Ako je ijednog vrhunskog igrača moguće zamisliti da sasvim prirodno igra nogomet u nekoj seoskoj ligi za gajbu piva, onda je to Diego Costa. Njegov stil nogometa savršeno odgovara blatnjavom terenu, a njegov karakter je ilustracija onoga zbog čega suci preskaču ogradu i bježe kroz kukuruze. Nevjerojatno zvuči, ali nakon što je prešao u Rayo Vallecano, u prvih je pet utakmica imao pet žutih kartona. Costa je rabijatan, prgav, samouvjeren i opasan, a to ga je činilo jednom od ključnih figura onoga u što je Antonio Conte pretvorio Chelsea.
Nogomet se često pretvori u brojeve. Za Costu brojevi govore dovoljno: 14 golova i pet asistencija, vrh ljestvice strijelaca uz manje utakmica od izravnih konkurenata. Međutim, više od toga govore neki drugi brojevi, malo konceptualniji.
Otkako je Conte transformirao Chelsea iz 4-2-3-1 u 3-4-3, momčad je procvjetala. Nizala je pobjede i zauzela prvo mjesto na ljestvici. David Luiz momčadi daje nepredvidljivost, Cesar Azpilicueta je nevjerojatno važan u kontroli posjeda lopte, dok N’Golo Kanté momčadi daje dinamiku i pokriva puno prostora u veznom redu.
Prelaskom na 3-4-3 Eden Hazard je dobio ogromnu slobodu u igri. Okružen je s dva defenzivna veznjaka, na bočnim pozicijama ima Marcosa Alonsa i Victora Mosesa, a naprijed uz Costu najčešće igra Pedro ili Willian. Hazard se tako našao u fantastičnoj situaciji: oko sebe ima pravu kombinaciju trke i razumijevanja prostora. Ima dovoljno obrambene čvrstoće i suigrače koji će mu suparnika odvući trkom, a na njemu je da traži prostore i luta u potrazi za prilikama. Međutim, njegova slobodna rola ima i svoje nedostatke, a oni su vidljivi pri gubitku lopte. U tim situacijama imati samo dva vezna igrača i ostati bez zaštite bekova daje ogromnu prednost suparnicima koji igraju u formacijama 4-2-3-1 ili 4-3-3 te imaju takav raspored i podjelu zadataka da lako mogu stvoriti višak čak i oko Nemanje Matića i Kantéa.
Ali nogomet je igra uloga. Jednako kao što u zadnjoj liniji imaju Luiza i Azpilicuetu koji su ključni igrači za organizaciju igre, u napadu imaju ključnog igrača za organizaciju obrane. Ili barem za zaštitu centralne osi terena i dva veznjaka.
Njegov karakter radio je za Chelsea
Costina moć igre u obrani nikad nije bila upitna. Upitna je bila samo njegova volja, s obzirom na to da je prečesto znao izgledati bez imalo motivacije i želje da se pokrene. Pod Joséom Mourinhom je iznimno dobro započeo prvu sezonu, ali se ugasio negdje na polovici. Čitavu prošlu sezonu nije se ni palio i tek ga je Conte ponovo vratio u život. Probudio je u Costi onu strast, vratio mu se sjaj u očima dok je naganjao suparničke stopere baš kao što bi naganjao suca u seoskoj ligi. Strast se često pretvarala u nepotrebnu agresiju, tako da je Costa u prvih šest kola zaradio čak četiri žuta kartona. Taj četvrti je zaradio protiv Arsenala, zbog svađe sa sucem pri rezultatu 3:0.
Nijedan napadač na svijetu nije toliko defenzivno dobar kao Diego Costa. Na stranu silina i voljni moment, rijetki su napadači koji imaju toliko pozicijske odgovornosti
Nakon tog poraza Conte mijenja taktičku postavku, a Costa više nema potrebu naganjati stopere. Sada njegova uloga postaje suptilnija, ali zato nemjerljivo važnija.
Njegov zadatak je da se, po izgubljenoj, lopti vrati prema Matiću i Kantéu, spriječi da oko njih suparnici naprave višak preko zadnjeg veznog i da preusmjeri suparnički napad prema aut liniji. Conte od njega nije tražio ni duele, ni uklizavanja, ni borbu za loptu – tražio je da onaj sjaj u očima kanalizira tako da suparnika spriječi u probijanju centralne linije terena i da pripomogne u usporavanju protunapada. Iskoristio je njegov opasni karakter najbolje što je mogao, zauzdao ga je i utkao u identitet momčadi.
Njegova promijenjena uloga je bila ključna za Conteov novi sustav, za oslobađanje Hazarda i pohod na prvo mjesto. Imao je iza sebe iznimno inteligentnog Matića koji se savršeno pozicionira i Kantéa koji trči za dvojicu i pokriva ogromnu količinu prostora, ali naizgled lagan zadatak je trebalo obaviti na vrhunskoj razini.
Igrajući neki drugačiji nogomet, s puno više pozicijske discipline i osjećaja za prostor, a puno manje naganjanja stopera i uklizivanja u noge, Costa je u 10 utakmica poslije Arsenala ostao bez žutog kartona. Najduži je to niz od sezone 2010./11., kada je u Atlético Madridu dobivao mrvice od minutaže u kojima nije ni mogao zaraditi karton. Njegov karakter je radio za Chelsea, bio je jedan od temeljnih pokretača ekipe.
Preko granice ekscentričnog
Agent Jorge Mendes sastao se sa šefovima Tianjin Quanjiana i oni su izrazili želju da svom treneru Fabiju Cannavaru, osim navodno Nikole Kalinića, poklone baš Costu. Realno, ponuda od preko 30 milijuna eura po sezoni je jako primamljiva, bez obzira koliko novca imali. Ali stavljanje ultimatuma pred klub i odbijanje treninga uz ciničnu opasku da će se ozljede gomilati jer ih ne može kontrolirati preozbiljan je prekršaj i za Costin kapacitet za glupiranje. Costa ima problem, to što mu je ugovor potpuno ─ važeći. A ima i problem što se ni Conte ni Roman Abramovič neće dati ucjenjivati.
Bio je kažnjen izbacivanjem iz momčadi protiv Leicestera. Hazard je odigrao u špici i Plavci su lagano dobili 3:0. Ipak, Hazard tako gubi onu svoju slobodu u igri i Conteu treba napadač. Samo, problem je što nijedan napadač na svijetu nije toliko defenzivno dobar kao Diego Costa. Na stranu silina i voljni moment, rijetki su napadači koji imaju toliko discipline i pozicijske odgovornosti, koji mogu preuzeti toliko važno ulogu u tako zahtjevnom sistemu.
Conte će vratiti Costu u sastav, a i ovaj će se urazumiti i prestat će glumiti ozljede. Međutim, njegovi su prekršaji prešli granicu ekscentričnog i otišli u polje nepovjerenja. Conte, bez ikakve dileme, ne računa na njega u dugoročnim planovima. Traženje zamjene neće biti lak zadatak – dapače, bit će gotovo nemoguć. Costa je rabijatan, prgav, samouvjeren i opasan, a to ga je činilo jednom od ključnih figura onoga u što je Antonio Conte pretvorio Chelsea. Samo, ovaj put je opasnost karaktera prezentirao prema vlastitom klubu i to je pretvoreno u taktički problem koji Conte mora krpati.
