Svaki put kad se dogodi nešto slično, u bilo kojem sportu i na bilo kojem borilištu, priča se uvijek svede na samo jednu riječ: ali.
I na razilaženje u mišljenju, zapravo sukob onih koji je upotrijebe u svom komentaru i onih koji smatraju da joj, bez obzira na okolnosti, nema mjesta u jednoznačnoj osudi onoga što se dogodilo, a koja se vrlo često pretvori u generičko moraliziranje, ponekad i degutantno ocrnjivanje čitavih skupina ljudi.
Ovaj put, glavni sudac utakmice polufinala košarkaške kupa između Cedevite i Zadra, Srđan Dožai, odlučio je prekinuti utakmicu u 33. minuti zbog povika „Musa, Turčine…“, što je okarakterizirano kao vrijeđanje na nacionalnoj osnovi Cedevitina BiH reprezentativca Džanana Muse. Nakon toga je ispraznio dio tribine šibenskog Baldekina na kojem su bili zadarski navijači.
I sad na ovom mjestu dolazi obligatorni dio svakog komentara, bez obzira s koje strane dolazio, u kojem se kaže koliko je idiotski vrijeđati tako maloljetnog momka – ili, uostalom, bilo koga – te koliko je ljudsko dno liječiti vlastite frustracije na tako primitivan način, još na sportskim događajima koji bi trebali promovirati neke sasvim suprotne vrijednosti. Pa onda i pohvaliti suca što je tako postupio.
Sve to stoji. Ono što se dogodilo zaključuje isključivo osudu, idioti koji su to skandirali zaslužuju sankcije, Dožai je napravio dobru stvar i trebalo bi se i ubuduće vjerodostojno držati primjera koji je postavio.
A zatim dolazimo do onog dijela gdje moramo odlučiti hoćemo li upotrijebiti onaj „ali“ ili ne.
Vidite, da živimo u normalnoj zemlji i u uređenom društvu, doista ne bi bilo razloga ni izlike da bilo kakav „ali“, „no“ ili „međutim“ nađe mjesta u komentaru. Nikakvi dublji razlozi i bihevioralni pristupi ne bi bili potrebni; dapače, bili bi skandalozni.
Međutim, ali, no… Mi živimo u Hrvatskoj. Fascinantno je kako ovakve pojave bez greške i izuzetka baš svaki put po defaultu na površinu izbace licemjerje i dvostruke kriterije društva koje nas okružuje i koje je uvijek brzo i lako na osudi. Pod uvjetom da se radi o društvenim autsajderima – što navijači, bez obzira što koji među njima pojedinačno bio, kolektivno jesu.
Ne govorimo o rubnim devijacijama, nego o društvu koje je i samo devijantno. Dok god onaj tko ima takvu moć ne odluči isprazniti neke druge i važnije ‘tribine’
Govoreći na konferenciji o sigurnosti i zaštiti na utakmicama u organizaciji HNS-a, Dinamov povjerenik za sigurnost Krešimir Antolić prije nekoliko je dana rekao: „Navijačka subkultura ima obilježja organiziranog kriminala. Sve govori u prilog tome da Dinamo više nema što napraviti osim određene pojedince zatvoriti u koncentracijski logor“.
Njegova izjava nije naišla na zgražanje svekolike javnosti, niti će Antolić snositi bilo kakve sankcije – pa čak ni verbalne ‘packe’ – za izrečeno. Premda nije ponudio nikakav dokaz za optužbe o organiziranom kriminalu i premda je spominjanje konclogora kudikamo teži verbalni delikt od nazivanja nekoga Turčinom i pozivanja istoga na felatio. Ali on je govorio o navijačima koje dobar dio društva, pogotovo onaj slabije upućeni, smatra najgorim šljamom.
To što unutar samog HNS-a, kao i Antolićeva kluba, postoje pojedinci koji su dokazano bili umiješani u organizirani kriminal i kokošarenje, koje koje čeka suđenje za pronevjeru stotina milijuna kuna, koji su javno izrekli i napravili puno gore stvari, to je valjda neka druga priča. Nitko u njegovoj udruzi, čini se, nije vidio kontradikciju i licemjerje u njegovim riječima, kao ni u izjavama nekih drugih govornika na tom skupu.
Neki od idiota koji su izbačeni iz šibenske dvorane su i privedeni te će odgovarati kod suca zbog poticanja nacionalne, vjerske i rasne mržnje. Ljudi koji su se okoristili debelo od naše košarke (nogometa, rukometa…) i koji su nekada velike klubove doveli do financijskog ruba i bankrota, a cijeli sport devastirali zbog vlastitih interesa, u pravilu nisu ni za što odgovarali.
I nije poanta veznika “ali” kojeg ovdje koristimo u naglašavanju tih nepobitnih dvostrukih standarda, što bi u nečijem umu moglo izgledati kao relativiziranje i opravdavanje. Poanta je u tome što se, osuđujući navijačke devijacije, ponašamo kao da živimo u zdravom društvu gdje vlada politička korektnost, međusobno uvažavanje i odgovornost za počinjena (verbalna, fizička, materijalna) nedjela, pa su onda vrijeđanja s tribina samo maligno tkivo koje treba odstraniti i sve će biti ok.
Neće, jer ne govorimo o pojedinačnim i rubnim devijacijama, nego o društvu koje je i samo devijantno. I dok god onaj tko ima takvu moć ne odluči na isti način isprazniti neke druge i važnije ‘tribine’, prepirat ćemo se oko toga ima li u svakom konkretnom slučaju mjesta za “ali” ili nema te smrdi li riba od repa ili od glave.
