Iako tako ne bi trebalo biti, atmosfera na Rujevici ovih je dana, a nekako i tijekom cijele sezone, baš jesenski sumorna. Ili je nemir, ili je strast. Trener nastoji motivirati igrače ili javnim kritikama ili kvaziprijetnjama vlastitim odlaskom. Predsjednik pak otvoreno parafrazira drevnoga epirskog kralja Pira: Još jedan naslov prvaka i ja sam uništen čovjek! Na Rujevici ostavljaju blagi dojam konfuzije, nikako da presijeku deblo u koje su zasjekli. Na scenu kao da je stupila stanovita postšampionska depresija. Šteta.
S druge strane, pred Osječanima bi mogli biti lijepi, vedri dani.
Razlagano je već da se, otprilike na onoj točki na kojoj je Rijeka bila prije neke tri godine, Osijek nalazi u ovom trenutku. Momčad je u kontinuiranom usponu jer je polako krenula u osvajanje bespuća prostora između razine na kojoj je trenutačno i one moguće na kojoj bi mogla i željela završiti. Onoj gdje je sada otprilike Rijeka. Zasad taj proces definitivno teče na zadovoljavajući način. Ako su u kolovozu stvari izgledale u skladu s imenom sponzora na dresovima Osječana – Dobro – danas, nakon odličnih nastupa i rezultata na gostovanjima kod Dinama i Rijeke, izgledaju bolje.
Čovjek koji to predvodi, trener Zoran Zekić, izgleda najsigurnije otkako je na kormilu, odnosno uopće otkako se bavi trenerskim poslom. Momčad je napokon postala konkurentna ozbiljnijim rivalima. Osim što je to pokazala u šest europskih dvoboja s renomiranim suparnicima iz Švicarske (Luzern), Nizozemske (PSV) i Austrije (Austria Beč), ozbiljan je kvalitativni učinak sada uočljiv i protiv najboljih hrvatskih klubova. Osijek je ove sezone remizirao u objema utakmicama s Dinamom, oba je puta pobijedio Rijeku te u jedinome dosadašnjem srazu s Hajdukom potukao Splićane. Istinski se potencijali u bilo kojem natjecanju uvijek najpreciznije mjere odnosom s onim najjačima. Jedanaest utakmica u proteklih je stotinjak dana pokazatelj da bi pred Osječanima mogla biti lijepa budućnost.
“Proniknut ćeš u bit svake stvari ako je pravilno imenuješ”, napisao je Andrej Tarkovski. Zekić tu sposobnost ima, njegove kvalitete leže u činjenici da je realan čovjek, sklon stajati čvrsto na zemlji i nesklon trenerskim mistifikacijama. Gotovo uvijek naziva stvari pravim imenom, pa mu razumijevanje suštine onog što se događa dolazi kao nagrada.
Školovanje za polivalentnost
Pokazao je to trener Osječana odmah nakon nedjeljnog slavlja na Rujevici, priznavši da Osijek nije odigrao ništa specijalno, osim što je dobro parirao kvalitetnijem suparniku.
“Da bi Osijek dobio Rijeku u gostima, domaćin mora biti umoran, dok mi moramo biti trkački jaki i imati malo sreće”, objasnio je, suptilno dodavši da su dva boda s Rujevice valjda nadoknada za dva izgubljena u Maksimiru protiv Dinama tjedan dana ranije, kada je njegova momčad “igrala bolju utakmicu i zaslužila pobijediti s dva gola razlike”.
Zekić uspijeva držati pozitivnu tenziju unutar momčadi, kao i povjerenje igrača u svoje vodstvo. I dalje je vrlo konzekventan u izmještanju igrača s njihovih prirodnih pozicija, kao i u njihovu rotiranju na terenu. Nogomet je u osnovi jednostavna igra, pitanje zdrave logike i voljnog momenta. Ima li to igrač, uz potrebne fizičko-tehničke komponente, prilagodit će se na jednoj ili dvjema alternativnim pozicijama. Ako je čuveni Brazilac Leonardo Araújo mogao igrati lijevog beka na Svjetskom prvenstvu 1994., čuvajući leđa tek solidnom Zinhu i čineći to – usput budi rečeno – izuzetno dobro, onda to zasigurno može i Petar Bočkaj.
Protiv jačih suparnika povuku se i aktivno brane, što im odgovara najviše; protiv slabijih, koji se povuku njima, igraju jalovim posjedom u statičnom napadu
Alen Grgić i Bočkaj stoga danas izgledaju sve bolje na bekovskim pozicijama, dok Gabrijel Boban i Eros Grezda bezbolno u bilo kojem trenutku mogu zamijeniti pozicije na krilima, a da njihov obrambeni učinak ne pati. Takvo doškolovanje, ustraje li se u njemu, dovodi do korisne polivalentnosti igrača, pa posljedično i do širenja kadra, tako da ovaj Osijek može parirati Dinamu bez Borne Barišića i Tomislava Šorše, a Rijeci, kao što bi vjerojatno i Dinamu, dodatno i bez Dmitra Ljope.
Ako se zna da Osijek na posudbama ima iskusne Aljošu Vojnovića i Josipa Kneževića – koji bi, s obzirom na pozne igračke godine zapravo trebali biti idealni za kvalitetno širenje rostera prema 18, odnosno 20 imena – eto još jednog razloga za optimizam.
Opasni protiv jačih, jalovi protiv slabijih
Zekić, jasno ima problema na čijem otklanjanju treba nastaviti raditi.
U potpunosti se može osloniti na četvoricu igrača koji su nositelji kvalitete. U prvom redu to je golman Marko Malenica, kojeg smo već secirali i koji je po potencijalu visoka međunarodna klasa. Milimetri su ga u nedjelju dijelili da skine dodavanje Domagoja Pavičića za Marija Gavranovića. Da teren nije bio tako sklizak, vjerojatno bi i uspio, kao što bi uspio bez obzira na teren, samo da brani u kvalitetnijoj ligi jačeg intenziteta.
Tu je zatim kapetan i najpouzdaniji igrač Mile Škorić, još jedan igrač kojeg su godine sazrijevanja u osrednjosti koštale moguće vrhunske karijere, zatim Bočkaj koji u kontinuitetu igra dobro i bez previše oscilacija, te svakako Haris Hajradinović, kasnoljetno pojačanje i zapravo najkompletniji igrač u Osijekovoj svlačionici.
Ostatak momčadi je jednodimenzionalan i treneru predstoji ozbiljan radni i psihološki proces da bi to pokušao promijeniti. Kao primjer neka posluži Muzafer Ejupi, igrač od presudnog značenja za Osijekovu ideju igre i svojevrsna trenerova replika iz igračkih dana, a kojeg Zekić jednostavno mora natjerati da igra obranu.
Ostaje žal što Zekić nije isprofilirao Nikolu Jambora na poziciji dubokog playmakera i što uopće ne pokušava razvijati pozicijsku igru, za koju je takav profil igrača neophodan. Ako je već Zekićevo opredjeljenje igrati na drugačiji način, a što je svakako legitimna i uredna ideja, onda bi valjalo ubrzati preskakanje središnjih pozicija na kojima se muče Benedik Mioč i Robert Mudražija – dobri igrači koji, međutim, teško mogu pridonositi posjedovnoj strani igre, odnosno brže usmjeravati loptu dijagonalama ili okomicama na bok, te još više fokusirati plan igre na Ejupija.
Zasad se Osječani ne nameću prepoznatljivim stilom igre. Protiv jačih suparnika povuku se i aktivno brane, što im odgovara najviše; protiv slabijih, koji se povuku njima, igraju jalovim posjedom u statičnom napadu, pa su tako već dvaput remizirali s posljednjeplasiranim Rudešom, također gubili bodove u Puli i u Koprivnici, te izgubili od Cibalije u Vinkovcima. Već sada je izvjesno da bi se u idućem kolu protiv Lokomotive, koja se zna obrambeno postaviti, mogli itekako namučiti.
Relativno sirov standard
Izjednačujući gol Rijeci na Rujevici, odnosno akcija koju mu je prethodila, idealno oslikava aktualnu situaciju i perspektive Zekićeve momčadi. Način na koji ga je Grezda zabio sadašnji je standard igre. On je uspješan i funkcionira, iako je još uvijek relativno sirov i ovisan o previše faktora, kao što su, u prvoj liniji, reakcije suparnika.
Način na koji je pak Ejupi taj gol zamislio, odnosno ideja da on fintira skok i napadne prazan prostor u Grezdinoj blizini dok mu ovaj samo odlaže loptu za jednostavnu egzekuciju, standard je igre kojem bi trebalo težiti. Ideal kojim bi, kad bi ga se uspjelo ozbiljiti na razini interakcije kompletne momčadi, Osijek definitivno dospio na vrh hrvatskoga klupskog nogometa.
