Naravno da je to bila i prva stvar koju su mi redom izdvojili i sami ljudi iz Croatije, sretni zbog same asocijacije na njihov klub. Ovo im je inače povijesna prva sezona u jedinstvenom drugoligaškom natjecanju; zadnji put su u tom rangu bili davne 1996., nakon čega se klub silom nažalost prepoznatih prilika stropoštao do posljednjeg ranga, iz kojeg je izvlačenje bilo dugo i kompleksno. Ali je to sve poslužilo i za neki novi zalet koji ih je ove sezone doveo do statusa kakav se u onim staromodnim izvještajima definira kao “hit-momčad”.

Oni to, da se ne razumijemo krivo, zaista i jesu, i teško je ne pomisliti kako je ova prisilna pauza s neizvjesnom budućnošću ponajviše pogodila baš njih. U trenutku kada je drugoligaško prvenstvo prekinuto Croatia je bila u naletu od tri pobjede u nizu, uključujući i gostujuću pobjedu nad Hajdukom B te domaću nad Rudešom, čime je skočila na senzacionalno drugo mjesto drugoligaške ljestvice.

“Sve što smo tu u Zmijavcima napravili, stvorili smo ponajprije iz ljubavi prema klubu, prema nogometu i ljudima koji žive za te dvije stvari”

O Zmijavčanima sam želio pisati nekoliko puta ove jeseni, i svaki put sam to odlagao, želeći nekako od priče dobiti još više. Ne zato jer sam mislio da je ono što imam slabo ili nedovoljno, ili jer sam bio nepovjerljiv prema njima, nego zato jer sam imao osjećaj valjda poput kockara koji upadne u dobar niz: očekuješ da on samo ide dalje i daje više; tako je i bilo. A onda se, eto, dogodilo sve ovo i moje prvo pitanje je moralo nekako biti kako su oni doživjeli ovu globalnu nesreću koja se sručila nad njihovu bajku.

“Pa ništa”, kaže mi u šali klupski fotograf i kroničar Marijan Šabić, koji usput i realizira YouTube prijenose domaćih utakmica. “Ovo nam je samo od koristi, jer će nam travnjak po povratku biti tip-top.”

“To su sve naši momci”

Naravno da će Zmijavčane neizvjesnost koja vlada pogoditi na nekoliko načina, baš kao i sve ostale, ali ova pauza je možda i najbolji trenutak da se njihova priča gurne u prvi plan.

Zmijavci su mjestašce, selo svega nekoliko kilometara udaljeno od Imotskog, u kojem trenutačno obitava manje od 2.000 stanovnika. Cijela je Imotska krajina pogođena snažnom depopulacijom, a prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz Grada Imotskog i osam okolnih općina, u koje spadaju i Zmijavci, od 2011. do 2018. je odselilo gotovo 8.000 stanovnika, mahom mladih. Malo je stvari ostalo na škrtom kršu koje ljude mogu povezati i okupiti, pa je tim ova Croatijina priča bitnija i staje u puno više od pukog rezultata koji zaista jest sjajan. Ali nije slučajan.

“Kada se vratimo malo unatrag u povijest, Imotski i krajina su dali i tri kapetana raznih reprezentativnih selekcija: od Ivana Buljana, imenjaka mu Gudelja, pa do Zvonimira Bobana”, započinje mi priču klupski direktor Svetimir Mrkonjić. “Zmijavčani su tu jedno pravo malo čudo: toliko malo mjesto, a opet daje toliko talentiranih igrača. Evo, od 23 igrača na trenutnom popisu, čak 12 su baš Zmijavčani, a još nekoliko je tu odmah, preko granice, na par kilometara zračne linije. Oni jesu u Bosni i Hercegovini, ali to su sve naši momci koji su stalno kod nas. Da je takva udaljenost u, primjerice, Zagrebu, oni bi bili kvartovski dečki”.

I zaista, nije to nikakvo pretjerivanje: klub ovaj značajni uspjeh zbilja temelji na domaćem kadru, bez obzira na demografske okolnosti koje iz dana u dan osipaju taj njihov bazen. Croatia tako nema niti jednog igrača kojem plaća smještaj: trojica su u Splitu i okolici, ali njih do Zmijavaca dijeli tek nekih 40-ak minuta vožnje autocestom, do izlaza kod Zagvozda. A onda još samo malo, vijugavim putevima između obiteljskih kuća ispred kojih nerijetko možete vidjeti zasađenu raštiku — ili možda i pokoji čokot kujundžuše, lokalne sorte grožđa po kojoj je klub izvorno i bio nazvan — stignete do stadiona Marijana Šute ‘Mrme’, nazvanog po bivšem igraču koji je stradao u Domovinskom ratu.

Stadion je to koji je, dakako, daleko od standarda Championshipa, ali koji od ove sezone ima i natkrivenu, preuređenu tribinu sa 1.000 sjedećih mjesta, a i reflektore. Za jedno takvo mjesto to je za domaće uvjete već sjajna infrastruktura, ali taj je stadion na neki način i spomenik klupskom sustavnom razvoju kojem su u klubu težili. Croatia je dvije godine u nizu bila u samom vrhu Treće HNL Jug, na krilima talentirane generacije. Međutim, kada je 2018. i formalno izborila plasman u Drugu HNL, postavio se izbor: ili će sve pare spiskati na stjecanje uvjeta za licencu, ili će ‘odležati’ još jednu sezonu i krenuti u sistematično podizanje kluba na višu razinu.

“Alo, Capello!”

“Jednostavno, financijski nismo to mogli zaokružiti i rekli smo da nećemo po svaku cijenu srljati u viši rang”, kaže Mrkonjić. “Tada smo sjeli i dobro proanalizirali mogućnosti, nakon čega nam je logičnije bilo ta sredstva koja bismo potrošili na samo drugoligaško natjecanje preusmjeriti u razvoj infrastrukture. Paralelno smo dodatno stabilizirali financije te igrački i upravljački kadar. Kad smo uvidjeli da smo odradili sve što smo zacrtali i na terenu, a i van njega, onda smo shvatili da je tada stvarno i pravo vrijeme za iskorak.”

Kao trener koji će odvesti momčad u povijesni drugoligaški nastup angažiran je Krešimir Režić, 38-godišnjak koji je veći dio svoje trenerske karijere, čak devet i pol godina, proveo u Hajdukovu omladinskom pogonu, nakon čega je kratko bio i u RNK Splitu. Tri godine je radio i kao dio stožera mladih reprezentativnih selekcija, da bi onda otišao u Saudijsku Arabiju, u Al Nassr, u kojem je bio voditelj omladinskog pogona dok je glavni trener bio Krunoslav Jurčić. Režićev rad pratim od tih dana u Hajduku, a on za Croatiju iskreno kaže da u početku ni sam nije znao što očekivati.

“Dobivao sam ja pozitivne informacije, ali nije isto imati neke informacije i sam doživjeti stvari iz prve ruke”, kaže mi Režić. “Na prvi razgovor s čelnicima kluba sam stigao spreman zaista na svašta. Ali kada sam vidio neke ideje koje su oni iznosili pred mene, to me naprosto privuklo; kao, mi jesmo klub koji se prvi put plasirao u jedinstvenu drugu ligu i naš je prvi cilj ostanak u njoj, ali pritom hoćemo sve: hoćemo atraktivnu igru, onu na gol više i slične stvari. To me to zaintrigiralo: iako sam odgojen na takvim principima, zanimalo me kako oni to vide”.

Jednostavno: jer je to klupski DNK. Croatia ima svoj Ustav, vrhovni dokument u kojem je sažeta temeljna klupska strategija. Njega nazivaju “klupskim Zakonikom za sva vremena”, a u njemu, između stavki o potrebama za konstantnim unaprjeđenjem prihoda, infrastrukture i omladinskog pogona, stoji i stavka o preferabilnom stilu igre prve momčadi. A ona jasno nalaže: “atraktivna i napadački usmjerena momčad, po cijenu kratkoročno slabijeg rezultata”.

To se u praksi savršeno moglo vidjeti na utakmici 10. kola, kada je Croatia gostovala u Čakovcu kod Međimurja.

Momčad je u prvih pola sata igre uspješno implementirala odlike igre u skladu sa zacrtanim stilom: igra s naglaskom na posjed lopte, otvaranje vezne linije, visoki pritisak po izgubljenoj lopti. Ali kada su domaćini malo došli do zraka i izašli po loptu, jedan pripadnik Noćnih jahača, Croatijine navijačke skupine koja je prati i na tako udaljenim gostovanjima, revoltirano je povikao prema vlastitoj klupi. “Capello! Alo, Capello!”, vikao je gospodin treneru Režiću. “Pa jebemu, nismo se mi došli ovdje branit”, dovršio je misao, aludirajući da je bilo kakav predah u tempu nagla izdaja stilskih ideala i prelazak na, valjda, nekakvu omraženu varijantu catenaccija.

Optimistični i u krizi

Sve to zvuči kao paradoks — da debitantska momčad u ovom rangu, čiji je glavni cilj ostanak u ligi, istovremeno ima i imperativ igrati sukladno stilu koji nosi ogromnu količinu rizika koji može ugroziti i taj temeljni cilj. To se može možda vidjeti i na primjeru gostujućih utakmica, na kojima je Croatia samo dvaput u devet utakmica otišla s punim plijenom, iako bi uz nešto rigidniji pristup taj bodovni saldo vjerojatno bio i veći. No, to je rizik s kojim su se Režić i momci spremni nositi.

Naravno, jedan odraz rasta je i činjenica da je veznjak Mijo Šabić — koji je, ne treba naglašavati, dijete kluba — ujedno i vodeći strijelac Druge HNL sa 12 golova u 18 susreta. Ove su se polusezone Zmijavčani pojačali i iskusnijim imenima poput Tomislava Mrkonjića, još jednog domaćeg dečka koji je u međuvremenu sakupljao i prvoligaško iskustvo u dresu RNK Splita prije nego što će se preko Rudeša vratiti kući.

“Nama ovaj rezultat svakako olakšava stvari”, kaže Režić. “Mi se jesmo u nekim najljepšim snovima nadali dobrom rezultatu, ali ga nismo očekivali u ovakvom obliku. U početku smo isto tako strepili, pitali se što mi zapravo možemo jer smo ipak novaci u ovoj ligi. A kako je natjecanje odmicalo, mi smo postajali sve samouvjereniji da zaista pripadamo drugoligaškom društvu. Ponekad bismo ispadali naivni, ali sve je to odrastanje; iz svega smo nešto učili i tako mijenjali stvari. Mi imamo svoj plan, spremni smo ga ponekad i prilagoditi, ali prvenstveno smo spremni — odrasti.”

Odrastanje je svakako lakše uz brojnu i unisonu podršku. Noćni jahači su najglasniji dio publike koja je od domaćeg stadiona napravila pravu utvrdu.

U 10 domaćih utakmica Croatia je slavila u čak osam, uključujući i pobjede nad Dinamovim rezervama, kao i nad vodećim Šibenikom. Sve je to ostvareno uz domaćinsku atmosferu koja je klub također pogurala ka rekordima: Croatiju je ove sezone kod kuće ukupno gledalo preko 10.000 ljudi, što je čini najgledanijom ekipom Druge HNL. Mrkonjić naglašava kako su počeli stizati i gledatelji izvan okruženja Imotske krajine, pa se očekuju i podružnice Noćnih jahača u Zapadnoj Hercegovini i ostatku Dalmacije.

Mrkonjiću i Režiću postavljam ono pitanje s početka: koliko je jednom takvom malom klubu u naletu ovo sada stanje udarac u bradu, ali i u dugoročne ambicije?

Njihovi su odgovori iznenađujuće optimistični — trener Režić naglašava kako im je svakako ovaj prekid stigao u lošem trenutku i kako bi voljeli do kraja odigrati ovu svoju sezonu iz snova, pa makar i preko ljeta. Dotad, kaže, krati vrijeme proučavajući literaturu i analizirajući rad nekih trenera čiji mu se pečat sviđa. Igrači rade po individualnom programu koji im je prepisao stručni stožer, s podacima koje dobivaju i bilježe preko aplikacija, sve kako bi što spremniji dočekali nastavak prvenstva. Proljeće je uvijek bilo Croatijin forte.

“Ova priča nije nešto izmišljeno”

A što se tiče dugoročnog klupskog razvoja, koji je bio ambiciozan, vijesti su dobre: on je i dalje takav.

“Ne bojim se toliko, makar je sigurno da će nas ovo pogoditi”, kaže direktor Mrkonjić. “Radimo na otkupu jednog zemljišta, već smo to praktički zgotovili, i na njemu namjeravamo graditi i pomoćni teren. Naravno, ova aktualna situacija nas je u tome malo poremetila, no svejedno se nadamo kako ćemo taj projekt neovisno do kraja godine privesti kraju.”

Tu se u prvi plan ističe i odraz dobrog rada na zajednicu, ma koliko ona bila rasuta životnim prilikama. Glavni izvor financija dolazi upravo od lokalaca, ali i pojedinaca koji su se iz Zmijavaca i Imotske krajine trbuhom za kruhom otisnuli daleko od rodnog kraja, ali ih upravo Croatia i njen uspjeh povezuju s njim.

“I u tom dijelu je zaista pokazana ljubav prema Zmijavcima i klubu, jer je prepoznato da ova priča nije nešto izmišljeno, već nešto što se sustavno stvaralo i gradilo”, završava predsjednik Mrkonjić. “Sve što smo tu u Zmijavcima napravili, stvorili smo ponajprije iz ljubavi prema klubu, prema nogometu i ljudima koji žive za te dvije stvari. Ja to zovem pravom ljubavnom pričom”.

Da, West Bromwich Albion možda ima veliki, luksuzni stadion s kojim se ni ovo preuređeno izdanje ne može mjeriti. No, od Zmijavčana i njihova kluba mogu doći i učiti mnogi hrvatski klubovi — pa možda i poneki engleski — kojima su pojam sustavnog razvoja i vjere u svoj put često samo misaone imenice.