Misterij Ivana Rakitića

Barcin starter zapravo nema mjesta u prvih 11 Hrvatske. Treba to reći

Zadnja izmjena: rujan 17, 2017 Profimedia

Gledajući utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, samo se jedna stvar čini sigurna – u nekoj trenutku će Ante Čačić izvaditi Ivana Rakitića iz igre. U zadnjih pet utakmica koje je igrao za reprezentaciju, Rakitić je zamijenjen svih pet puta. I nekako, barem je takav dojam u javnosti, Rakitić je redovito bio najslabiji na terenu. Statistika donekle potvrđuje taj dojam, jer protiv Kosova su samo Mario Mandžukić i Mateo Kovačić imali niži InStat Index, a protiv Ukrajine Mandžukić, Tin Jedvaj i Josip Pivarić.

Istovremeno, porazi protiv Islanda i Turske imaju zajednički nazivnik – u njima nije igrao baš Ivan Rakitić. Slučajno ili ne?

Da bismo pokušali riješiti misterij Ivana Rakitića i njegovog učinka u reprezentaciji, potrebno se okrenuti učinku i kontekstu koji hrvatski reprezentativac ima u klubu. Uzorak odigranih utakmica naprosto je neusporedivo veći i nudi puno bolje razumijevanje njegove idealne uloge.

Dugo je Ivan Rakitić bio vodonoša u Barceloninu sustavu. Da se razumijemo, u to vrijeme najbolji vodonoša na svijetu. U vremenu kad je Luis Enrique osvajao tripletu, temeljni zadatak koji je Rakitić imao bio je otvoriti prostor za visoki izlazak Danija Alvesa i odvući igrača kako bi se Lionel Messi mogao slobodno kretati prema sredini. Svojim iznimno inteligentnim razumijevanjem prostora pomagao je da osovina na desnoj strani radi perfektno. Kretao se u savršenim obrascima, koristio nepažnju obrane ubacujući se u samu završnicu iz drugog plana, nudio se kao konstantna opcija za dodavanje i bio je temeljna spojka između Messija, Alvesa i ostatka svijeta. Naime, svojim izvlačenjem dolazio je u poziciju da bez ikakvih problema prima i prenosi loptu od obrane prema Messiju, a svojim kasnijim pozicioniranjem on je bio taj o kojem je ovisio brzi prijenos lopte na suprotnu stranu, nakon što bi Messi i Alves navukli fokus obrane na sebe.

Ta je uloga bila je iznimno bitna, zaista od krucijalne važnosti za takav način funkcioniranja momčadi. Istovremeno, bila je lišena gotovo svake kreativne dimenzije. On je bio karika u lancu prijenosa lopte. Da, njegova dodavanja su bila točna, pravovremena i logična, ali i jedina moguća opcija. Nije imao ispred sebe odluke koje je trebao donositi i suparnika kojem se trebao prilagoditi; imao je jedan očiti izbor i njega je gotovo uvijek ispravno donosio. Zbog toga i pomalo ružan izraz „vodonoša“, koji možda podcjenjuje koliko je bio važan za osvajanje trofeja.

Promjena uloge u Barci

Nakon što se Barcelonina igra urušila, Luis Enrique je morao otići. Potpuni prijenos težišta na trio MSN donosio je trofeje i bio je vrlo uspješan, ali čim su prvi put trofeji izostali, Lucho je postao bivši. Umjesto njega na klupu je instaliran Ernesto Valverde koji je odmah odlučio povratiti fokus kreacije prema sredini.

Čačić od njega traži da bude ‘desetka’ kao u Sevilli. Kovač je tražio da bude ‘šestica’ kao u Schalkeu. Izgleda da nitko ne gleda što Rakitić igra u Barceloni

Naravno, još uvijek su Messi, Luis Suárez, a po novome i Ousmane Dembélé primarne udarne igle i najbolje što može ponuditi ova momčad. Međutim, novi sistem igre znači i nove prilike za vezni red da igrači dolaze u situacije gdje će donositi odluke i pokazati svoju kreativnost. Tu Andrés Iniesta i Ivan Rakitić dobivaju novu važnost u tome da igru Barcelone učine nepredvidljivom.

Razlika u Rakitićevim zadacima je prilično očita. Za primjer možemo uzeti dvije utakmice protiv Juventusa, između kojih je prošlo tek pet mjeseci i kao ilustraciju najbolje mogu poslužiti mape dodavanja – shematski prikaz pozicioniranja igrača i razmjene dodavanja koje prema podacima statističke agencije Opta radi ekipa s 11tegen11.

Za početak, Rakitić isključen iz igre. Jedine dolazne konekcije prema njemu su od stopera, Sergija Busquetsa i beka koji više nije Dani Alves i ne daje dozu okomitosti, tako da je njegova uloga releja u prijenosu lopte sasvim minimalizirana. I Iniesta i Rakitić su pozicionirani prilično široko i među njima nema nikakve suradnje, a jedini način da se Rakitić uključi u igru je da bude okomit i dolazi u završnicu iz drugog plana.

S druge strane, Valverde je smislio drugačiji sistem igre.

Barcelona nominalno igra 4-3-3, ali u praksi to se svodi na 4-romb-2 s Messijem kao ‘desetkom’ i Dembéléom široko, dok su bekovi okomiti i ofenzivni. Ono što je nama zanimljivo je činjenica kako se Rakitićeva točka prilično udebljala.

U novom planu igre Rakitić surađuje s mnogo više igrača, dodaje loptu i Messiju i Dembéléu, ostvaruje jaku suradnju s Nélsonom Semedom, kojem prati visoke izlaske kao nekad Alvesu, ali ima i jake veze s Iniestom i Busquetsom. I dalje sistemski igrač, Rakitić je ovdje pozicioniran dublje i više prema sredini i donosi momčadi dodatnu dozu kreativnosti i pravog protoka lopte. Ono što je bitno za primijetiti, on više nije okomit – njegovo kretanje je lateralno i igra u ritmu.

Rakitić nije taj igrač

To nas vraća u kontekst hrvatske nogometne reprezentacije. Ante Čačić od njega traži da bude ‘desetka’, slično kao što je povremeno bio u Sevilli. Napredak je to u odnosu na vrijeme kad je Niko Kovač od njega tražio da bude ‘šestica’, slično kao što je bio u Schalkeu. Izgleda da nitko ne gleda što Rakitić igra u Barceloni.

Prvo, ne može biti vodonoša jer nemamo kombinaciju igrača koji je kreator i realizator u zadnjoj trećini, kao što je Messi, niti beka koji je direktan kao Alves. Ne pričamo čak niti o Messijevoj i Alvesovoj kvaliteti koja je epska, nego o tipu igrača. Znači, bez toga ostaje mu kreativna dimenzija igre koja se treba koristiti u izgradnji napada.

U reprezentaciji koja je podređena – ili bi barem trebala biti – Luki Modriću kao nositelju kreacije i najkvalitetnijem igraču generacije, Rakitiću se mora pronaći nova pozicija, jer ovu dijeli s Modrićem. A to je problem, jer ne može ekipa imati dva primarna playmakera u istoj zoni i na istoj strani terena. Zato ga se postavlja više u teren, centralno kako bi bio odvojen od zone u kojoj ordinira Modrić.

Problem je što se na toj poziciji on susreće s ulogom koju teško može obavljati, ulogom koja neodoljivo podsjeća na ono što je igrao na kraju Enriqueove ere u Barceloni. Pozicija je to koja od njega traži okomitost, mobilnost i prilično puno kretanja bez lopte. Rakitić jednostavno nije taj igrač. On traži ritam igre, on je igrač koji igra lateralno i koji najviše može dati kada igra u širinu, kad se njegova točka na mapi dodavanja udeblja. Igrajući desetku, jednostavno nema karakteristike koje traži ta pozicija, posebno ako uzmemo u obzir da treba biti uparen s dominantnim kreatorom u Luki Modriću. Rakitić je relativno spor, nema eksplozivnost, slab je dribler i minimalno se kreće bez lopte. Od svih karakteristika, ostaje mu samo jako dobar udarac. A to nije dovoljno.

Ljudi se prisjećaju njegove igre u Sevilli, kad to jest bilo dovoljno. Samo, ljudi pritom zaboravljaju specifičan kontekst u kojem je djelovao. Iako je igrao desetku, ispred sebe je imao Carlosa Baccu koji je mogao odigrati leđima prema golu i s kojim je mogao kombinirati, a iza leđa je ima dva čista defenzivna vezna igrača. Dakle, on je u Sevilli bio primarni playmaker, svaka lopta je išla na njega i on se spuštao dublje po nju. Nije u momčadi imao Luku Modrića koji obavlja isti posao, samo malo kvalitetnije.

Čeka nas nastavak mučenja

Postavlja se pitanje – kad uzmemo u obzir sve što nas je naučila njegova igra u Barceloni, ali i prije u Sevilli i Schalkeu – što s Rakitićem u reprezentaciji?

Odgovor bi bio – ništa. Rakitić nije desetka i s njim na toj poziciji reprezentacija ne može dobiti puno. Nije slučajno da je najveći InStat Index Rakitić u zadnjih nekoliko godina ostvario igrajući ‘osmicu’ protiv Islanda na Maksimiru, kada je bio drugi u momčadi iza dvostrukog strijelca Marcela Brozovića. Mala caka u tome bila je da tu utakmicu Modrić nije bio spreman i da je ušao tek u drugom poluvremenu, tako da su zajedno na terenu bili samo jedan manji period utakmice prije nego što je Rakitić izašao.

Razumljivo, Čačiću je teško ostaviti Rakitića na klupi.

Zamislite reakcije javnosti da je nakon poraza od Turske ostavio na klupi standardnog Barcelonina prvotimca, a u igru stavio Marka Roga, koji ne igra u Napoliju – ali zato karakteristikama savršeno odgovara ulozi koju postavlja pozicija i specifična situacija u odnosu na ostatak momčadi. Međutim, momčad ne bi trebalo činiti najboljih 11, nego pravih 11. Da, Rakitić je sigurno među pet najboljih hrvatskih nogometaša. Pa pobogu, čovjek je starter u Barceloni koji je preživio i preživjet će 120 milijuna eura konkurencije u Ardi Turanu, Andréu Gomesu i Paulinhu. Ali gurati ga da igra desetku kako bi bio u momčadi ima jednako smisla gurati ga da igra stopera kako bi se ispunila forma stavljanja najboljih imena i dao sebi alibi kako se ništa više nije moglo napraviti jer su igrali svi najbolji.

Misterij Ivana Rakitića i njegovog učinka u reprezentaciji je jasan – ne igra svoju poziciju ni svoju ulogu jer na tom mjestu postoji bolji od njega. Stoga se troši na drugim pozicijama i ulogama gdje ne daje maksimum i gdje je stvarno u kontinuitetu jedan od lošijih na terenu. Puno lošiji nego što on to zapravo jest. Nastaviti tim smjerom nema neke logike, nastavlja se mučenje i igre i Rakitića koji je sami vrh kvalitete hrvatskih nogometaša. Samo što najboljih 11 nije uvijek i pravih 11.

Za riješiti misterij Ivana Rakitića i njegovog učinka u reprezentaciji treba gledati što radi u klubu. I jasno je, za složiti momčad treba gledati karakteristike, a ne imena. Ali za takav potez treba imati izbornika, osobu koja će preuzeti odgovornost. Tako da – čestitam, Rakitiću, čeka nas još zajedničkog mučenja i ranih zamjena.

Ne propusti top članke