima problema s kukovima i koljenima, Jozo je uvjeren: „Igrat ću ga do svoje smrti!“.