Kada je 2000. Periko Alonso preuzeo Real Sociedad, sjeo je sa svojim mlađim sinom i rekao mu da ga neće koristiti u prvoj momčadi. Periko je nije bio baš bilo tko u San Sebastiánu; početkom 1980-ih standardan u prvoj momčadi, jedno vrijeme i kapetan te španjolski reprezentativac. Osim toga, klub mu je bio sve. Dok je trenirao drugu momčad, vodio je svog starijeg sina da mu pomogne zagrijavati vratare. U obitelji je Real Sociedad bio svetinja, a Periko je imao ugled časnog igrača, ugled koji nije htio narušiti forsirajući vlastitog sina u momčad, a ni njemu nije želio priuštiti da ga prozivaju jer ga stari gura u prvu postavu.
Najveći problem Perikova mandata nije bilo to što je ispao iz Kupa Kralja od trećeligaša ili što je nanizao sedam poraza netom prije otkaza. Iz današnje perspektive daleko najveći njegov grijeh je u tome što je Real Sociedadu uskratio nogometni genij Xabija Alonsa.
Tada je to još možda imalo i smisla. Mladac je debitirao za prvu momčad netom nakon što je navršio 18; Javier Clemente ga je stavio u prvu postavu kup utakmice protiv Logroñésa i Sociedad se nije baš proslavio protiv niželigaša. Daleko od toga da je ispadanje bilo Xabijeva krivica, ali Clemente se od tog trenutka odrekao nekolicine mlađih igrača i nastavio je forsirati iskusniji kadar.
S obzirom da je Clementea naslijedio Periko, koji sina nije htio gurati u prvu postavu da ga ne bi optužili za nepotizam, Xabi Alonso je prvu iduću priliku dobio tek kada je momčad preuzeo John Toshack. Već u drugoj utakmici na klupi poslao je Alonsa na zagrijavanje i uveo ga u igru, a ono što je vidio uvjerilo ga je da je dobio nositelja momčadi. Od tog trenutka je postalo jasno da je Xabi Alonso klasa i da Periko nije bio pošten prema njemu. Dominirao je sredinom terena; u dodavanjima je pokazivao zrelost i sposobnost vođenja momčadi, a u fazi obrane mladenačku energiju kojom je gurao i svoje suigrače. Bilo mu je tek malo više od 20, ali bio je vođa momčadi u koju su nešto kasnije došli Valerij Karpin, Darko Kovačević i Nihat Kahveci.
“Osjećam da se moram dokazivati svaki dan iznova jer želim biti poznat po tome što radim, a ne po onome što sam radio”
Xabi Alonso se s njima borio za naslov. Zatim je prešao u Liverpool i dalje je više-manje sve poznato. Liverpool, Real Madrid, Bayern. Svjetski prvak i dvaput europski prvak s reprezentacijom, četiri osvojena nacionalna prvenstva s klubovima i dvije Lige prvaka, uz hrpu trofeja iz kupova. Velika karijera i još veća lista legendarnih trenera s kojima je surađivao: Rafael Benítez, José Mourinho, Carlo Ancelotti, Vicente del Bosque i Pep Guardiola su svaki obilježili po jedan dio Xabijeve karijere.
Međutim, možda je o trenerskom poslu najviše naučio baš u prve dvije godine svoje igračke karijere, kad se sve ovo činilo apstraktnim.
Spreman na pritisak
Biti trener znači da si uvijek pod pritiskom. I Clemente i Periko su znali da je Xabi Alonso vrhunski talent i da jednog dana može igrati u Real Sociedadu. Okej, možda nisu mogli pretpostaviti da će postati jedan od najboljih veznih igrača svoje generacije i velikan španjolskog nogometa, ali su znali da je dovoljno dobar da bi bio standardan u matičnom klubu. Uostalom, Clemente mu je dao šansu od prve minute u Kupu, a Periko mu je otac.
Problem je bio u pritisku. Clemente nije sebi mogao dozvoliti da izgubi posao jer na travnjaku ima klinca koji odrasta i zato se odlučivao za iskusne igrače koji su bili stabilniji i koji su imali puno manje oscilacija. Nisu igrali nešto posebno dobro niti su imali visok potencijal, ali od njih si uvijek znao što dobivaš. Periko sebi kao legenda kluba i čovjek koji je u svom gradu imao ugled pravednog kapetana nije mogao dopustiti da ga prozivaju zbog toga što gura sina. Znao je da će mali oscilirati jer se tek privikava na seniorski nogomet i želio je zaštititi i njega samoga jer bi bio prvi na meti, ali u suštini nije bio pošten prema Xabiju Alonsu i to se pokazalo čim je Toshack preuzeo klupu.
To je lekcija koju je Xabi tada naučio. Pritisak je stalan, on je sastavni dio posla. Shvaćao je i zašto ga Clemente nije koristio i zašto mu stari nije dao priliku. Pritisak mu je bio jasan, ali mu je postalo jasno da ono kako se nosiš s tim pritiskom zapravo određuje koliko ćeš biti dobar trener.
“Toshack se oslanjao na svoje nogometne instinkte”, prisjetio se Xabi Alonso svojih početaka u intervjuu za The Athletic. “Donio bi odluku i nije je mijenjao, čak ni kada je bio kritiziran. Bio je stvarno jak karakter. Nije se oslanjao na analitiku niti je previše gledao ovaj ili onaj pokret kako bi ga ispravio. Toshack je bio sposoban izvući najbolje iz igrača koji nije imao previše vještina i bio je sposoban vidjeti talente koje drugi treneri nisu vidjeli. Ali prije svega je bio odlučan čak i kad su ga kritizirali.”
Priroda trenerskog posla nije crno-bijela nego je pretežno crna s ponekom metalnom mrljom koja se dogodi kada osvojite trofej. Neuspješan si dok nešto ne osvojiš, a kad uspiješ, ako ne osvojiš ponovo, opet si neuspješan. To je takav posao. Kritike su oštre, pritisak je konstantan, a Xabi Alonso je očito procijenio da je spreman za takvu ulogu i zato je prihvatio ponudu Borussije Mönchengladbach da na ljeto preuzme klub.
Dizajnerski menadžeri
Alonso iza sebe ima veliku igračku karijeru i ogromno iskustvo koje je stekao nastupajući u najvećim svjetskim klubovima i surađivajući s najvećim trenerskim imenima. Međutim, Gladbach ga se odlučio uzeti bez ijedne trenerske reference i dati mu posao na relativno visokoj razini bez obzira na to što iza sebe nema ni kap trenerskog iskustva usporedivog s onim što ga čeka u Bundesligi. Nema niti razinu ispod ove, pa da mu se dala šansa da pokaže kako je spreman iskočiti u elitu. Xabi Alonso je posao u Mönchengladbachu dobio na lijepe oči.
Nije to ništa neuobičajeno. Ljudi poput njega imaju autoritet koji im otvara vrata i omogućava im da neki posao dobiju čisto na potencijal, bez pravih referenci ili pokazatelja da su u njemu zaista dobri. Obično se ta vrata otvore u njihovim klubovima i onda preuzmu klub kao što je napravio Andrea Pirlo u Juventusu, Thierry Henry u Monacu, pa Clarence Seedorf ili prije njih Guardiola i Zinédine Zidane. Tu, uz faktor igračkog autoriteta, dolazi i faktor upoznatosti s klubom i njegovim identitetom tako da često to bude donekle i logičan potez. Uostalom, pa i Periko Alonso je dobio posao jer je bio bivši kapetan i kao takav je bio idealan izbor za smirivanje javnosti i kupovanje vremena.
Donekle je neuobičajeno da legendarni igrači dobiju priliku početi trenersku karijeru u klubovima u kojima nisu igrali. To je dosad bilo relativno rijetko, ali Gary Neville je prvi posao imao u Valenciji, Frank Lampard u Derby Countyju, Steven Gerrard u Rangersu, a u tu egidu spada i Xabijev posao u Gladbachu.
U obje je kategorije bilo i dobrih i loših izbora. Što očekivati od Xabija Alonsa kao trenera?
Odgovora zapravo nema. Igračka i trenerska karijera su dvije sasvim različite stvari koje niti garantiraju da će bivši igrač uspjeti kao trener niti da neće. Međutim, u pravilu velika igračka karijera ostavlja dva preduvjeta, jedan pozitivan i jedan negativan.
Prvi je ugled. Tu je najbolji primjer Pirlo u Juventusu jer, koliko god igra bila loša, poštovanje prema njemu ostaje. Talijanski mediji biraju riječi kada komentiraju pogreške koje radi, a igrači rijetko komentiraju stanje u svlačionici ili govore o tome koliko su (ne)zadovoljni. Maurizio Sarri nije imao takav status, za puno manje greške su ga napadali i igrači i mediji. Međutim, Pirlo je Pirlo, on ima poštovanje te svlačionice i kad stvari ne idu dobro.
Drugi preduvjet, onaj negativni, najbolje opisuje jedna anegdota iz 1990-ih.
“Imali smo dizajnerska odijela, dizajnersku vodu, a sad imamo dizajnerske menadžere”, komentirao je Dave Bassett slučaj Glenna Hoddlea, koji je preuzeo Swindon Town s 33 godine života, Chelsea s 35 i Englesku s 38 godina. “Imamo nove uprave koje misle da možeš uzeti nekog iz prve momčadi, staviti ga u ured iza stola i odjednom je menadžer. Igračke reference pale samo prvi dan, a kasnije morate ponuditi nešto drugo, već drugi dan im morate pokazati nešto korisno. Možete li zamisliti nekoga od njih u dizajnerskim odjelima kako idu u Wycombe po kiši gledati suparničkog lijevog beka?”
Zaraditi poštovanje
Bassett je u pravu u dobrom dijelu svog izlaganja. Vrhunskim igračima je najčešće sve servirano i — na stranu sve litre prolivenog znoja i krvavi žuljevi koje su stekli trenirajući — ne moraju se misliti oko ovih najobičnijih stvari. Određeno im je kad će i što ručati, organizirani su im prijevozi, marketinške i medijske obaveze. Sve je organizirano i oni samo moraju pratiti raspored. Ne zato što su nesposobni to raditi sami, nego zato jer je suludo rasipati njihovu energiju na bilo što drugo osim onoga što rade s loptom. Ima netko tko će organizirati sve to, a taj netko sigurno ne može pogoditi dijagonalu od 60 metara.
Problem nastane kada preuzmu trenersku ulogu. Od fokusiranja na samo jednu stvar odjednom je potrebno brinuti se o hrpi različitih. Doduše, vremena su se promijenila od Bassettova doba, pogotovo na top razini. Danas svaki trener iza sebe ima tim ljudi i nevjerojatnu količinu analitičkih alata koje može iskoristiti umjesto da sam ide u Wycombe i kisne dok gleda suparničkog lijevog beka. Međutim, poanta opet ostaje ista. Više fokus nije samo na vlastitoj izvedbi kao što jest dok si igrač; trener je čovjek koji mora upravljati resursima i organizirati strukturu od hrpe različitih informacija, a vrhunske igrače se cijele njihove karijere odvaja baš od takvih stvari.
Ne znači to ni da će Xabi Alonso uspjeti niti da neće. Puno njih je uspjelo, ali još više je onih koji nisu. U koju će kategoriju on upasti u ovom trenutku možemo samo nagađati jer nemamo ništa što bismo mogli zaista analizirati.
“Izazov je uzbudljiv”, ispričao je još prije godinu i pol danaza The Athletic o svojoj želji da postane trener. “Osjećam da se moram dokazivati svaki dan iznova jer želim biti poznat po tome što radim, a ne po onome što sam radio.”
Postaviti takav cilj je vrlo ambiciozno. Pep Guardiola primjer je čovjeka koji će vjerojatno ostati upamćen kao trener, a ne kao igrač, iako je imao dobru igračku karijeru. Alonsova je bila još uspješnija od Pepove i ako stvarno želi biti poznat kao trener, morat će biti jedan od najboljih ikad.
“Svim uspješnim trenerima s kojima sam radio zajednički je bio kapacitet za osvajanje kredibiliteta kod igrača”, ispričao je Alonso kako vidi posao koji ga očekuje. “Zbilja su vjerovali u ono što su govorili. Bili su empatični. Bili su vrlo jasni oko svoje ideje i svaki igrač je znao tko je šef. Mogli su prenijeti poruku na način da je svatko razumije. Time se zarađuje poštovanje, a zaraditi poštovanje od grupe nije uvijek lagan cilj. Ako igrači ne vjeruju u trenerovu poruku, onda mu nije preostalo puno vremena.“
Kakva je njegova poruka tek treba vidjeti. Xabi Alonso je igrač bio genijalac. Kao trener je nepoznanica koja će se ubrzo otkriti jer Borussia Mönchengladbach se kladila na njega.
