Novi Plavi Anđeo

Lauri Markkanen na putu je da postane Dirk Nowitzki 2.0. Može li on to?

Zadnja izmjena: rujan 7, 2017

Ljeto 2019. Negdje u Teksasu. Melankolični glas radijskog spikera objavljuje: “Važan i tužan dan za NBA ligu. Kraj karijere objavio je, kako su ga zdavna nazvali njegovi Nijemci, plavokosi anđeo. Dirk Nowitzki.”

Istodobno, sjevernije u Illinoisu: “Dirk Nowitzki je otišao, ali nama nije do tuge. Jer mi imamo našega plavokosog anđela, a on je upravo počeo dominirati ligom.”

Zbogom Dirk, zdravo Lauri!

xxx

Kad je Dirk Nowitzki 1997. debitirao za seniorsku košarkašku reprezentaciju Njemačke, Lauri Markkanen upravo se rodio u finskom mjestašcu Vantaai, kao treće dijete u košarkaškoj obitelji: Majka Riikka i otac Pekka profesionalno su se bavili košarkom, kao što će se kasnije baviti Laurijev stariji brat Miikka. Drugi stariji brat, crna ovca i bijela vrana Eero, izabrat će nogomet i također dogurati do nacionalne momčadi – 197 centimetara visokog centarfora dresdenskog Dynama možda ćemo vidjeti idući mjesec protiv Vatrenih u Osijeku.

Taman u vrijeme kad je mali Lauri naučio hodati dovoljno stabilno da ga više nisu trebali voditi za ruku, veliki je Dirk Nowitzki kao NBA igrač briljirao na Eurobasketu 1999. u Francuskoj, natrpavši u paru s Draženom Tomićem koš hrvatske reprezentacije, predvođene Tonijem Kukočem, u njemačkoj pobjedi 102-85. Tko bi tada rekao da će 21-godišnji mladac kroz idućih nekoliko mjeseci doseći Kukočevu razinu kvalitete? Ili onu Arvydasa Sabonisa, koji je, baš kao i Kukoč, u Francuskoj odigrao oproštajni turnir za svoju reprezentaciju.

Lauriju je bilo devet godina kada je Dirk Nowitzki vodio svoje Dallas Maverickse do finala NBA doigravanja, u kojem je, premda povevši 2-0, izgubio od Miami Heata 4-2 u seriji. Devetogodišnji dječak je odrastajući u Jyväskyläu dotad već zavolio košarku. Sate i dane je provodio nabacujući se loptom prema košu postavljenom u dvorištu obiteljskog doma. Sesije s košarkaškom loptom nije propuštao niti za najstudenijih zimskih dana. Ako bi ga baš nesnošljivo jako zeblo za dlanove, otišao bi u kuću, navukao rukavice, i to one s odvojkom samo za palac – jer bi ga u običnima nastavilo zepsti, te se potom vratio lopti i košu. Danas, kada ga pitaju odakle mu toliko fino iznijansiran osjećaj za loptu, odnosno za šut, i je li ga ni kriv ni dužan baštinio genetikom, Markkanen im ispriča priču o napornom radu; zgodu o dječjim rukavicama.

Radna etika moja je najveća vrlina. Njome se osobito ponosim

Došla je i 2011. Mark Cuban napokon je Dirka Nowitzkog okružio igračima dostojnima njegova talenta, osiguravši sebi, njemu i Mavsima prvi i jedini NBA naslov. Lauri Markkanen paralelno je u Finskoj definitivno prelomio: bavit će se košarkom. Ozbiljno i profesionalno.

Otisak kopirnog stroja

Prije nego što se iz budućnosti – preko prošlosti – vratimo u sadašnjost i sjajnu košarku koju Lauri Markkanen igra na Eurobasketu, spomenuo bih da između mladog Finca i legendarnog Nijemca ima više intrigantnih dodirnih točaka. Primjerice, obojica su se preko Bare otisnuli iz drugoligaške konkurencije. Nowitzki je prilagodbu na NBA (donekle) amortizirao neplaniranim povratkom u svoj Würzburg za vrijeme lockouta tijekom svoje rookie sezone (1998./1999.), pri čemu je skupio 13 bundesligaških nastupa. Markkanen je, prije no što će biti izabran kao sedmi pick ovogodišnjeg NBA drafta, iz druge finske lige zakoračio u američku sveučilišnu košarku, odigravši sezonu za Arizona Wildcatse, koje je uveo u osminu finala NCAA doigravanja.

Osim toga, u njihove ih je nacionalne momčadi kao 19-godišnjake obojicu uveo finski trener Henrik Dettmann. Nowitzkog i Nijemce Finac je 2001. na turskom Eurobasketu zamalo doveo do finala. Završili su tada četvrtoplasirani. Godinu dana kasnije u Indianapolisu su se okitili brončanom medaljom na Svjetskom prvenstvu. Nowitzki je u oba navrata, kao što je to redovito činio nastupajući u nacionalnom dresu, igrao maestralno.

Pitanje je hoće li se isti scenarij Dettmann ponoviti s Fincima, ali čini se da će to ovisiti ponajviše o Markkanenu. S obzirom na to kako je odigrao preliminarnu fazu tekućeg Eurobasketa u Helsinkiju, 20-godišnji krilni centar mogao bi biti sazdan od materijala a la Nowitzki.

Uzmimo, primjerice, njegov fadeaway skok-šut na kraju prvog produžetka protiv Poljske. Ili dribling iz pick-‘n’-popa, iznenađujuće oružje za jednog košarkaša centarske visine, a koji završava iz step-back tehnike dostojne vrhunskih NBA bekova. Naravno, i Nowitzkog. Još samo da izbacuje koljeno prema naprijed, uz onaj prepoznatljiv blagi nagib unatrag, i jezik koji leži među zubima, i pomislili biste da se fakat radi o dvojniku krilnog centra Dallas Mavericksa.

Onima koji se mogu sjetiti debitantskog nastupa Nijemca na francuskom Eurobasketu prije 18 godina, i to u utakmici protiv Hrvatske, jer ga se u ostalima nije dalo vidjeti, Markkanenova se košarka iz 2017. čini kao otisak kopirnog stroja. To je definitivno – to.

Vitruvijev čovjek

Lauriju Markanenu je 20 godina, visok je 213 centimetara i skautski izvještaji navode da je riječ o elitnome šuteru s perimetra. Ima u tom dijelu još mnogo natuknica, od iznadprosječne brzine i koordinacije za njegovu visinu, preko baratanja loptom i visoke košarkaške inteligencije. Kao manjkavosti navode se igra u obrani, prosječan skakački učinak i relativno niski udio blokiranih šutova.

Na Eurobasketu, međutim, te manjkavosti nisu tako očigledne. Kad je 100 posto u utakmici (što, kao i kompletna finska momčad, u srijedu protiv Islanđana nije bio), Markkanen je zapravo vrlo agresivan prema obruču, i u defenzivnom i u obrambenom dijelu, s više od sedam skokova u prosjeku. Također je vrlo aktivan u pokušajima blokiranja šuta. Premda službena statistika bilježi tek 0,8 blokada po utakmici, dojam je da ih je tijekom ovog turnira bilo više. Također, Markkanen zna oduzeti loptu jer je brz na rukama.

To što ga fizički jači igrači uspijevaju izgurati u borbi za poziciju, sasvim je prirodna pojava za igrača u razvoju kojem treba još nekoliko kilograma mišića. Daleko je važnije to što se u takve duele bezrezervno upušta. Osnažiti tijelo Markkanenu neće predstavljati problem, s obzirom na to da ima tjelesni okvir koji te mišiće može držati. Pritom poneki analitičari zaboravljaju da je u NCAA stigao iz amaterske lige niske kvalitete i vrlo usporenog ritma, što njegovu progresiju unutar samo godinu dana igranja sveučilišne košarke čini impresivnom. Čak i u aspektu hrvanja s fizičkim moćnijim i iskusnijim igračima pod košem.

“Mislim da ljudi podcjenjuju takozvana slabija područja moje igre”, samouvjereno je u jednom intervjuu odrezao mladi Finac. “Moj je plafon u skakačkom i općenito defenzivnom smislu daleko iznad percipiranog.”

Jedan problem, i to vrlo egzaktni, definitivno postoji, a to je raspon Markkanenovih ruku. On je u stopostotnoj korelaciji s njegovom visinom, što je za prosječnog čovjeka sasvim uobičajena pojava, baš kao u Leonardova Vitruvijeva čovjeka. Ali košarkaši su, barem oni najbolji, čuda ili – kako u Americi vole kazati – nakaze prirode. Igrači poput Kevina Duranta i Giannisa Antetokounmpa imaju 15 centimetara više u širini ruku nego po vertikali. Neki, poput Draymonda Greena, Bismacka Biyomba ili omalenog Rajona Ronda čak 20-ak pa i više centimetara. Iako se tih nekoliko centimetara pri uvis ispruženim rukama ovako na prvu ne čini presudnim, riječ je o ključnoj imovini igračkog portfelja svakog košarkaša, posebice onih koji igraju pod koševima, i posebice u defenzivnom aspektu igre. Time se mogu objasniti izvanredne obrambene – kako skakačke, tako i blokerske – sposobnosti Draymonda Greena usprkos njegovih skromnih 198 centimetara visine. Time se, u konačnici, objašnjava lošija obrambena igra i slabija učinkovitost pod košem relativno visokih igrača poput Blakea Griffina ili Kevina Lovea, koji imaju centimetre po vertikali, ali ne i po horizontali.

U budućnosti point-forward?

Moglo bi biti da to predstavlja problem pri obrambenoj igri Laurija Markkanena. Pa ipak, s 213 centimetara visine i projiciranom karijerom četvorke, odnosno visokog krila, Finac će problem prevladati. Za pozicioniranje pri skoku i pri blokadi on posjeduje osjećaj, koji je ionako važniji od fizikalija. Kad je pak napad u pitanju, i mogućnost da bude blokiran od čuvara većeg raspona ruku, kraći ekstremitet obično je brži ekstremitet, što u kombinaciji s njegovom visinom i vrlo visokom točkom izbačaja lopte njegovo najjače oružje, a to je šut licem prema košu, čine sigurnim od svake ugroze.

U perspektivi, još bi interesantnije Markkanena bilo vidjeti pri punoj smjeni s loptom, kao point-forwarda. NBA liga budućnosti, s tipovima igrača kao što je Antetokounmpo, ionako će se razvijati u smjeru forsiranja visokih playmakera, koji imaju sposobnost dramatično ubrzavati tranzicijsku igru. U tom pravcu modificirana uloga dramatično je podigla učinak Jamesa Hardena, a ima naznaka da bi od ove sezone loptu u ruke kao playmaker trebao dobiti i Blake Griffin.

Može li to Markkanen? Prema pokazanom na Eurobasketu zasigurno može.

Kao što su to u svoje doba mogli, da je tada bio takav trend, Nowitzki ili Kukoč. U Chicago Bullsima imat će mladu momčad u formiranju spremnu za takve vrste eksperimenata. Pitanje je samo hoće li to moći sprovesti osporavani trener Fred Hoiberg.

“Nepošteno je uspoređivati ljude iz različitih era. Nepošteno je uspoređivati ljude općenito”, rekao je ovih dana finski izbornik Dettmann, nakon čega se u usporedbu dvaju igrača koje je trenirao u mladosti spremno upustio. “Jedino što ne znamo je ima li Lauri istu radnu etiku kakvu je imao Dirk. Ukoliko je ima, i ukoliko ne pretrpi kakvu jezivu ozljedu, definitivno će doseći Dirkovu razinu. Ima vještinu, brzinu i prirodno razumijevanje igre.”

A sam igrač kaže: “Radna etika moja je najveća vrlina. Njome se osobito ponosim i u nju se uzdam da će izdići moju igru na željenu razinu.”

Ima tu još jedna zanimljiva anegdota iz prošlosti. Kao 16-godišnjak Markkanen je zaradio ozbiljnu ozljedu zbog pretreniranosti. Morao je pauzirati četiri mjeseca.

“Već treći dan osjetio sam simptome ozbiljne apstinencijske krize”, prisjetio se.

Kad Hendrix obradi Dylana

Iako ima onih koji se – da li samo naivno ili licemjerno – skanjuju od usporedbi i pozivaju na nedodirljivost legendi, sportska nas je povijest naučila da se uvijek iznova pojavljuju ljudi koji legende, ako ne nadmašuju, onda barem izjednačuju. Dobra je stvar to što, da bi uopće mogla u istu rečenicu s originalom, kopija mora nadmašiti original koji kopira. Poput Hendrixove obrade All Along the Watchtower Boba Dylana. Ili, kako bi rekao Henrik Dettmann: “Nova generacija mora biti bolja od prošle”.

Lauri Markkanen nalazi se na početku tog procesa. Nitko ne može reći hoće li uspjeti, ali svi koji to žele mogu vidjeti da sve preduvjete za to ima, počevši od činjenice da voli preuzimati odgovornost u infarktnim završnicama.

Bilo bi lijepo, u vremenu koje dolazi, biti navijač Chicago Bullsa. Iako ne spadam među takve, navijat ću za Markkanena.

Ne propusti top članke