Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Žoc i dalje sije pošast

Kako je Željko Obradović pomalo poput mog omiljenog punk benda

Zadnja izmjena: 7. ožujka 2019. Ilustracija: Vladimir Šagadin/Telesport

Ne znam postoji li ljubav na prvi pogled, odnosno prava ljubav na prvi pogled, ali znam da postoji ljubav na prvu pjesmu. Ima već gotovo čitavo desetljeće da sam, umoran od slušanja općepoznatih bendova, odlučio istražiti punk, dotad mi poznat samo kroz nekoliko najvećih hitova Green Daya. Otišao sam na Wikipediju, pronašao abecedno posložen popis poznatih punk-rock sastava te kliknuo doslovce na prvi: bio je to Anti-Flag.

Bilo je vrijeme da se prebacim na YouTube. Kada su krenuli prvi taktovi This Is the End, osjećao sam se kao Dorothy nakon što ju je dohvatio tornado i odveo u čarobnu zemlju Oz — ta mi je pjesma otvorila prolaz u neki novi, posve drugačiji svijet. Gutao sam pjesmu za pjesmom i potom s njima zasipao svoje društvo, a s vremenom mi je postalo jasno da to neće biti samo jedna od faza.

I premda sam poslije toga otkrio niz drugih sjajnih bendova, niti jedan nije uspio ni izdaleka ugroziti Anti-Flag na vrhu moje ljestvice. Velik dio zasluga za to leži u tome što sastav iz Pittsburgha ne živi od stare slave, već neumorno izdaje nove sjajne albume i unatoč svim okolnostima ostaje relevantan. Čak 10 studijskih albuma broji njihova diskografija, što je samo po sebi impresivna brojka, a pogotovo kada se uzme u obzir da su članovi benda u svojim ranim 40-ima.

Iste te 1992. godine kada su dvojica prijatelja, gitarist Justin Sane i bubnjar Pat Thetic, krenuli tražiti basista s kojim će osnovati bend, Željko Obradović je s Partizanom osvojio prvi naslov europskog prvaka. Danas, 27 godina kasnije, njegov Fener usamljen je na vrhu euroligaškog poretka i smiješi mu se prvo mjesto uoči doigravanja; nakon 24 kola pretrpio je samo tri poraza.

Isto kao što su kroz protekla tri desetljeća svijet glazbe zahvaćale tektonske promjene, niti onaj košarkaški nije ostao imun na zub vremena — razlika je jedino u tome što se u tom kontekstu više rabi riječ evolucija nego dekadencija, kao što je slučaj u glazbi. Kako je moguće da je kotač evolucije progutao toliko mnogo nekoć strašnih magova (Božidar Maljković je najbolji primjer), a legendarni Žoc i dalje je na vrhu?

Obrana kao Sveto pismo

Da je Obradović ostao tvrdoglavo vjeran sebi, teško da bi i dalje ovako suvereno gazio konkurenciju. Ključ je u tome što je pažljivo pratio moderne košarkaške struje i u svoj asortiman uzimao ono što je smatrao nužnim, dok je ostalo odbacivao ili modificirao.

Obradovićeva poruka košarkaškom svijetu i danas je ista: “sastavite ma kako god moćan napad, ja ću pronaći način da ga obranim”

Kada je 2013. potpisao za Fenerbahçe, našao se u za sebe prilično neobičnoj situaciji. Došao je u klub koji nije imao blistavu povijest niti dobru bazu domaćih igrača koji su u prošlosti uvijek bili kamen-temeljac za većinu njegovih uspjeha: na dovoljno kvalitetne Turke praktički se nije moglo računati, stoga je bio prisiljen dovesti više stranaca nego ikada u karijeri.

Da ih neće biti lako uklopiti pokazala je njegova debitantska sezona, kada sa supersnažnim sastavom nije uspio proći TOP 16 fazu. Tad je bio tek u začetku svog novog projekta, odnosno promjena koje je planirao uvesti. Primjerice, nekoć je volio imati dominantnog teškaša u reketu, poput Nikole Pekovića u Panathinaikosu, ali shvatio je da u modernim vremenima obrambena snaga momčadi leži u pokretnim centrima, zato je i tada iznenađujuće angažirao Luku Žorića. Isto tako je izjavio da od Bojana Bogdanovića, Nemanje Bjelice i Emira Preldžića želi napraviti LeBrone, odnosno igrače koji mogu igrati na svakoj poziciji u oba smjera.

Ono što se nije promijenilo je to da je obrana za Žocove momčadi bila Sveto pismo u 1990-ima, a to će bez dvojbe ostati i u nadolazećem desetljeću. Kroz godine se mijenjao samo način na koji se ona utvrđuje.

Anti-Flag su svoje aktivističke stavove u 1990-ima prezentirali isključivo kroz žestoke hardcore punk rifove, da bi u novom mileniju u repertoar uvrstili himnične pop-punk melodije, shvativši kako je to mnogo bolji način da dopru do šire publike. Danas se, pak, ne libe čak ni zatrpati vokal ‘robotiziranim’ efektima, kao u singlu American Attraction iz 2017., sve kako bi i dalje uspješno širili svoju poruku.

Obradovićeva poruka košarkaškom svijetu i danas je ista: “sastavite ma kako god moćan napad, ja ću pronaći način da ga obranim”. Danas svi treneri žele imati petorku koja može uspješno obraniti sva preuzimanja, ali nitko u Europi nije to bolje usavršio od njega. Od Jana Veselýja na petici napravio je krakatu životinju koja u obrani od picka stigne iskočiti i vratiti se u zaštitu obruča u rekordnom vremenu i s impresivnom sposobnošću ponavljanja, a ostatak kadra koji najviše koristi u reketu (Nicolo Melli, Luigi Datome, Joffrey Lauvergne, Nikola Kalinić) krase slične vrline.

Kao u originalnom Terminatoru

No, nemojte misliti da je Obradovićeva strategija ciljano natjerati suparnika da se osloni na vanjski šut, pa onda što bude. “Nek šutnu tricu, ko ih jebe“ je kao taktika možda i korištena u prošlim vremenima, ali danas je obrana od šuta za tri ključan čimbenik ako se misle nadjačati ekipe koje su šuterski uvijek raspoložene, a takvih je sve više. Željkova unutarnja i vanjska linija čitavim setom taktičkih postavki združeno opstruira takve suparničke težnje, što se najbolje moglo vidjeti u limitiranju Real Madrida na 63 i CSKA na 75 poena (CSKA u prosjeku postiže 88, a Real  83). Naravno, i ukupno je Fener primio najmanje koševa u natjecanju.

Jedina Fenerova slaba točka je Bobby Dixon, turskim imenom Ali Muhammed. Na omalenog Amerikanca uglavnom se ne može računati u individualnoj obrani, ali Žoc ga naprosto mora istrpjeti jer je uz Datomea jedini u tolikoj mjeri talentiran da u kontinuitetu može ‘izmišljati’ koševe kada opasno zagusti.

Da, za razliku od prošlih vremena Željko danas mora živjeti sa spoznajom da će mu najbolji igrači svakog novog ljeta vrlo vjerojatno otići ‘preko Bare’. Dva Bogdanovića, Bjelica, Ekpe Udoh, Bradley Wannamaker — nijednog Fener nije uspio zadržati, a bili su istinski vođe momčadi. Kada se uzme obzir i ta otegotna okolnost, još je veće čudo kako Žoc drži konstantu.

Da bi sakrio manjak dominantnih strijelaca, Fener u napadu igra izuzetno disciplinirano i racionalno — ako ne uspije kontranapad, lopta kruži, pa pokušaj prodora, pa povratni pas pa opet cimanje, novi prodor i tako sve dok se ne uspije podvaliti letačima u reketu; ako baš ništa ne prođe, tek se onda ide na vanjski šut. Kao rezultat toga proizašao je fascinantni podatak da u čitavom kadru samo Veselý i Lauvergne šutiraju trice ispod 40 posto, a ukupno Fenerov postotak za tri iznosi 44,29 posto — uvjerljivo najbolje u ligi, a momčad u prosjeku ima 21,17 pokušaja, odnosno tek je 11. u ligi.

Kada se sve navedeno prenese na teren, dobijemo momčad koja naprosto melje svoje suparnike. Posljednje dvije ekipe koje su pobijedile Fener (Himki i Bayern), morale su proći pakao da ostvare taj podvig. Okršaj u Munchenu bio je kao da gledate originalnog Terminatora: inspirirani puleni Dejana Radonjića torpedirali su goste svim raspoloživim sredstvima, ali svaki put kad se činilo da su dotučeni, odjednom bi kao smrtonosni strojevi ustali iz provalije i ponovo im zapuhali za vratom.

Neki će reći da je Žoc ipak malo posustao kada se uzme u obzir da je u pet sezona s Fenerom samo 2017. osvojio Euroligu i tad uz prednost domaćeg terena na završnom turniru, dok je izgubio dva finala (CSKA 2016. i lani Real Madrid), a u razdoblju prije toga je osvojio osam titula u 20 godina. Stvar je u tome da trofeji kao trofeji ne daju potpuni uvid u pravo stanje, treba ih gledati kroz prizmu trenutnih okolnosti.

Vatra i led

Sudbina koju angažirani bendovi i općenito umjetnici ne mogu izbjeći je to da ih i kritika i industrija gledaju u svjetlu opće političke situacije u zemlji, što je posebno izraženo u SAD-u.

Anti-Flag je kao anti-establišment bend najveća priznanja stekao kada se punk scena ujedinila u projektu Rock Against Bush, osuđujući politiku tadašnjeg američkog predsjednika, a bend iz Pittsburgha je prednjačio u žestini. U tom svjetlu treba promatrati i veliki uspjeh sljedećeg albuma For Blood and Empire. Međutim, nakon što su u Americi demokrati na čelu s Barackom Obamom preuzeli vlast od republikanaca, velike su izdavačke kuće izgubile interes za bendom, a dobar dio kritike nije mu više bio naklonjen i nije na isti način doživljavao pjesme poput, recimo Sky Is Falling, koja govori o smrti koju američke bespilotne letjelice siju po Bliskom Istoku. Nakon dolaska Donalda Trumpa na vlast, Anti-Flag opet dobiva gotovo isključivo pohvale za svoj posljednji album American Fall. Sve to ne znači da i radovi snimljeni u međuvremenu nisu bili na istoj razini, dapače, samo da konačna nagrada ovisi o spletu vanjskih okolnosti.

A takve konačne nagrade u košarci su samo trofeji.

U vječnom ratu između leda i vatre Obradović je pogubio neke bitke protiv napadački orijentiranih CSKA i Real Madrida predvođenih njihovim fantastičnim bekovima (Miloš Teodosić & Nando de Colo i Sergio Llull & Luka Dončić), ali to ne znači da je bio nadmudren. U doba kada NBA franšize euroligašima miješaju karte, on je u tim sezonama kvalitetom ostao za dlaku kratak, ali čini se da je u novom dijeljenju ponovo došao na svoje — Žocov Fener sije pošast svima.

Ne propusti top članke