Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Utakmica života

Mario Götze odlučio je finale SP-a. Sada igra protiv opasnijeg protivnika

Zadnja izmjena: 25. lipnja 2017. Profimedia

Nema veće pozornice od finala Svjetskog prvenstva niti se mnogo scenografija može mjeriti s Maracanom. Pritisak trenutka, stres, visoki ulozi i želja za pobjedom otežaju i najlepršavije noge. Pa ipak, te srpanjske večeri na Maracani lakši od aplauza Angele Merkel bio je samo Mario Götze.

“Jednostavna elegancija je ono što nas očara” napisao je rimski pjesnik Ovidije. Ne znam koliko je golova u povijesti nogometa bilo elegantnije od Götzeova protiv Argentine, posebno ako uzmemo u obzir važnost trenutka. Nježno primanje lopte na prsa, spuštanje na slabiju lijevu nogu i plasiranje lopte u daljnji kut sve u jednom laganom i prirodnom pokretu. Maksimalno učinkovito i očaravajuće elegantno. Pa ipak, pravu eleganciju gola možemo vidjeti tek ako izaberemo pravi kut gledanja.

Recimo, ovaj.

Nogomet je igra koja traži brzinu. Međutim, pravocrtna sprinterska brzina je stvar atletike. Nogomet traži brzinu reakcije i brzinu u razmišljanju. I to je ono što Götzeov gol čini posebnim. Pozicioniran je uz samu aut liniju, prvo prepoznaje akciju i otvara prostor za Andréa Schürrlea odvlačeći beka. Zatim malo usporava, tako elegantno i prirodno mijenja smjer te napada prostor koji je nastao izvlačenjem stopera, bez da skida pogled s lopte. Zapravo, ni u jednom trenutku ne sprinta, ali uvijek stiže na pravo mjesto.

Stoga je ovaj gol idealna ilustracija onoga zbog čega je Mario Götze poseban igrač. Misli brže nego drugi, kreće se bolje nego drugi, elegantnije i brže mijenja smjer, miran je pod svakim pritiskom i ima savršenu tehniku. Po svemu, zaista je trebao postati najtalentiraniji njemački nogometaš – kao što je to prorekao Matthias Sammer kao tehnički direktor Njemačkog nogometnog saveza još 2010. Uostalom, teško se sjetiti Nijemca koji je driblao brže od njega.

Ali nije se baš sve razvijalo po planu.

Povratak u rodnu Bavarsku nije bio pretjerano sretan jer nakon transfera u Bayern nije redovito igrao. Skupio je on solidan broj utakmica, ali rijetko u punoj minutaži i s pravim kontinuitetom koji bi omogućio da pokaže što sve zna. Elitni talent, koji je Njemačkoj donio naslov prvaka i obećavao elitnu karijeru, polako se gasio. Moguće je i da smo svi skupa digli standarde previsoko, iščekujući da podigne svoju igru na messijevsku razinu i sam lomi suparnike i dobiva utakmice. Jer zabijao je on golove – 36 u 114 nastupa, nasuprot 31 u 116 za Dortmund – i skupljao je asistencije, ali dojam je bio da konstantno stagnira. Očito je i on sam imao taj dojam, jer se nakon dugog telefonskog razgovora s ocem Jürgenom, profesorom na Tehničkom sveučilištu u Dortmundu, odlučio vratiti onamo gdje je priča počela kad mu je bilo tek devet godina – u Borussiju Dortmund.

Zlatno tele i bucmasta vila

U Bayernu jednostavno nije bio sretan. Našao se u sasvim novom okruženju i drugačijoj kulturi, kao da je promijenio zemlju, a ne samo klub. Bayern je u Njemačkoj nešto posebno i, koliko god olakšava život, daje neke standarde koje vrlo lako iscrpe čovjeka i natovare stres s kojim se nije lako nositi. Iako je znao priličan broj suigrača iz reprezentacije, nije imao onako bliskog prijatelja kao što mu je bio Marco Reus.

Od prve presice na koju je došao u Nike majici – iako je Adidas Bayernov sponzor i suvlasnik – napadali su ga da mu je osobni dojam najvažniji. Mladi je talent sve više osuđivan radi tako banalnih stvari kao što su frizura, slike na društvenim mrežama i slušalice na ušima kojima se štitio od novinara. Kolumnist Die Zieta ga je prozvao “hodajućim selfiejem”, a sve više novinara i legendi je propitivalo njegovu radnu etiku i želju za igrom. Njegovo prezime označava njemačku riječ za biblijskog idola – zlatno tele, a mnogi su mu nabijali na nos da je lažan i obmanjujući kao to tele.

To niti je zaslužio, niti je mogao izdržati. Prelomio je tešku odluku i vratio se onamo gdje se bilo opasno vratiti.

Bitno je shvatiti kontekst. Mario Götze je bio fantastičan igrač uništenog samopouzdanja koji je očajnički trebao potporu, a navijači su rijetkim igračima sposobni oprostiti izdaju. Dobro, Borussia Dortmund nema tako razvijen rivalski odnos s Bayernom kao što ima sa Schalkeom, ali itekako su zamjerili Götzeu što je napustio klub netom prije finala Lige prvaka. U njihovim očima bio je izdajica i opravdano se bojao kako će reagirati. Pri dolasku u klub ošišao je frizuricu, valjda kao znak potpune predanosti i vojničke discipline, unajmio je još jednog osobnog trenera i zainatio se dokazati tko je zapravo. Vjerojatno je i to pomoglo, ali Götze je poseban igrač i navijači su prihvatili sina razmetnoga kao da nikad nije ni otišao.

Bilo je jasno kako će Götzeu trebati neko vrijeme da se vrati na pravu razinu – što fizički, što samopouzdanjem. Nikoga nije brinulo ni koji kilogram viška, jer svi su računali da je to faza adaptacije. Dapače, nakon što nakon ozljede nije uspijevao skinuti četiri kilograma, suigrači su ga u šali prozvali Die Pummelfee, što u prijevodu znači bucmasta vila.

Međutim, kilogrami se nisu topili.

Dijagnoza najčešće znači i kraj karijere, jer ne postoji nijedan način liječenja koji može povratiti mišićnu snagu. To je život, nepredvidljiv poput Götzeova driblinga

Nikad Götze nije bio izdefinirani atleta apolonskog tijela, ali nikad nije imao ovoliko problema s mišićima i skidanjem masnog tikva. Uostalom, nije bilo lijen niti je živio nesportski. Držao je dijetu i trenirao više nego ikad, uzimao je satove joge i opuštao se u saunama i hiperbaričnim komorama kako bi prevenirao ozljede i ubrzao oporavak. Uzalud, jer kako je vrijeme prolazilo salo, umor i sitne ozljede su se gomilale izvan svake pameti. Došlo je vrijeme da se detaljnije istraži problem.

Život poput driblinga

Ovaj put medijski naslovi o šoku i vjeverici nisu bili samo jadni pokušaj clickbaita. Dugo se vremena nije znalo o čemu se zapravo radi, a onda je stigla zabrinjavajuća vijest. Götzeu je u siječnju dijagnosticiran metabolički poremećaj, odnosno vrsta miopatije – vrlo rijetke bolesti koju karakterizira degeneracija mišićnog tkiva. Osim što ima problema s metabolizmom, bolest je pogubna jer se manifestira u problemima s mišićima. Netko ‘normalan’ bi s time mogao živjeti bez pretjeranih problema, ali profesionalnom sportašu to je ravno katastrofi jer mišići oslabe, ne mogu podnijeti napore običnog treninga, a oporavak od bilo kakve aktivnosti traje puno duže.

Ukratko, dijagnoza miopatije najčešće znači i kraj karijere, jer ne postoji nijedan način liječenja koji može povratiti potpunu mišićnu snagu.

To je život, nepredvidljiv poput Götzeova driblinga.

Navikli smo na bol, nesreće, bolesti i smrt svugdje oko nas. Jednako kao što ne primjećujemo genijalnost u jednostavnim stvarima poput njegova gola Argentini, tako više ne primjećujemo ni sve loše stvari koje se događaju oko nas. Otupimo, naviknemo i zaštitimo se da možemo nastaviti dalje. Pa ipak, svako toliko nas strese neki događaj, neka smrt mladog čovjeka ili teška bolest nekoga koga smo smatrali neuništivim i podsjeti nas koliko je život zapravo nestabilna tvorevina. Kad gledamo nogometne superzvijezde na televiziji kako zabijaju golove u finalu Svjetskog prvenstva, potpuno je apstraktno razmišljati koliko su zapravo blizu nas običnih ljudi. Činjenica da se jedna tako blistava karijera može ugasiti tom brzinom osvijesti nam koliko je svijet zapravo iluzija moći i stabilnosti.

Veseli me zato slika na kojoj Mario Götze trči, prva njegova objava na društvenim mrežama od siječnja. Ne znači to puno, ali ne mogu si pomoći da me ne razveseli.

Ne znam, valjda još očekujem igrača kojemu sam postavio one messijevske standarde. Ako baš hoćete, želim biti pozitivan i vjerujem da Götze nije obmana kao zlatno tele nego da je prava stvar. Svijet nije baš ugodno mjesto i tragedije vrebaju sa svih strana. Baš zato, kao neku simboličku kompenzaciju za loše stvari koje se događaju, svijet si ne može priuštiti da ostane bez takve elegancije pokreta. Nadu mi ne može nitko oduzeti.

A čak i ako se nikad ne vrati, svejedno nam je ostavio onaj gol s Maracane u kojem očarava jednostavnom elegancijom. Gol koji svjedoči koliko je Mario Götze poseban igrač i koliko će nam nedostajati.

Ne propusti top članke