Bilo je perioda kad je Ludwigsparkstadion u Saarbrückenu mogao primiti i preko 35.000 duša, kao za vrijeme Saarskog protektorata. Stadion je tada bio dom saarske reprezentacije, selekcije teritorija koji je po završetku Drugog svjetskog rata odvojen od Njemačke i kojim su do 1957. i pripajanja Zapadnoj Njemačkoj upravljali Francuzi. S godinama je ekonomičnost prevladala, pa je rekonstrukcijom dovršenom 2021. kapacitet reduciran na današnjih 16.000 gledatelja.
Sinoćnje polufinale DFB-Pokala odigrano na tom zdanju u svakom je smislu pokazalo da manje može značiti i puno, puno više.
Iako tih odokativno 15-ak tisuća domaćih fanatika tijekom čitave utakmice nije prestajalo s pjesmom i podrškom, hrabri je 1. FC Saarbrücken — trenutno tek 11. momčad njemačke 3. Lige — završio svoj čudesni ovosezonski pohod u kupu, građen rušenjem divova kao što su Bayern, Eintracht i Borussia Mönchengladbach. Nije stoga čudno da je ekipa s Ludwigsparka, nakon što ju je ždrijeb u polufinalu upario s tradicionalno još većim, ali danas ipak drugoligaškim 1. FC Kaiserslauternom, sanjala da će otići još korak dalje i izboriti finale na Olympiastadionu u Berlinu.
Dva gola u drugom poluvremenu utišala su domaće, a njihovi su igrači briznuli u plač. S druge strane, onih — po slobodnoj procjeni — oko 1.000 gostujućih navijača slavilo je s ekipom poredanom pred svojim kutom tribine. Kaiserslauternovi su tifosi tijekom čitavog susreta održavali fascinantnu razinu navijačke konzistencije; šarolika tribina parirala je domaćima pjesmom, a baklje koje su doslovce od prve do zadnje minute gorjele u pojedinačnom tempu djelovale su kao da podgrijavaju atmosferu sve više i više, do tog konačnog usijanja i euforije.
To što su dva takva kluba i takva grada spojena u polufinalu dokaz je da je DFB-Pokal veliko uporište njemačke nogometne kulture, njene snage i raznolikosti
Oni su u Berlinu 1996., podignuli Pokal pred više od 75.000 navijača, pobjedom nad Karlsruheom u finalu. Bila je to najava najslavnijih dana kluba i titule prvaka koju mu je one 1998. donio stari majstor pragmatičnosti Otto Rehhagel. Ali ti su dani davno prošli: veliki je klub potonuo do trećeligaške razine iz koje se teško othrvati, pogotovo kad je i financijska situacija slaba. I teško je, naravno, razborito pristupiti takvoj situaciji, kad se od šampiona srozate do niželigaških dubina; tada je najlakše odustati, praviti se da je sve bila nekakva deluzija, bunilo koje nikad nije ni bilo realno. No, Kaiserlauternova je horda nevjerojatno odana.
Za dokaz njena mentaliteta ne treba puno kopati. Kaiserslautern je ove sezone već odradio kup-gostovanje u Berlinu, izbacivši Herthu uz gomilu navijača koji su stigli dati podršku ekipi i proslaviti prolaz. Na tribine Olympiastadiona može stati tri četvrtine stanovnika prijavljenih ondje prema popisu iz 2021. Na dan finala gradske će ulice svakako biti prazne, kao što bi bile i one u gradu njihova suparnika, da je kojim slučajem on prošao. Kaiserslautern se ove sezone grčevito bori za ostanak u Zweiti, ali Fritz-Walter-Stadion je i dalje praktički krcat za svaku utakmicu. Momčad u prosjeku prati 43.597 domaćih gledatelja, što je veoma blizu punom kapacitetu.
To što su dva takva kluba i takva grada spojena u polufinalu dokaz je da je DFB-Pokal veliko uporište njemačke nogometne kulture, njene snage i raznolikosti.
Ove je sezone od članova 1. Bundeslige jedino Bayer Leverkusen izborio polufinale, a čak pet od osam sudionika četvrtfinala došlo je izvan elitnog nacionalnog ligaškog ranga. Dok kup natjecanja diljem Europe postaju tek pokušaj dodatnog prodajnog asortimana današnjeg nogometa, Njemačka gaji tradiciju redovitih ogleda Davida i Golijata u kojima onaj prvi često pobjeđuje. Pogotovo onda kad im favoriti moraju doći u goste pred nevjerojatno vjernu i uspjeha gladnu publiku.
U posljednje vrijeme se njemački nogomet, bez obzira na to što je i dalje čvrsto u rukama navijača, odnosno članova klubova, nalazi na aktivnom udaru komercijalizacije pod krinkom ‘kompetitivnosti’. Klubovi, pogotovo neki od onih najuspješnijih, sve više potpadaju pod takav način razmišljanja.
Deutsche Fußball Liga, tvrtka koja stoji iza svojevrsnog njemačkog ekvivalenta udruge profesionalnih klubova iz dvaju najviših rangova njemačkog nogometa, krajem prošle godine je ponudila je dogovor s privatnim investitorima u svrhu agresivnije komercijalizacije njemačkog nogometa. Početkom prosinca 36 klubova-članova udruženja inicijalno su dvotrećinskom većinom izglasali ulazak novih investitora u strukturu DFL-a, s udjelom od osam posto koje bi prodali tvrtki CVC Capital Partners.
Obećanja su uključivala monetiziranje odlazaka klubova na unosne međunarodne turneje, veći prihod kroz zabrane streamova i organizacije vlastitih PPV platformi te marketinšku reorganizaciju po uzoru na NBA. Ugovor bi bio vrijedan milijardu eura, a posljedice su već počeli osjećati i navijači. Policijska represija u Njemačkoj ekstremno je povećana baš na štetu atmosfere nalik onoj na sinoćnjem polufinalu.
Val navijačkih prosvjeda početkom ove godine rezultirao je uspjehom, i klubovi su se ipak (zasad) povukli iz dogovora. Naizgled i ta borba u širim okvirima funkcioniranja globalnog tržišta djeluje kao ona Davida protiv Golijata, ali u njoj mali svejedno uspijevaju pobijediti za ideale koji zaista čine nogomet.
