U Rijeci dilema ‘kokoš ili jaje’ nikad nije ni postojala. Svoju kokoš su imali u Matjažu Keku i onome što on daje svojim igračima kroz sustav igre. Jaja su ionako razbijali konstantnim promjenama u momčadi.

Pravi se sustav zasniva na jasnim ulogama, podjeli zadataka u igri sasvim neovisno o pozicijama, a to je kod Keka uvijek bilo na visokoj razini. U obrani klasičnih 4-4-2 gdje se izmjenjuju faze presinga i duboke zone. U napadu kombinacija između 4-4-2 i 4-2-3-1, sustavi koji su ponekad bili prilično sirovi i pomalo dosadni, ali uvijek učinkoviti i bez previše nepotrebne improvizacije. Takav sustav u kojemu svatko zna svoj posao onda ima određene mehanizme, uigrane komponente igre koji igraču nude automatizam; automatizam pak nudi efikasnost izvedbe, a efikasnost je ono što razlikuje talentiranog od vrhunskog igrača, barem u statističkoj valorizaciji učinjenog. Zbog toga je Rijeka prošle sezone toliko dominirala. Automatizam u igri smanjuje mogućnost donošenja loše odluke i olakšava izbor rješenja, čineći ta rješenja što lakšima.

Vidljivo je to i u ovogodišnjem pregledu polusezone.

Statistički podaci su vrijedan alat, ali oni svoju vrijednost postižu tek kad dobiju tumačenje. Podatak je informacija bez značenja, a tek unutar šireg statističkog modela informacija postiže efekt objašnjenja realnog segmenta igre. To da Rijeka ima prosječno 59 posto posjeda lopte, po čemu je druga u ligi i da je napravila 593 dodavanja svoju punu važnost dobiva kad uzmemo model koji će izraziti brzinu točnih dodavanja. U minuti posjeda lopte Rijeka napravi 16 točnih dodavanja, dok Dinamo ima 14,7, a Hajduk 13,9 točnih dodavanja u minuti posjeda. Dakle, Rijeka i dalje ima automatizam u igri koji joj omogućuje da ima brzu igru kojom može parirati čak i europski relevantnim suparnicima.

Rijeka i dalje igra solidno

Dakle, ako je sustav igre sa svim automatizmima i dalje prisutan jer je prisutan i Kek, onda je 17 bodova razlike u odnosu na prvih 20 kola u prošloj sezoni nataloženo zbog igrača.

Ove sezone među 10 najboljih igrača po InStat indexu, Riječani imaju pet – isto koliko i prvoplasirani Dinamo. No, za razliku od prošle sezone, nedostaje im istinski ključna figura koja je iskakala nad konkurencijom. Franko Andrijašević je zabijao, Matej Mitrović je bio najuspješniji po dobivenim duelima, ali Stefan Ristovski je bio dominantan. Nijedan igrač u ligi, a to vjerojatno vrijedi za duži niz sezona, nije radio toliku razliku na svojoj poziciji kao što je radio Ristovski. Dok je on dominirao i konkurirao za igrača sezone – nagradu koju je dobio u najvažnijem izboru, onom Telesportovom – prvi idući desni bek iza njega bio je tek statistička fusnota. Sammir je imao dominantnih sezona, iza njega El Arabi Hillel Soudani se nametnuo kao igrač koji najduže drži konstantu najkvalitetnijeg igrača lige uz bljeskove Marka Pjace i Andreja Kramarića, ali svi oni su imali konkurenciju koja im je na njihovoj poziciji dolazila unutar desetak posto učinka. Ristovskom nitko nije mogao doći niti blizu.

S njim na terenu, Kek je imao polugu kojom je mogao lomiti suparnike, igrača koji je sustavu igre podizao vrijednost isto onoliko koliko je sustav igre podizao vrijednost igračima.

Prvenstvo je izgubljeno još debelo prije nego što je počelo – i to prodajama ključnih ljudi bez adekvatnih zamjena

Danas, godinu dana nakon nevjerojatno dominantne polusezone, u Rijeci nema više Andrijaševića i Mitrovića, Ristovski je momčad napustio prije najvažnije utakmice u sezoni, a novi – već dogovoreni – odlazak je onaj Marka Vešovića. Upravo na Vešoviću i Ristovskom počivao je najubojitiji mehanizam u igri nekog HNL kluba zadnjih desetak godina.

U globalu, Rijeka i dalje igra solidno. Ne onako kao prošle sezone, ali za rezultat bolji od četvrtog mjesta. Zabili su Kekovi momci najviše golova iz igre, njih 30. Njihovi napadi koji završavaju golom traju najduže, 31,9 sekundu, a u prosjeku imaju čak 11,3 dodavanja po akciji u kojoj pada gol. To je osjetno više prosjeka koji je u HNL-u tek 4,5 dodavanja i primjetno više nego kod Dinama, koji ima 7,6 dodavanja po akciji iz koje pada gol. Igraju najkraća dodavanja u ligi, a izgubili su 63 lopte, najmanje u ligi, manje i od davljenika koji nemaju posjed toliko često da ga mogu izgubiti. Dakle, i dalje Rijeka je i dalje fundamentalno jako dobra momčad koja igra kolektivan nogomet, organizirani su i ne improviziraju. Automatizmi su i dalje u igri.

Popuštanje na nekim poljima

Međutim, nedostaje ono nešto, dovoljno mesa na kosturu da se mogu natjecati s momčadi koja je talentirana i duboka kao što je to Dinamo. Premda Vešović – ovaj put kao bek – i dalje forsira desnu stranu sa Zoranom Kvržićem, mehanizam bez Ristovskog nema nepredvidljivost i puno je manje nezaustavljiv kad nema kvalitetu koja stoji iza njega. Još uvijek je ta desna strana jača nego lijeva (s desne strane 10, s lijeve 6 golova), ali to nije ono od prošle sezone.

Dio okolnosti pada i na igru u Europi. Igra na dva fronta troši, ne samo fizički nego i emocionalno i psihički. Ma koliki netko bio profesionalac, teško je nakon gostovanja kod AEK-a ili Milana izbjeći emocionalno pražnjenje i odigrati dobru utakmicu na gostovanju kod nekog od protivnika iz donjeg dijela HNL-a.

Kek je isto tako pomalo kriv za sve. Prvo je ispustio uzde momčadi kad je izbila afera oko prelaska i čestih misterioznih ozljeda Marija Gavranovića, loše je rotirao, nije uveo u igru nove igrače, nije igrače motivirao nakon osvojenog prvenstva i previše energije gubi na ‘davanje ostavki’ i igranje igrica moći koje su prozirne svima. Dosta toga je Kek mogao bolje obaviti, ali kako je lani sve išlo kao po loju kad objektivno i nije trebalo, tako ove godine stvari idu nizbrdo i kad nije sve potpuno loše.

Ono gdje Rijeku ne ide, što je prilično iznenađujuće s obzirom na višegodišnje trendove, su prekidi. Primila je Rijeka čak osam golova iz prekida, što je dovoljno za peto mjesto naspram Dinamova dva i Hajdukova četiri primljena gola iz prekida. Zabila je osam golova, također dovoljno za peto mjesto, dok Hajduk ima 13, a Dinamo 17. Kekovi igrači su blago popustili s intenzitetom u obrani – tek su četvrti u ligi po startovima, a treći po pitanju broja obrambenih duela, gdje imaju jedva prosječan učinak s 55 posto naspram lanjskih elitnih brojki koje su upućivale na vrhunski presing. Što se tiče drugih lopti, osvajanja ničijih lopti, tu su tek peti, a tek 25 takvih slobodnih lopti su iskontrolirali u suparničkoj polovici terena.

Kokoš treba još koje jaje

Riječki slučaj ove polusezone je jasan – učinak je preslab za zadovoljstvo. Međutim, igra je bila sasvim solidna.

To je navijačima i selfie-navijačima možda i razlog više za frustraciju, ali Rijeka pokazuje igru s jasnom idejom, nešto čime se može suprotstaviti ozbiljnijim i bogatijim klubovima u Europi. Kokoš je tu, ona je u Rijeci praizvor svega bez ikakve dileme. Dok je Kek tu, momčad će imati konture smislene igre. Međutim, treba još koje jaje, još dodatne igračke kvalitete koja će materijalizirati automatizme koji postoje.

Damir Mišković, konačno i službeno vlasnik, jasno je dao na znanje i ravnanje navijačima da klub mora prodavati, a to su navijači prihvatili. Uostalom, svi u Hrvatskoj moraju prodavati, a u Rijeci su navikli da pola prvotimaca napusti momčad. Hoće li i kupovati, pa nabosti nekog novog Ristovskog, Mitrovića ili Andrijaševića, to ostaje vidjeti, ali prvenstvo je izgubljeno još debelo prije nego što je počelo – i to prodajama ključnih ljudi bez adekvatnih zamjena.

A onda je uzalud i dobra igra jer jaja su ionako razbijena.