Kako je to jednom i sam rekao, njegova je najveća vrlina mirnoća, a mi bismo mogli dodati to da je miran u situacijama u kojima klinci njegovih godina ne bi nužno bili. Možemo pričati o tome da je u stanju odlično primiti loptu slabijom nogom ili da ima pomalo podcijenjene playmakerske sposobnosti, ali preduvjet svega toga je da je miran ili psihološki stabilan, neovisno o veličini trenutka.

“Eto, u Astani je bilo puni ljudi, bila mi je prva utakmica od prve minute za Dinamo, a bio sam miran”, rekao je tom prilikom. “Uopće se ne opterećujem nego igram kako mislim, mirno i staloženo.” Ta je mirnoća, dakle, bila preduvjet toga da se u svojoj prvoj sezoni u Dinamu za samo nekoliko mjeseci izborio za mjesto u prvih 11. Na ljetne je pripreme došao kao nepoznanica — ne samo za Igora Bišćana, već i za neke druge u klubu — a sad je u proljetnom dijelu sezone bio starter u 13 od 19 utakmica, i to u konkurenciji Marka Bulata, Arijana Ademija, Tibora Halilovića, pa onda i Marka Roga. Ta je mirnoća ili staloženost njegova najveća ili makar jedna od njegovih najvećih (karakternih) kvaliteta.

On je novi Dinamov dragulj kojeg vrijedi trpjeti, a ubrzo bi mogao postati jako zanimljiv i u kontekstu reprezentacije

Sučića će mnogi opisati kao dinamičnog veznog igrača — kako se to popularno govori, box-to-box veznjaka — koji je podjednako dobar i u fazi obrane i u fazi napada. Svoju destruktivnu stranu možda je najbolje demonstrirao u utakmici protiv PAOK-a u Zagrebu u kojoj je imao pet oduzetih lopti, 11 od 19 osvojenih duela (9/14 na tlu), jedno presijecanje, napravio je i tri prekršaja, a u medijima se stalno spominjalo i da je pretrčao 13,5 kilometara. U HNL-u je priča nešto drugačija jer je kontekst igre drugačiji i vjerujem da to i nije potrebno posebno objašnjavati.

Važnija stvar je ona da se sjajno uklopio s Josipom Mišićem, Martinom Baturinom i Brunom Petkovićem. Pokazalo se Dinamo može preko njega iznositi loptu kad suparnici zatvaraju Mišića, a iznimno je dinamičan u kretanju i stalno otvara prostore u koje se mogu spušati Baturina i Petković. Njegova suradnja s potonjim može biti i još bolja jer ima taj ulazak iz drugog plana i u posljednje ga vrijeme sve češće viđamo u suparničkom šesnaestercu, ali možemo reći da zasad još uvijek više voli kreirati nego zabijati. Sučić je u HNL-u kreirao pet velikih prilika za svoje suigrače, a više njih skupila su samo petorica veznjaka u ligi; među njima inače i Baturina i Takuro Kaneko.

Trebao mu je Zrinjski

Pritom je bitno naglasiti da je, pogleda li se broj minuta koji je odigrao, samo Kaneko ispred njega, pa i da je još dvije velike prilike za suigrače kreirao u kupu protiv Hajduka na Poljudu, kao i jednu protiv Betisa na Maksimiru. Njegovi su suigrači kapitalizirali samo dvije od svega toga (posebno je bolan bio promašaj Sandra Kulenovića u Gorici prošle subote) i možemo reći da je to segment igre koji se zanemaruje kad pričamo o njemu, odnosno da ga se više percipira kao tog nekog ‘radnog’ veznjaka. Mišić je jedini vezni igrač u ligi koji ima više dodavanja na 90 minuta (i više točnih dodavanja), a Sučić je u Zrinjskom prošle godine igrao na poziciji šestice te imao ulogu sličnu Mišićevoj. U pozadini svega toga stoji upravo ta njegova mirnoća ili staloženost.

No, da bi stekao takav status, na taj mu je led trebalo i malo vatre.

“Malo je bojažljiv u duelima i mora popraviti defenzivnu skok-igru”, rekao je prije nekoliko mjeseci njegov bivši trener u Zrinjskom Krunoslav Rendulić.

Sučić je u Dinamo stigao krajem 2021., u transferu vrijednom navodno oko 200.000 eura. Odigrao je nekoliko prijateljskih utakmica za juniore, a onda je počeo trenirati s Dinamovom drugom ekipom koju je tada vodio Damir Krznar. Igrao je idućih šest mjeseci paralelno za juniore i Dinamo II (više minuta skupio je igrajući za juniore), a tranziciju u seniorski nogomet odlučio je nastaviti posudbom u Zrinjskom.

I dalje je imponirao svojom mirnoćom, ali to je znalo otići u drugu krajnost. Sučić nije bio dovoljno agresivan i patio je u duelima — ako hoćete, nedostajali su mu ta energija i intenzitet — i bez toga ne bi imao šanse steći današnji status. Odlazak u Mostar i Premijer ligu mogao mu je zato biti posebno odbojan, ali upravo mu je to i trebalo; trebali su mu loši tereni na kojima je fizički kontakt češći i Sučić je to u Zrinjskom i dobio.

Sve više prilika u prvih 11 počeo je dobivati još dok je trener bio upravo Sergej Jakirović, a svoj je status prvotimca zacementirao kad je na polusezoni stigao Rendulić. Te je sezone odigrao 38 utakmica u svim natjecanjima, ali kad je stigao na te Dinamove ljetne pripreme, malo tko je znao o kakvom se igraču radi. Samo nekoliko mjeseci kasnije Sučić je u svojoj prvoj sezoni u Dinamu postao standardni član prve postave, a ne može se baš reći da su Plavi bili tanki na toj poziciji.

Imao je možda malo sreće što se u jednom trenutku ozlijedio Bulat, ali uglavnom se sam izborio za svoj status. Imao je, dakako, i loših trenutaka i bit će ih zasigurno i još; bit će trenutaka kad bude premekan i pomalo nonšalantno gubi lopte, ali to je nešto što treba istrpjeti. On je novi Dinamov dragulj kojeg vrijedi trpjeti, a ubrzo bi mogao postati jako zanimljiv i u kontekstu reprezentacije. I ništa od toga ne bi se dogodilo da nije u stanju biti miran i psihološki stabilan, ali to kod njega očito nikad i nije bilo upitno.

Bilo je upitno samo to hoće li shvatiti da mu u svemu tome treba i malo vatre.