„Momčad je pokazala karakter… Sveukupno smo bili ozbiljni i disciplinirani… Ozbiljnost nam se na kraju i vratila…“, nemilice je sipao floskule Gračan, kojega nije poremetila ni opaska da su oba gola postigli stoperi, jer, naravno: „cijela je momčad ta koja i postiže i prima pogodak.“

Ponekad se doista čini kako je ono što hrvatski izbornici govore za javnost nakon utakmica jedan od najozbiljnijih problema njihovih selekcija. Tako je, primjerice, Ante Čačić poslije poraza u Turskoj izvalio da ga „veseli način na koji je momčad odigrala“, što je samo posljednji u dugom nizu autističnih i skandaloznih primjera.

Jer i ovo što Gračan govori je skandalozno. I zapravo kontraproduktivno.

Na prvu loptu, osobito ako niste gledali utakmicu, ohrabrujuće zvuči da je neka hrvatska selekcija jednom uspjela preokrenuti rezultat u posljednjim minutama susreta i odnijeti pobjedu. Obično se događa suprotno. Međutim, ako ste gledali susret ‘mini Vatrenih’ – to 96-minutno mrcvarenje lopte, strategije i uopće nogometne igre – teško da možete sebi priuštiti takvu reakciju.

Gračan kaže da je momcima bilo teško igrati nakon što su suparnici poveli; istina je, međutim, da tijekom cijele utakmice nisu napravili praktično nijednu suvislu, izrađenu akciju koja bi rezultirala izglednom prilikom. Bjelorusima, koji su imali izvrsnu šansu za povesti i 2-0, prijetili su gotovo isključivo nakon ubacivanja iz kornera. Bila je to potpuno bezidejna, kilava i nepovezana igra u kojoj bi povremeno netko od naših bljesnuo kakvim solo potezom, ali prave suradnje nije bilo jer – a to je izgledalo sasvim očito – nije bilo niti ikakvog pravog plana. Osim ako iznuđivanje kornera, pa ispucavanje balona na visoke stopere ne smatrate valjanim planom.

Doduše, mogli biste – jer na sličan su način pala oba hrvatska pogotka. Ne nakon udaraca iz kuta, ali nakon balona u suparnički kazneni prostor, gdje je najprije bjeloruski golman napravio pacersku grešku za prvi, a Benković nadskočio obranu i glavom pospremio centaršut Andrije Balića za drugi gol.

I eto nas – odjednom su dečki junaci, ozbiljni i karakterni, a njihov trener valjda pronicljivi mastermind kojeg nije napustilo strpljenje ni nakon što 92 minute nije išlo. Do tog prvog gola omjer u udarcima unutar okvira gola bio je 4-2 za Bjelorusiju, a u onima koji su otišli izvan okvira 3-2, također za goste. A izgledalo je to sve i bitno gore nego što govori suha statistika.

Ali ne: karakter.

Omiljena hrvatska fraza kad je nogomet i općenito sport u pitanju. Kad nemaš plan igre, taktiku, suradnju, koheziju – onda je karakter taj koji će presuditi. Premda bi, uz dužno poštovanje Bjelorusima – protiv takvog suparnika morala presuditi prije svega individualna kvaliteta. Oni igraju isključivo u domaćim klubovima i to samo dvojica u njihovoj perjanici, BATE Borisovu: nesretni vratar Denis Ščerbicki te veznjak Jevgenij Berezkin, jedini kod kojeg se da naslutiti da ima nešto pravog talenta – ne, doduše, kao njegovi hrvatski suparnici Luka Ivanušec ili Nikola Moro, ali… Ti su uvijek neugodni Bjelorusi dosad u skupni pobijedili San Marino 1-0, izgubili od Grčke 0-2 i remizirali s Česima 1-1. Hrvatsku – za koju su jučer igrali i Nikola Vlašić, i Josip Brekalo – su do sudačke nadoknade držali u šahu.

Izbornik će neizostavno reći kako je momčad pokazala karakter, kad je ono što bi zapravo trebalo pokazati kvaliteta i smislena igra

Sad bih vam skrenuo pozornost na još jednu Gračanovu izjavu nakon susreta: „S ovom pobjedom možemo mirnije razmišljati o sljedećoj utakmici.“

Ako se možda i može braniti teza da je hvaliti i hrabriti igrače nakon što su ipak nekako uspjeli iščupati pobjedu psihološki ili pedagoški ispravno, onda je ono što ovakva izjava implicira kudikamo štetnije u oba smisla – osobito gledajući dugoročno i osobito zato što je riječ o mladim igračima od kojih se očekuje da u bliskoj budućnosti konkuriraju i za seniorsku selekciju te ondje „pokažu karakter“.

To još jedna vječna mantra hrvatskog momčadskog sporta: ona da se samo rezultat pamti.

I onda se po njemu procjenjuje je li momčad na pravom ili krivom putu. Sada možemo mirnije razmišljati o sljedećoj utakmici, kaže Gračan, a to zaista ne bi trebalo biti tako. Jer Hrvatska je odigrala grozno, negledljivo, bez da je natuknula ikakvu ideju ili perspektivu. To je nešto što definitivno treba uzbuniti, a ne smiriti i trenera i igrače. Jer ako to ne priznamo najprije sebi, i ako ne analiziramo zbog čega smo bili tako loši, ništa nećemo naučiti. Rezultat jest neposredno najbitniji, ali on vrlo često zamuti perspektivu i zamaže oči, što dovodi do deluzija i neminovne kasnije kazne. Jer suština je postupak, a kod rezultata „dikod uđe, dikod ne uđe“.

Mladim su Hrvatima u suštini na silu ušla dva gola i preokrenuli rezultat utakmice u kojoj su bili nepodnošljivo loši. Tako je i njihovim starijim reprezentativnim kolegama dikod ulazilo u ovim kvalifikacijama, sve dok im dikod nije ušlo. Vatreni već dugo igraju prilično loše, ali Čačić je, čini se, malo od svega toga naučio i tvrdi da samouvjereno, bez „Plana B“, kreće u posljednje dvije kvalifikacijske utakmice, pitajući novinare „zašto su tako pesimistični“…

I onda, ako se uspije plasirati na Svjetsko prvenstvo, neizostavno će reći da su igrači „pokazali karakter“ i da im se „na kraju vratila“ ozbiljnost ili nešto drugo, već tada prigodno. To veličanje onoga što se u Hrvata olako i kolokvijalno naziva ‘karakterom’ preraslo je gotovo u idolopoklonstvo; kad god momčad odigra loše, ali suparničkim ili sudačkim greškama ili pukom srećom ipak dođe do rezultata, izbornik će reći da je to zbog karaktera.

A ono što bi zapravo trebalo pokazati je kvaliteta i smislena igra. Ako ostanemo samo na karakteru – koji su Vatreni, iskreno govoreći, nebrojeno puta ranije imali priliku pokazati na terenu, a još više izvan njega, pa baš i nisu – onda smo najebali.