Kralj Strina

U zemlji bez bekova, malo povjerenja i od njega može napraviti čudo

Zadnja izmjena: studeni 15, 2017 Igor Kralj/PIXSELL

Plasman hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetsko prvenstvo u Rusiju apsolutno je zasluženo izboren u dvije utakmice protiv Grka, koji su pokazali da im je u ovom trenutku sam ulazak u dodatne kvalifikacije bio premija.

Međutim, hrvatska reprezentacija već je dugo vremena sredstvo obračuna u svojevrsnom ideološkom ratu, u kojem obje strane pokušavaju koristiti momčad kao referentnu točku dokazivanja svojih argumenata. U takvim je okolnostima zaista teško pristupiti objektivnom mjerenju učinka igrača i maksimalnom dosegu momčadi, pošto je sve presavijeno borbom krajnosti koje se potenciraju ovisno o trenutku. Najbolji pokazatelj za to je ponovno zatvoren puni krug; isti onaj kružok koji je pred mjesec dana karakterizirao Hrvatsku kao ekipu u raspadu, sapunajući dasku Anti Čačiću u periodu kada ju je ovaj samom sebi nasapunao i polio voskom, sada podjednako plitko želi uvjeriti javnost da je ovo ‘ta’ Hrvatska, predodređena za velike stvari idućeg ljeta.

Istina je, kao i obično, negdje između.

U analizama susreta pod vodstvom Zlatka Dalića locirali smo određene strukturalne detalje u igri koji su podložni nužnom usavršavanju. Potpuno kretanje po inerciji koje protežira Hrvatski nogometni savez dovodi do toga da se izbornici smjenjuju tek kao posljedica šok-terapije, što je vrlo riskantan pristup, osobito ako uzmemo u obzir prirodu izborničke trenerske funkcije. Takve nagle promjene u delikatnim trenucima stavljaju trenere pod enormni pritisak, gdje – imali oni konkretnu ideju ili ne – imaju jednu ili dvije utakmice da pokažu jesu li pukovnici ili pokojnici. Praktički nakon jednog održanog treninga preuzimaju omču s vrata svog obješenog prethodnika; stoga nije čudo da se zbog toga, ali i zbog određene podkapacitiranosti, po uspješnim smjenama kao što je bila ova najviše priča o „čudesnom podizanju morala“ i „psihološkom oslobođenju igrača“.

Stvar je kudikamo kompleksnija od toga.

Povratak Dežurnog krivca

Dalić, dakle, ima pola godine da u par prijateljskih utakmica, lišenih pritiska i natjecateljskog naboja, pokuša popeglati sve svoje taktičke zamisli, ali i utvrdi točan popis putnika za Svjetsko prvenstvo. Osim već definiranih problema i nedoumica u igri Hrvatske koji nisu od jučer nego su kronični, poput optimalne distribucije uloga u veznom redu, Dalić mora imati sliku onih na koje računa kako bi te zamisli adekvatno prilagođavao kadru. Između ostalog, mora i staviti pečat na poziciju koja je Hrvatskoj rak-rana već 15-ak godina: onu lijevog beka.

Zvuči marginalno, ali zapravo je to poprilično teško pitanje. Pogotovo kod nas.

Još od umirovljenja Roberta Jarnija nakon Svjetskog prvenstva 2002. godine ta je pozicija konstantni uzrok nesuglasica, istovremeno predodređena da bude crna rupa koja će progutati sve koji se na njoj odvaže zaigrati. Pa se onda tu kombiniralo sa svakakvim profilom igrača; gurali su izbornici tu stopere i zadnje vezne, različito orijentirane krilne igrače s isto tako različitim afinitetima u igri, ali se redovito čini kao da se tu mora odabrati tek najmanje zlo.

Dalić mora uvjeriti Strinića da nije tek zadnji u momčadi, već prvi među bekovima

Nije to problematično pitanje samo kod nas. Uloga bekova u modernom nogometu strahovito je evoluirala i doživjela ponajviše promjena. Nije to više ‘tek’ onaj tip koji će ispomagati stoperima u defenzivnim ulogama i zatvaranju suparničkih krila, s tek povremenim izletima put naprijed iza leđa široko postavljenog veznjaka. Kako su nas naučile transformacije Philippa Lahma i njegovog nasljednika Joshue Kimmicha pod Pepom Guardiolom, ali i igrača poput Portugalca Raphaela Guerreira ili Monacova Fabinha, bekovi su sada dobili kudikamo veću širinu uloga, gdje je jedna od njih čak i ona pivotalna. Ako na to dodamo i generalni deficit ljevaka, onda vidimo zbog čega imamo problem.

Zemlja poput Hrvatske ima nečuveno veliku količinu talenta s obzirom na broj stanovnika i generalni problem sa strukom i infrastrukturom, ali ni ta činjenica koja se više objašnjava ezoteričnim putevima nego onim jasno mjerljivim u ovom slučaju ne može pomoći.

Među prvim odlukama Zlatka Dalića bila je stoga upravo ona o povratku Ivana Strinića na mjesto startera na lijevom beku. Nacija, ili onaj dio koji još emotivno proživljava odluke i objavljene izborničke popise, bolno je jauknula na spomen povratka čovjeka kojem bi na reprezentativnom dresu umjesto prezimena moglo bez problema pisati i „Dežurni Krivac“. Ionako je s godinama on postao sinonim za sve rezultatske posrtaje.

S druge strane, nije da on sam nije kriv za to.

Uspon i pad

Dosta je puta naglašavano i na ovim stranicama; Ivan Strinić u globalnim okvirima nije bek koji će na visokoj razini raditi razliku. Cijeloj stvari ne pomaže ni to što je upao u ovu generaciju, u kojoj je razlike u kvaliteti još lakše primijetiti. Ljudima je naprosto uvijek standard kvalitete usmjeren na gornju granicu, jer im je teško definirati srednju vrijednost momčadi. Hrvatska nije igra Luke Modrića, motora Real Madrida, isto kao što nije ni Ivana Strinića, prosječnog beka iz Sampdorije.

No, najveća prepreka Strinićevom etabliranju u reprezentaciji leži u psihološkoj komponenti, čija je patologija u njegovom slučaju splet uzročno-posljedičnih događaja.

Strinić je apsolutno najbolji period u nacionalnom dresu imao pod Slavenom Bilićem, koji mu je i omogućio da prije sedam godina debitira za Hrvatsku. Bilić je bio savršeno svjestan njegovih limita, čak nije ni skrivao da traži i rezervne opcije kao kada je rotirao Danijela Pranjića i eksperimentirao s Vedranom Ćorlukom na beku, ali je uvijek Striniću povjerenjem davao do znanja da je na kraju dana on njegov prvi izbor. Ovaj mu je to, uostalom, najbolje vratio partijama na onom Euru 2012., kada je – između ostalog – asistirao za gol Marija Mandžukića Italiji.

Bilićevim odlaskom stigao je i period nestabilnosti.

Igor Štimac je za svoje neuspjehe okrivio upravo Strinića, u kojem je vidio idealnu žrtvu u vidu samozatajnog tipa bez mogućnosti utjecaja na svlačionicu. Iako je u toj grozomornoj Štimčevoj epizodi malo toga funkcioniralo, Strinić je postao direktni krivac za čak četiri pogotka u kvalifikacijama, odnosno za puno toga lošeg u igri momčadi. Tijekom vladavine Nike Kovača bez Svjetskog prvenstva ostavila ga je ozljeda, a Ante Čačić pretplatio je Josipa Pivarića na mjesto prvotimca, ne libeći se koristiti loša dvostruka mjerila pri opravdanju ignoriranja Strinića. Čačić je došao u situaciju da Pivarićevom ozljedom ostaje bez opcija, pa je ‘morao’ pozvati Strinića na Euro u Francuskoj.

Kako je samopouzdanje Striniću bilo na vrhuncu u Poljskoj i Ukrajini, tako mu je osjećaj suvišnosti i nesigurnosti kulminirao u tom kadru i on je postao nesreća u nastajanju. Sve je puklo kada su mu Portugalci oduzeli loptu na rubu svog šesnaesterca, povukli kontru i zabili gol vrijedan četvrtfinala. Strinić je čak mogao ispratiti tu akciju i spasiti stvar, ali je u tom trenu bio potpuno pogubljen. Njegove kretnje u kombinaciji s iscrpljenošću u startu su bile vidljivi pokazatelj predaje. Još jednom je postao Pedro.

„Stalno ispada da sam ja kriv, ali ne razmišljam puno o tome. Nisam bio u prvom planu uoči Eura i onda se sve okrenulo. Imao sam i dobrih utakmica, ali ne piše se kad odigram dobro“, rekao je nakon te utakmice Strinić, koji je tada i definitivno otpisan iz reprezentativnog kruga.

Desnom prži, lijevu Strina drži

Malo je tko locirao da je u tom tobožnjem „dobrom feelingu“ Dalić povukao ciljani potez koji je Striniću najbitniji: dao mu mig povjerenja, bez fige u džepu.

Prema generalnom dojmu, ali i InStatovoj statistici, Strinić je protiv Grčke u Maksimiru odigrao solidnu utakmicu. Asistirao je za gol Nikoli Kaliniću, imao je vrlo solidnu količinu uspješnih dodavanja (52/65, odnosno 80 posto), dobio je 8/14 duela, 2/4 driblinga i 3/7 startova na loptu, ali je pritom pokušao tek tri centaršuta, od čega su sva tri došla u prvom poluvremenu i to s dvotrećinskom preciznošću. Istina da smo se u toj utakmici poprilično orijentirali na eksploatiranje sredine terena – ali kada 60 posto vremena imate loptu u posjedu, očekivali biste i osjetniji učinak u napadačkom segmentu.

Ipak, na kraju je sa InStat indexom 315 bio jedan od bolje ocijenjenih hrvatskih igrača. Pritom je važno naglasiti da učinkom, osobito u prvom susretu, nije mnogo zaostajao za – prema InStatu – najboljim igračem obaju utakmica, bekovskim kolegom Šimom Vrsaljkom. Osjećao je svoj maksimum, oslanjajući se na podršku suigrača što pokazuje i ova mapa dodavanja. Strinić se ponovno osjetio uistinu poželjnim, što nije bio otkako je Slaven Bilić otišao s izborničke funkcije. I to je dao do znanja nastupima protiv Grčke.

Supertalentirani mladi Hoffenheimov trener Julian Nagelsmann definirao je jasno svoj posao kao onaj u kojem je „taktička priprema 30 posto posla, a socijalna inteligencija i međuljudski odnosi 70 posto“. Strinićev slučaj to najbolje pokazuje. Zlatko Dalić mora uvjeriti Strinića da nije tek zadnji u momčadi, već prvi među bekovima; ako to uspije, mogao bi riješiti jedno od zahtjevnijih pitanja uoči odlaska u Rusiju.

U zemlji bez bekova, malo povjerenja i od Strinića može napraviti kralja.

Ne propusti top članke