Nekad se čini da se ništa puno promijenilo nije. Vlak još pozdravlja igrače i gledatelje na varaždinskom stadionu, dok sa zvučnika kod pogotka domaćih i dalje odzvanja ona ‘stadionska’ verzija popularne Ja sem Varaždinec, uz nezaobilazni zvuk sirene.

On je minulog vikenda zavijao čak četiri puta, za četiri velika Varaždinova pogotka u pobjedi nad favoriziranim Osijekom.

Mariju Kovačeviću morale su nadoći uspomene dok je, mokar do kože po onom pljusku, slušao te poznate zvukove praćene hukom oduševljene publike iza svojih leđa. Kao igrač je znao pobjeđivati domaće velikane — doduše, više u redovima Slaven Belupa nego tadašnjeg Varteksa — ali bez obzira i na činjenicu da danas formalno vodi drugi klub od onog u kojem se prije gotovo 30 godina pojavio kao izbjeglica, sa samo jednom torbom na leđima, dosta toga podsjeća i na slavne Varteksove dane.

“Uvijek sam govorio da je Varaždin nogometni grad i da će jednom opet ovdje biti kvalitetan klub najvišeg ranga”, otvorio je Kovačević dušu nakon što je ranije ove sezone njegov Varaždin remizirao s Dinamom. “Znate, ja sam pobjeđivao Dinamo kao igrač, ali to je bilo ono, čekaj iza, brani se, pa ako se otvori… A to nije moj pogled na nogomet, više volim da igramo, napadamo. Moje su momčadi uvijek bile najefikasnije u ligi, a očito je i publika to prepoznala”.

“Ponosan sam jer sam sve postigao svojim radom. Nikoga nisam nikad navlačio za rukav i uvijek sam sve radio pošteno”

Kovačevićev Varaždin ove sezone više nije iznenađenje. Njegova ekipa polako prerasta u ono što i on sam želi, u kvalitetnu konstantu. Iako i nije baš više u tolikom cvijetu mladosti i približava se svom 48. rođendanu, Kovačević je sastavio momčad koju ne ograničava manjak značajnijeg igračkog iskustva; njegovi igrači čine hrabri, mladi Varaždin i igraju nogomet u kojem ima rizika, ali su dovoljno rasterećeni da taj rizik kroz stečeno samopouzdanje redovito okreću u svoju korist. Čak i protiv najjačih i višestruko skupljih ligaških suparnika.

U ovu je momčad Kovačević na neki način utkao i dio svog životnog puta, odnosno sebe u trenutku kad je još te 1994. prvi put stigao u Varaždin; uostalom, nije tada bio ništa stariji od dobrog dijela klinaca koje je kao trener afirmirao i afirmira ih i u ovoj hit-ekipi. Tada 19-godišnjak, Kovačević je bio talentirani klinac iz Jablanice koji je svoje prve nogometne korake svojedobno napravio u lokalnoj Turbini, gdje je prije rata njemu i tadašnjem momčadskom kolegi Hasanu Salihamidžiću trener bio Hasanov otac. Braco je otišao u Velež, dok se Kovačević otisnuo u Sarajevo kao lokalni talent, ali baš je tada došlo mračno vrijeme u kojem je nogomet pao u drugi plan.

Šansa je došla slučajno

Tri je godine Kovačević nastojao trenirati pod opsadom, dok je paralelno kopao bunare kako bi ljudi iz kvarta u kojem je živio imali pitku vodu. Nogomet je značio samo rizik i odricanje, a kako bi treninzi često bili otkazivani zbog uzbuna, događalo se da mora pješačiti i po 10 kilometara. Napominje kako su mu te iznimno ograničene okolnosti ograničile i vještinu; pošto su treninzi velikom većinom održavani po sarajevskim dvoranama, primijetio je da je po povratku na travnjak imao problema sa slabim šutom, upravo zbog ograničenog prostora u kojem se u formativnim godinama brusio.

Izlaz iz tog pakla našao je u putu koji ga je odveo preko Zagreba do Varaždina, odnosno tadašnjeg Varteksa. Bio je mlad igrač, željan igre, a nije mu smetalo ni što je spavao u klupskim prostorijama, pod istim tribinama koje sada kao trener diže na noge.

No, u Varaždinu nije ostvario svoje najbolje igračke dane. To je bilo u Koprivnici, gdje je bio dio generacije koja je igrala i europski nogomet. Sve u svemu, dečko iz Jablanice se udomaćio, zaigravši za sva tri kluba iz sjeverne regije koji su bili prvoligaši — Varteks, Slaven, Međimurje — usto još i za Naftu iz susjedne slovenske Lendave.

A onda je stigao trenutak za tranziciju u trenersku karijeru.

Na onoj presici poslije kolovoške utakmice s Dinamom Kovačević je imao posebnu pohvalu za kolegu mu Antu Čačića, tvrdeći kako ga posebno cijeni zbog toga jer je vodio klubove iz malih sredina, odakle je stigao do Dinama i reprezentacije. Možda je tu ubacio i tihu želju za sebe samoga, jer i on je kao trener krenuo od niže razine: u Međimurju i u Varaždinu radio je u juniorskim pogonima i od tud vjerojatno potječe njegova sklonost radu s mladim igračima. A kad je dobio priliku razvijati svoj stil kao glavni trener, to se dogodilo sasvim slučajno.

Anegdota kaže da je kao pomoćnik Stjepanu Čordašu preuzeo vodstvo prve momčadi, tada u drugoligaškoj konkurenciji, samo zbog toga što se ovaj, pa, prestao javljati na mobitel. Bilo je to u trenutku kada je Međimurje tavorilo na dnu sa četiri poraza u prva četiri kola; Kovačeviću su tada silom prilika dali šansu, a ovaj je utabao put koji će klub na kraju odvesti do prvoligaškog nogometa.

“Gdje sam ja mogao biti trener?”

I zaista, gdje ga je god put poslije toga nosio u potrazi za iskustvom, pratio ga je glas uspješnog i proaktivnog trenera koji ne samo da donosi rezultate, već ih donosi sa stilom. Nije se libio, uspjesima u višim rangovima unatoč, preuzimati klubove poput Save iz Strmca, ludbreške Podravine, Poleta iz Svetog Martina na Muri ili Mladosti iz Ždralova. Iako je ostvarivao uspjehe gdjegod je dolazio, nepogrešivo je znao procijeniti trenutak kada krenuti naprijed, a kada se povući i korak natrag kako bi razriješio neke vlastite nedoumice. To je napravio i nakon što je s Varaždinom stigao do dodatnih kvalifikacija za elitni rang, u kojima su ispali od Istre. Po povratku u klub odveo ga je s 13. do prvog mjesta i povratka u prvoligaško društvo, ono kojim sada hara nakon što mu je ukazano trajno povjerenje.

“Ponosan sam jer sam sve postigao svojim radom”, kaže. “Nikoga nisam nikad navlačio za rukav i uvijek sam sve radio pošteno. Kad čujem te priče, mogu li ja voditi prvoligaša… pa naravno da mogu. Odakle su krenuli Zlatko Dalić, Samir Toplak, Dražen Besek? Branko Ivanković je prvo bio trener Trnja iz Trnovca. Gdje sam ja mogao biti trener, pa naravno da nisam mogao biti trener Dinama…”

Namjerno ili ne, time je poslao i poruku razvikanijim igračkim imenima koja se nerijetko na temelju svoje igračke karijere ne libe insistirati na preskakanju korake jednom kada se odvaže na trenersku karijeru. Kovačeviću je sama životna pozadina postavljala niz ograničenja, ali on je svaki svoj zadatak, od odgoja mladih igrača u najnižem rangu i onda postupnog razvoja svog stila shvaćao ozbiljno i temeljito, ne tražeći alibi u okolnostima u kojima se nalazi.

Zato je sasvim zasluženo to što je sada sa svojim dečkima hit prvenstva. Ona budnica nakon golova svira ponajviše njemu.