U plejadi urlika tijekom gledanja utakmica vaše omiljene nogometne momčadi, jedan definitivno mora dominirati. Kada igrač pokuša neki rizični pas ili pri restartu napada, kada lopta bjesomučno kruži oko protivničkog šesnaesterca dok se traži pukotina u protivničkoj obrani, nervoza kod gledatelja proporcionalno raste. A onda dođe neka od varijacija jednog od najpopularnijih uzvika nogometnih pratitelja: “Daj, čovječe, prestani filozofirati više s tom loptom!”
“Filozofiranje” je viđeno kao nešto negativno; kao mantranje koje u konačnici postane gubitak vremena, jer upravo vremena najčešće nema, a onda ni strpljenja za vaganje opcija. U eri povećane pozornosti spram sportske analitike i raščlanjivanja taktičkih varijanti, birtijaške rasprave često bivaju prekinute frustriranim ‘argumentom’ kako su to sve nepotrebne priče, jer “nogomet nije filozofija”. A prošlo je godina i godina otkako je Johan Cruijff, čovjek kojeg se s pravom smatra nogometnim filozofom, izjavio kako se “nogomet igra glavom, a da su noge tu samo da pomognu”.
Ne znam je li Raphaël Varane uzeo vremena za proučavanje Cruijffova učenja, ali ako ste ikada pogrdno povezali njega i filozofiju, napravili ste pogrešku. Za stopera Real Madrida i francuske reprezentacije filozofija je jednako bitna kao i nogomet. Dapače, u jednom trenutku mu je gotovo pa usmjerila karijeru u nekom sasvim drugom pravcu.
Finale SP-a protiv Hrvatske bilo je Varaneovo 10. finale velikog natjecanja u kojem je nastupio — i u svakom je bio pobjednik
Bilo je to u rano ljeto 2011. Varane je tada bio član mlade francuske reprezentacije i najnoviji izdanak Lensove akademije, poznate kao La Gailette, koja je od službenog otvaranja 2002., u inače zlatnom periodu za klub, izbacila niz talentiranih mladih igrača. Nažalost, financijska situacija u kojoj se Lens našao nalagala je da se ti talenti ekspresno preprodaju u veće sredine, samo kako bi klub mogao uopće dalje funkcionirati. Varane je već tada, kao tinejdžer, privlačio pozornost razgovorima u kojima je citirao učenjake poput Émilea Durkheima, Adama Smitha ili njemu omiljenog Johna Keynesa, idejnog začetnika makroekonomije. Priča kaže da je u jednom intervjuu koji je dao kao 17-godišnjak led probio zaključivši kako je Keynes “zabavniji od njega”, što je poprilično neobična konstatacija za mlađahnog nogometaša.
Ali Varane je neobičan lik.
Stav veteranskog igrača
Tog je ljeta polagao svoje ispite kada je jedne večeri zazvonio kućni telefon. Varane je učio za svoj završni školski ispit iz filozofije i nije baš bio raspoložen za bilo kakve razgovore, ali se pristojno javio. Na drugoj strani linije bio je ni manje ni više nego Zinédine Zidane, tada savjetnik za sportska pitanja predsjedniku Florentinu Pérezu, a koji je zvao s namjerom da ga upita bi li bio zainteresiran za prelazak u ponajveći svjetski nogometni klub. Ovaj je, šokiran, samo rekao da nazove kasnije pošto mora učiti za ispit, ali je, po vlastitom priznanju, tek kada je poklopio slušalicu shvatio što je rekao legendarnom igraču i da si je možda tako upropastio veliku priliku.
Međutim, Zidane je zaista nazvao kasnije, Varane je položio ispit iz političke ekonomije, a klubovi su se dogovorili da nakon samo 24 utakmice za Lensovu seniorsku momčad mladić seli u glamur Madrida. Tu negdje počinje njegova elitna priča, koja kao da traje već desetljećima. Varane ne imponira samo svojom izvanserijskim nogometnim vještinama, već i mirnoćom te stavom veteranskog igrača, a ne čovjeka koji još uvijek nije zagazio u drugu polovicu svojih dvadesetih.
Tu mirnoću na lopti i zrelost u igri primjetio je i sam José Mourinho, tada trener Madriđana i čovjek nesklon davanju prigoda mladim nadolazećim talentima. Mou je znao što može od njega dobiti i naglasio je Zidaneu da ga privoli u klub s porukom da će biti prva zamjena tada nezamjenjivom stoperskom dvojcu Sergio Ramos-Pepe. Već je u rujnu te godine debitirao za prvu momčad u paru s Ricardom Carvalhom, a uzlet je bio nevjerojatan.
Mladi igrači često gube fokus, pogotovo kad se rano odvoje od obitelji i iskuse život na visokoj nozi. Neke odnese slava, dok se drugi ne mogu snaći na elitnoj razini igre. Varane nije imao nikakvih distrakcija. Dolazi iz mirne i stabilne obitelji srednje klase — brat mu je odvjetnik, a sestra farmaceutkinja — a on je oženio svoju ljubav iz osnovne škole, za koju kaže da mu daje prijeko potrebnu ravnotežu u životu. I danas će naglasiti kako ne voli da ga se zove “intelektualcem” samo zato što se u školi zanimao za filozofiju, pošto “svakog ljeta puno više ljudi maturira nego što ih potpiše za Real Madrid”.
10 finala, 10 trofeja
Bilo je to u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Brazilu, njegova prvog, kada je Rafa startao od prve minute zajedno s Mamadouom Sakhom na stoperskoj poziciji. Igrala se 12. minuta i Toni Kroos, koji će desetak dana kasnije postati i njegov klupski suigrač, poslao je ubačaj s lijeve strane u srce francuskog šesnaesterca. Ondje su u klinču bili Varane i Mats Hummels, ali lopta još nije bila ni u padu a već je bilo jasno da je Hummels izdominirao svog mladog kolegu. Varane mu nije mogao fizički parirati, a sve što je Hummelsu onda preostalo napraviti je naklon glavom za jedini gol na utakmici, onaj vrijedan polufinala.
Iako je već igrao i osvojio svoj prvi naslov europskog prvaka s Realom uoči tog SP-a, takva bi pogreška bi mnoge mentalno razorila. Ne i Varanea, dapače; on je već u listopadu te godine ponio kapetansku vrpcu u reprezentaciji, čime je postao najmlađi kapetan Les Bleusa u povijesti, nadmašivši Andréa Françoisa koji je taj rekord držao više od stoljeća. “Talent ne poznaje dob”, izjavio je za njega izbornik Didier Deschamps.
S još pola godine do 26. rođendana, Varane je kao igrač osvojio gotovo pa sve što se u nogometu može osvojiti. Igrao je u trima od četiriju finala Lige prvaka koja je Real Madrid osvojio otkako je on u klubu; ono jedno, 2016., propustio je zbog ozljede. Finale SP-a protiv Hrvatske, u kojem je također imponirao mirnoćom uslijed svog kaosa na terenu, bilo je Varaneovo 10. finale velikog natjecanja u kojem je nastupio — i u svakom je bio pobjednik. Među 17 značajnih trofeja, koliko ih je osvojio u karijeri, nedostaje mu samo još titula europskog prvaka s Francuskom.
Međutim, ono što kod Varanea najviše fascinira je njegova percepcija u javnosti, koja na neki način zaokružuje i generalno viđenje nogometaša u ovoj eri. Možda je želio opustiti atmosferu pred intervju kada je izjavio da je teoretičar ekonomije zabavniji lik od njega, ali za vjerovati je da je u toj izjavi bila i doza autoironije. Iako je u pitanju jedan od najboljih braniča na svijetu, koji je prošlog vikenda ubilježio i svoj 250. nastup za Real Madrid i koji je već osvojio gotovo sve u nogometu, ujedno je i onaj lik kojeg šira publika doživi tek kada krene ‘filozofirati’ s loptom. Naslovnice o njemu su striktno vezane uz nogomet i oko njega nema ni najmanjih natruha skandala ili općenito showbiz priča kakve automatski očekujemo uz najveća imena u današnjem nogometu. Čak mu je i Instagram profil vezan samo uz obitelj i nogomet, bez hvalisanja skupim automobilima, jahtama i provodima.
‘Dosadni’ nogometni filozof inače je jedini nogometaš na planetu koji je ove godine osvojio i Ligu prvaka i Svjetsko prvenstvo, a ipak nije bio baš u najozbiljnijoj konkurenciji za sam vrh ni u jednom relevantnom izboru najboljih nogometaša 2018. No, on nastoji u miru raditi svoj posao — a njegov posao je osvajanje momčadskih trofeja, ne individualih nagrada.
