HNS: jednoumljem protiv talenta

Romeo Jozak i njegov mini-me Dario Bašić krivi su za debakl Hrvatske U17

Zadnja izmjena: svibanj 10, 2017 Goran Stanzl/PIXSELL

Bronca u Francuskoj 1998. će zauvijek ostati zapamćena kao jedan od najvećih uspjeha hrvatskog sporta, barem prema tome kakve emocije izaziva kod ljudi. I zaista, bio je to fantastičan uspjeh koji se svako malo obilježi nekim tekstom, reportažom ili samo sjećanjem. Takvi su ljudi, lijepo je živjeti od emocija.

Manje je poznato da to da smo i nakon toga osvojili jednu broncu. Na U-16 Euru u Engleskoj 2001., Španjolska koju su predvodili Andrés Iniesta i Fernando Torres uzela je zlato kao nagovještaj reprezentativne dominacije, a mi smo osvojili broncu, što je do danas zadnja medalja koju je Hrvatska osvojila u nogometu.

Nije da nismo imali potencijala od tada do danas. Iz nekog čudnog razloga, kakvo god stanje u našem sportu bilo, izvan svake statističke logike, u Hrvatskoj se nastavljaju rađati elitni talenti.

Pa čak je i sam Romeo Jozak u velikom intervjuu, koji je prije nekoliko godina išao preko dvije stranice jedinog hrvatskog sportskog dnevnika, rekao da imamo toliko talenata da će na kraju njegovog mandata Hrvatska igrati samo polufinala i finala velikih natjecanja. Hrabra izjava, ali ne i luda jer uporište za takav stav imao je u dominantnoj Dinamovoj generaciji rođenoj 1998. koja je osvojila Nike Premier Cup, te u tome što su u jednoj generaciji bili Alen Halilović, Fran Brodić, Josip Bašić, Robert Murić i Duje Ćaleta-Car, a u generaciji nakon te Ante Ćorić, Nikola Vlašić i Andrija Balić.

Dakle, talent nikad nije bio problem. Genetika ili Božji darovi, nazovite to kako želite, ali čisti talent nikad nije bio upitan. Problem je bio sistem rada koji bi maksimizirao taj talent. Jednako kao što ni danas nije uopće upitno ima li aktualnoj U-17 generaciji fantastičnih potencijala na kojima se može graditi budućnost. Samo ti talenti trebaju sistem koji je često bio problem, a to su baš svi znali. Uostalom, kad je Hrvatska u konkurenciji Švedske, Finske, Bosne i Hercegovine, Republike Irske i Mađarske dobila organizaciju Eura i izravnu kvalifikaciju, Jozak je kao tehnički direktor HNS-a izjavio da „selekcija 2000. godišta od tog trenutka postaje nacionalni projekt kako bi imala veliku šansu za rezultat.“

Porazi nisu problem

E, pa taj nacionalni projekt je neslavno propao. Momčad je na svom terenu upisala dva poraza bez ikakvih šansi i prikazane igre, a onda kozmetički popravila dojam remijem sa Španjolskom u utakmici koja ni o čemu nije odlučivala jer igrali su sigurno prvi i sigurno zadnji u skupini.

Nogomet je imaginacija, nogomet je kreativnost i sramotno je ubijati talent pretvarajući igrače u pretrčane kilometre i laktate

I nije prvi put, jer prošle je godine U-17 reprezentacija koju je vodio Dario Bašić – doduše, s prilično manje talenta nego ova – na kvalifikacijskom turniru za Euro također upisala tri uvjerljiva poraza od Walesa, Švedske i Portugala. Otprilike u isto vrijeme je U-19 reprezentacija, sastavljena od one klasne Dinamove generacije koja je dokazano dominantna, ispala nakon tri poraza. Primjećujete li već neki uzorak?

Porazi sami po sebi nisu problem. Gledati mlade selekcije kroz prizmu rezultata je suludo i izvan svih pedagoških mjera. Mlade selekcije, kako u klubovima tako i u reprezentacijama, prvenstveno postoje zbog odgoja igrača i razvoja njihovih kapaciteta. Rezultat u ovim kategorijama nije i niti smije biti svrha. Svrha je proizvoditi igrače, napraviti sve da ti igrači razviju svoje potencijale, da nadograde svoj talent i pretvore su u A reprezentativce. Uostalom, kad pogledamo generaciju koju je Martin Novoselac 2001. odveo do bronce, od čitave generacije nastupe u seniorskoj reprezentaciji upisali su Niko Kranjčar, Dario Krešić i Hrvoje Čale.  Iz te je perspektive njihova bronca imala minimalnu važnost za hrvatski nogomet.

Međutim, postavlja se pitanje odgovornosti izbornika Darija Bašića, koji je radio s onom ‘najjačom’ generacijom 1998., a na klupi je i sada. Jer porazi sami po sebi nisu nikakav problem, ali problem je što je igra katastrofalna i što je onaj prosti plan koji je postojao jednostavno pročitan i loš. Ako u četiri godine ne dodaš nove elemente u svoju igru, jasno je kako ćeš nakon nekog vremena biti pročitan.

Dečki od 17 godina zreliji od izbornika

A daleko najveća sramota, puno veća od poraza je način na koji se Bašić pravda.

„Naši protivnici imaju igrače koji igraju na višoj razini, a mi nismo prilagođeni na ovako velike podražaje“, pedagoški je objasnio Bašić razlog poraza od Turske, prebacujući valjda time čitavu odgovornost na igrače i to što nisu dorasli konkurenciji.

U pripremi utakmice sa Španjolskom Bašić ponavlja istu mantru. „Igralo se vrlo visokim intenzitetom na koji naši igrači nisu naučeni, ipak se radilo o suparnicima na višoj razini razvoja. Možemo se nastaviti dobro i kvalitetno razvijati kako bismo im parirali te bili ispred njih u kasnijoj fazi razvoja.“ Samokritično, pedagoški i progresivno, baš kako dolikuje jednom odgajatelju u nogometnom procesu.

Nije li malo tužno to što igrači koji još nisu napunili 17 godina imaju zreliji nastup prema medijima od izbornika?

„Nitko neće biti ni bolji ni lošiji igrač nakon ovakvog turnira, ali svakako se radi o vrijednom iskustvu i poticaju za daljnji rad i napredak“ objasnio je Leon Kreković i dodao zahvalu „Bilo je i danas dosta navijača, i premda smo mi usredotočeni na igru, uvijek je lakše igrati uz podršku.“

Nakon drugog uzastopnog debakla, nakon što je od svibnja 2015. pobijedio u samo četiri od 21 utakmice na čelu reprezentacije, sasvim je jasno da je Bašić ispucao sve kredite i da neće ostati u HNS-u. Zapravo, sasvim je jasno da je jedino povezanost s Romeom Jozakom razlog što je ostao na ovoj poziciji dovoljno dugo da iskusi drugu blamažu i pokuša uloviti petu pobjedu u dvije godine.

I da ne bi bilo zabune, ova kritika loše odrađenog posla ne znači da je Dario Bašić univerzalna neznalica i probisvijet. Jednako kao i Jozak, Bašić je doktor nogometa, a tu titulu nisu dobili slučajno. U kulturi mediokritetstva i plagijatorstva izgubi se poštovanje prema uspjehu, a iza titule doktora stoji znanje. Bašić ima specifične sposobnosti koje su na elitnoj razini. Nije slučajno da Jozak u njemu, kao ekstremno mladom stručnjaku koji je markantan i odlično barata jezicima i teorijom, vidi svoju kartu za najbolje europske klubove, ali i mini verziju samog sebe. Međutim, Jozak i njegov mini-me Bašić su žrtve sistema kojeg su sami stvorili, okruženja koje se stvorilo oko njih samih.

Klima jednoumlja

U hrvatskom nogometu, nažalost, postoji klima jednoumlja – kako političkog, tako i stručnog – i u tom se okruženju ne može dogoditi ništa osim debakla. Bašić svoja znanja nije znao prenijeti na teren i Hrvatska U-17 je izgledala katastrofalno.

U tri utakmice momčad nije spojila dvije dobre akcije, igrači su bili izgubljeni, statični i bez plana. U igri je vladala konfuzija i izdaleka se vidjelo kako ni sami reprezentativci nisu sigurni što trebaju raditi. U zadnjoj utakmici protiv Španjolske barem su pokazali da imaju individualnu kvalitetu za igru protiv najboljih suparnika – ali samo u tehničkom i fizičkom, ne i u taktičkom smislu.

Da bi se iskoristila ta individualna kvaliteta, momčad mora stvarati uvjete. Dojam je da naši kadeti jednostavno nisu imali pojma na kojem dijelu terena trener želi da oni stvore višak, koje zone napasti, kako se pozicionirati i gdje pripremiti prostor za suigračev dribling. Igra nije imala nikakav plan i tužno je bilo gledati kako se Michele Šego hrva sa stoperima umjesto da se spušta u međuprostor sudjelovati u organizaciji igre, da se Antonio Marin izolira na krilo umjesto da bude aktivni faktor u igri, a da se ne koristi Krekovićeva elitna sposobnost igranja bez lopte, nego on grli aut liniju čekajući loptu.

Nećemo ovaj put ulaziti u upitnu selekciju igrača, u kojoj nisu pozvani Jakov Blagaić, Jurica Bajić i Leon Šipoš, koji između sebe imaju blizu 50 golova i 30 asistencija u tekućoj sezoni, a pozvan je igrač koji nije standardan niti u Dinamu. To su neke klasične boljke hrvatskog nogometnog jednoumlja, ali i oni koji su tu ipak su dovoljno talentirani da odigraju bolje od ove katastrofe koju su pružili.

Međutim, za podbačaj nisu krivi oni, nego isključivo trener i stručni stožer. Bašić je podbacio, a jedan od razloga je i Jozakov sindrom ‘znam-sve-sam’ koji se očituje u tome da Bašić nogomet gleda kroz jednoumlje. I to je lako definirati samo ako se vratite na objašnjenja poraza.

Problem je u struci

Tu nema metafizike, nema spominjanja sreće i nesreće. Bašić je ipak znanstvenik i on gleda stvari kroz mjerljive parametre. To je dobro, to je moderan aspekt nogometa, ali to je i dalje samo aspekt – nije čitava priča. Ne može se svako pozicioniranje objasniti kroz nespremnost i manjak intenziteta. To je suludo. Trener mora imati taktički plan i pripremu, trener mora pripremiti igrače na više razina. Fizička osnova je temelj, ali trener mora gledati nogomet višedimenzionalno. Mjerljive stvari su super, ali nogomet je imaginacija, nogomet je kreativnost i sramotno je ubijati talent pretvarajući igrače u pretrčane kilometre i laktate.

Da se vratimo na velikog Johana Cruijffa, manje je bitno koliko brzo trčiš ako dovoljno rano kreneš. I umjesto da se kod igrača razvija taj segment talenta, pretvara ih se u atletičare. Ako nema pozicijske igre, ako nema jasnog plana stvaranja viška, ako se ne koriste taktički elementi jer ste ih otpisali kao sporedne, onda svaka ekipa, neovisno koliko fizički i tehnički bila spremna, izgleda nedoraslo i na nižoj razini razvoja.

Ali onda kad vidimo na kojoj razini ti igrači igraju u svojim klubovima, koliko za njima sline svjetski skauti i koliko potencijala imaju, onda moramo uzeti kao mogućnost da nisu oni na nižoj razini razvoja od konkurencije.

Možda je problem u struci koja je na nižoj razini razvoja nego konkurentska.

U struci koja ne zna prenijeti svoja znanja na teren ili je previše zaljubljena u svoje specifične sposobnosti da zaboravlja primijetiti kako nogometa ima i mimo njih. Šteta, jednoumlje je očito postalo taj sistem pomoću kojeg je Jozak mislio osigurati sva ona finala i polufinala.