Početkom ožujka 2020., u trenutku kad je cijeli svijet iz dobro znanih razloga stao, Amir Ljutić i njegovo četvero djece nalazili su se u austrijskom zimovalištu Innerkremsu.
Bilo je to zapravo uobičajeno za ovo doba godine; još krajem 2006., kad su njegovoj kćeri Zrinki bile dvije godine, gospodin Ljutić je prvi put zimu odlučio provesti u jednom od austrijskih skijališta. Njegova uža socijalna okolina vjerojatno ga je smatrala luđakom jer nije se radilo o nekakvom benignom godišnjem odmoru koji uključuje skijanje. Dotični je, inače, svojedobno bio Dinamov junior koji će kasnije postati inženjer brodostrojarstva, a navodno je svoj posao odlučio ostaviti i zato što je zbog njega jako rijetko viđao Zrinku te njenog 16 mjeseci starijeg brata Tvrtka. Sad je te 2006. prvo na Hvaru još ljeti radio kao instruktor jedrenja na dasci, a krajem godine otišao je u Austriju, gdje je počeo raditi kao instruktor skijanja. Imao je tada oko 200 eura u džepu i planirao je ostati mjesec dana.
“Za vrijeme lockdowna, tata, braća Tvrtko i Hrvoje te sestra Dora i ja, ostali smo u Austriji”, pisalo je u motivacijskom pismu zahvaljujući kojem je od zaklade Marina Čilića sad već skoro odrasla Zrinka dobila stipendiju. “Kada su zatvorili žičare, penjali smo se s kolcima, postavljali i sami održavali stazu. Svaki dan u šest ujutro i tako po nekoliko puta dnevno, iduća dva mjeseca. U to vrijeme, bili smo jedini koji su trenirali.”
Te prve godine obitelj Ljutić je u Austriji na kraju provela tri-četiri mjeseca, a s vremenom je jedna kućica u zapravo malenom mjestu Innerkremsu postala njihov dom u zimskim mjesecima. Iako će otac reći da sportski rezultat nije bio primarni motiv za njihove odlaske u Austriju, postalo je jasno da bi on mogao biti barem posljedica treninga koji se ondje odvijao. Zrinka i Tvrtko, te kasnije i Dora i Hrvoje išli su u školu u obližnje selo, a svakako im nije odmoglo ni to što im je majka Martina, koja je godišnji odmor obično čuvala za zimske mjesece, prevoditeljica i sudski tumač s njemačkog i engleskog jezika.
Ljutić u doglednoj budućnosti može biti legitimna kandidatkinja za osvajanje Velikog kristalnog globusa
Otprilike u travnju ili svibnju vraćali bi se u Zagreb — ali samo nakratko, jer bi ljetne mjesece provodili u domaćim ili inozemnim kampovima, obično poznatim okupljalištima ljubitelja jedrenja na dasci. Zrinka je inače poznata po svom agresivnom stilu skijanja koji ujedno zahtijeva iznimnu ravnotežu, a dio toga vjerojatno duguje upravo windsurfingu. Danas se svi četvero bave skijanjem i radi se o čistom obiteljskom projektu koji podsjeća na svi znamo čiju priču, iako je ova u jednu ruku možda bizarnija od tipično hrvatske; poglavito zato što su roditelji akademski obrazovani ljudi koji su svojoj djeci vjerojatno mogli ponuditi bolju perspektivu od uobičajene u takvim slučajevima.
“Nekad se za 100 schillinga moglo spavati u nekom smještaju, ali kad bi ti domaćini radili uslugu”, kaže Natko Zrnčić-Dim koji je i sam iskusio sve i svašta. “Danas je to drugačije. Teško je financijski pratit, ali i dalje nije nemoguće”.
“Prostor za vrlo visoke rezultate”
Zrinka je danas najperspektivnija skijašica na svijetu.
Trenutno je 11. u ukupnom poretku Svjetskog kupa i s 19 je godina najmlađa u prvih 30. Taj podatak vjerojatno ne ocrtava toliko dobro koliko je neuobičajeno dobra za svoje godine, jer skijanje je i dalje sport u kojem se sazrijevanje za većinu skijašica, pa i skijaša odvija u njihovim kasnim 20-ima. Primjerice, čak sedam njih od prvih 10 u ukupnom poretku starije su od 29 godina, a u tih prvih 30 još je samo jedna skijašica mlađa od 21 godine; radi se o Njemici Emmi Aicher.
Ljutić je u Svjetskom kupu debitirala krajem prosinca 2020. u Semmeringu, a prve bodove upisala je u svojoj 14. utrci. Iako su manje-više svi naši skijaši i skijašice vodili slične borbe, Zrinki nije išlo u prilog to što je u međuvremenu Hrvatski skijaški savez iz financijskih razloga morao ukinuti program potpore za one najmlađe; obitelj Ljutić pomagali su skijaškom opremom, ali više se nije moglo u 13. ili 14. godini doći pod okrilje reprezentacije. Osim sami o sebi te o tom svom entuzijazmu, Ljutići su tako ovisili o dobroj volji pojedinih prijatelja, a s vremenom im je jedan od sponzora postala i Cedevita.
Naravno, Zrinka je danas u sustavu reprezentacije — u kojoj joj veliki vjetar u leđa pruža i konkurencija u vidu Leone Popović — otac Amir i dalje joj je trener, a svojevrsna rezultatska eksplozija dogodila se još lani u ožujku, kad je u slalomu u Courchevelu osvojila peto mjesto. U međuvremenu je stigla i do svog prvog postolja, a ove je sezone odlikuje kontinuitet dobrih rezultata, sad i u veleslalomu; svih sedam utrka koje je vozila završila je u prvih 15, a sutra vozi noćni slalom upravo u Courchevelu.
“Čuj, njen je potencijal velik u svemu, jer ona čega se god uhvati, jednostavno je talentirana za sport”, priča Zrnčić-Dim, koji je svojedobno trenirao brata Tvrtka, danas 21-godišnjaka koji je također u reprezentaciji, ali se tek treba etablirati u Svjetskom kupu. “Slalom i veleslalom, tu ima prostor za vrlo visoke rezultate. A za te brze discipline treba treninga, jer one se ne mogu voziti bez dovoljnog broja kilometara na brzim skijama. Tu obično treba nekoliko godina, malo sparinga s curama koje se bave tim disciplinama. Definitivno ima potencijal, ali ne smije se zapostaviti taj utjecaj treninga.”
Izaći iz sjene
Drugim riječima, pričamo o tome da Ljutić u doglednoj budućnosti može biti legitimna kandidatkinja za osvajanje Velikog kristalnog globusa. Iako se uvijek lakše ograditi, često zapravo i sasvim opravdano, činjenica je da Zrinka svojim potencijalom spada u tu rijetku skupinu skijašica i skijaša koji bi bodove mogli skupljati kroz sve discipline te samim time biti kandidatkinja za najveće stvari.
Činjenica je, međutim, takva i da će Zrinka svoju sudbinu krojiti u pomalo bizarnom, pa i neprijateljskom okruženju, onom koje bi joj moglo crpiti dragocjenu energiju. Ona dolazi iz nacije u kojoj se skijanjem očito odlučuju baviti samo ti luđaci, ali koja istovremeno ima ogromna očekivanja.
U Hrvatskoj nije dovoljno biti na postolju da biste bili univerzalno priznati i cijenjeni, već treba izaći iz sjene Kostelića. U kontekstu te stalne usporedbe uspjeha s njihovima, to je otegotna okolnost za svakog domaćeg perspektivnog skijaša ili skijašicu, pa naprosto može biti i nešto što dugoročno crpi nečiju energiju. Tu se čak ne radi nužno o samim rezultatima Janice i Ivice, već i o cjelokupnoj njihovoj priči koja tim rezultatima daje upravo tu mitsku dimenziju. Upravo zato nije ni čudno što se tako olako povlače paralele između Kostelića i Ljutića, iako su one do neke mjere i shvatljive. Hrvati u njima naprosto traže nove Kosteliće.
Zrinkina budućnost ovisit će dijelom i o tome koliko će uspješno moći oguglati na taj teret koji joj se već sad stavlja na leđa. Jer dug je put do izlaska iz te sjene i to je nešto o čemu jednostavno nema smisla razmišljati. Uostalom, oni koji će je znati cijeniti, sjećat će se gdje je bila i što je radila početkom ožujka one 2020.
