Weston, Juventusov rudar

Prvi Amerikanac u Staroj dami koristi ukazanu priliku

Zadnja izmjena: 10. ožujka 2021.

Priča koja ovih dana kola hodnicima Juventusova trening-centra datira još od onog nesretnog prošlog proljeća. Bilo je to u razdoblju najvećeg lockdowna, koji je podrazumijevao da ni sport — bez obzira što nema publike na tribinama — nije dopušten. Fabio Paratici, jedan od vodećih Juventusovih sportskih operativaca, bio je samo jedan od nas milijuna sportskih fanatika koji se nije mogao pomiriti s činjenicom da je jedini sport na koji čovjek može tih dana i mjeseci uživo naletjeti eventualno bjeloruski nogomet ili tajvanski bejzbol.

Stoga je i on, kao i svi mi, bio posebno euforičan kada su rukovodeći u Bundesligi sredinom prošlog svibnja odlučili kako će se to natjecanje prvo među velikim europskim ligama vratiti na terene. Prva utakmica koja je privukla veliku pozornost nakon tog restarta bio je Revierderby između Borussije Dortmund i Schalkea koji su domaćini na Signal Iduni uvjerljivo odvukli na svoju stranu, pobijedivši s čak 4:0. Paratici je tu utakmicu pomno pratio; znao je da je Schalke i prije izbijanja pandemije već bio u krizi koja ovih dana kulminira, pa ga rezultat i nije baš toliko iznenadio. Međutim, ono što je započelo tek kao uzbuđenje zbog povratka polunormalnog života na terene, završilo je jednim od većih Juventusovih poslova ove sezone.

Schalke tog dana nije mogao pratiti Borussijin ritam, ali jedan mladac na sredini terena nije odustajao čak ni nakon četvrtog gola u mreži svoje momčadi. Weston McKennie nije imao neku pretjerano pamtljivu utakmicu, ali ono što je Paraticija zaintrigiralo kod 22-godišnjeg Amerikanca bila je upravo ta njegova upornost. McKennie je jurišao u svaki duel kao da je i dalje bilo 0:0, pokrivajući do zadnje minute svaki pedalj terena, iako su se igrači tek bili vratili u pravi trenažni ritam.

Par mjeseci kasnije bio je u Juventusu.

Nije ni taktički najbolji, ni tehnički najvještiji, najbrži ili najjači, ali zna svoju ulogu

McKennie je već bio naviknut na stalne i neočekivane selidbe koje na počecima obično predstavljaju problem mladim profesionalcima. Rodio se u Little Elmu, što je predgrađe Dallasa, ali je zbog prirode posla njegov otac veoma često selio iz jedne vojne baze u drugu. Uskoro ga je, kada je Westonu bilo samo tri godine, vojska obavijestila kako ima dva izbora za idući premještaj: ili će se zaputiti u zračnu bazu Eielson na Aljasci, ili će krenuti preko oceana, u Njemačku. Pošto Westonova majka nije podnosila hladnoću, konsenzus je pao na ipak nešto topliju Njemačku i obitelj se preselila u pregrađe Kaiserslauterna.

Ondje je, prvog dana u novom stanu, stara poslala njega i brata da se izađu na ulicu igrati s djecom. Ona su, dakako, igrala nogomet i tako se i Weston zakačio, upisavši se nešto kasnije u školu nogometa u Otterbachu.

Udarnički mentalitet

Nakon što se obitelj iz Njemačke ponovno vratila u Dallas, stariji brat je počeo trenirati football, a u tome mu se pridružio i Weston. Kada je stiglo vrijeme da odabere, roditelji su ga pitali koji nogomet preferira; on je precizno odgovorio da onaj američki voli 99,8 posto, a soccer 99,9 posto. Već idućeg dana je stigao u FC Dallasov trening kamp i pridružio se tamošnjoj nogometnoj akademiji.

Ta njegova polivalentnost i ustrajnost u prilagodbi nije baš uvijek bila prednost. Weston je stigao do mladih reprezentativnih kategorija, ali činjenica da je uvijek bio prvi kada je trebalo pokrpati neku poziciju dovela ga je do toga da ni sami treneri više nisu bili sasvim sigurni gdje mu je najprirodnije mjesto na travnjaku. Nije bio najviši, niti najbrži; epizoda u američkom nogometu definitivno ga je ojačala, ali nedovoljno da u tom aspektu bude debelo iznad ostatka.

Stoga je čak i ispao iz U17 selekcije, i to baš kada je 2015. trebao s njom otići u Čile na Svjetsko prvenstvo. Bio je to velik udarac na njegove ambicije, pogotovo zato jer je na popisu putnika završio Christian Pulisic, njegov najbolji prijatelj s reprezentativnih okupljanja i onaj s kojim će se jednog dana ponovno sresti u Ruhru. Doduše, na suprotstavljenim stranama.

I to je razočaranje uspio nadići snagom svoje volje i upornosti, izborivši povratak u reprezentativni krug; ali dok Weston nije imao daljnje sumnje u sebe, njegovi roditelji nisu bili sretni kada je trebalo donijeti odluku o novom povratku u Njemačku, ovaj put bez obitelji. Schalkeovi skauti pozvali su ga na probu u Gelsenkirchen, ali je otac bio vrlo skeptičan, osobito zato jer je u istom razdoblju dobio i punu stipendiju za University of Virginia. Stari je mislio da je stipendija na koledžu sigurniji zalog za budućnost, ali je na kraju ipak popustio i omogućio sinu da donese vlastitu odluku. A to je bio povratak u Europu.

I opet u toj ekipi nije bio ni taktički najbolji, ni tehnički najvještiji, najbrži ili najjači. Srećom, sada je znao svoju pravu ulogu — pojednostavljeno rečeno, onoga koji je zadužen za osvajanje lopti i prosljeđivanje svojim kreativnijim siguračima. No, Weston je imao i nesalomljiv duh i sposobnost da preuzme odgovornost kada se stvari na terenu zakompliciraju. Ima nešto u tome da je takav karakter stigao u klub koji je čitav svoj identitet izgradio na rudarskoj čvrstini i upornosti. Njegov udarnički, ‘rudarski’ mentalitet bio je kao stvoren za Schalke.

Dodatno samopouzdanje

Čak je i Andrea Pirlo, kao jedan od najvećih genijalaca u modernoj povijesti igre i čovjek koji je loptu zatvorenih očiju mogao u sekundi dirigirati da ode onamo gdje je i zamislio, znao da njegovoj ekipi treba jedan takav radnik, onaj koji će svojom bezgraničnom energijom donijeti ravnotežu u igri. Osim toga, klub vrlo ozbiljno puca na azijsko i sjevernoameričko tržište i u tom kontekstu mu je mladi Amerikanac vrlo dobrodošao.

McKennie je to objeručke iskoristio; s jedne je strane postao gotovo neizostavan u srcu Juventusova veznog reda i onaj koji čuva leđa kreativnijim igračima u izgradnji napada, dok je s druge dobio i dodatno samopouzdanje, koje ga istovremeno čak i u toj svlačionici prepunoj ega i velikih zvijezda čini prihvaćenim. Usto dobro zna da ima još puno mogućnosti za napredak, čak i ako mu je to samopouzdanje omogućilo da se ohrabri s loptom u nogama i krene naprijed, pa čak i da povremeno zabije gol, poput onog Barceloni na Nou Campu ili Milanu početkom godine. Nije ni taktički najbolji, ni tehnički najvještiji, najbrži ili najjači, ali zna svoju ulogu.

Iako Pirlov Juve pati od niza problema, njegov pouzdani ‘rudar’ McKennie ispada jedna od najpozitivnijih klupskih priča ove sezone. A tek su mu 22 i još puno toga je pred njim.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.