HSV je podijelio jednu od onih informacija koje trivijaliziraju upotrebu statistike. Pohvalio je vlastitog igrača, ali postotak uspješnih driblinga i oduzete lopte nisu u nikakvoj međusobnoj korelaciji. Jednostavno, nemaju veze jedno s drugim po logici nogometne igre, ne utječu jedno na drugo i u nekom međusobnom odnosu ne mogu dati širu sliku kakvu bisni možda dobili kad bismo uzeli postotak dobivenih duela u obrani kombiniran s brojem startova i presječenih lopti, da vidimo opipljiv podatak o obrambenom učinku. Na tom bi grafu igrač u gornjem desnom kutu bio obrambeno dominantni faktor, a na ovome je tek zanimljivost bez veće analitičke vrijednosti podatka.

Međutim, taj graf je bio dovoljno dobar da nacrta sliku o Milanu Badelju. Očito je da je odrađivao posao u obrani. Za usporedbu, N’Golo Kanté je u Leicesteru — u vjerojatno najdominantnijoj sezoni jednog zadnjeg veznog igrača u zadnjih 20-ak godina, s kojom je postao sinonim za ulogu koju je nekoć odrađivao Claude Makélélé — imao 4,7 startova i 4,2 presječenih lopti po utakmici. Nakon toga nikad u klupskoj sezoni nije prešao Badeljev učinak od 3,7 startova, a nije ni imao više od 2,5 presječenih lopti. Te brojke govore koliko je Badeljeva statistika 2013. bila impresivna i koliko su 3,7 startova i 3,4 presječenih lopti zapravo značajni.

Radi sve više krivih dodavanja, gotovo da više niti ne dribla i gubi sve više duela — jer koliko god bio inteligentan i ranije krenuo, više ne stiže na vrijeme

Dodatnu težinu tom učinku daje činjenica da faza obrane nikad nije bila njegova jača strana. Badelj je oduvijek bio primarno kreativan igrač sa savršenim pregledom igre i svilenkastim kontrolom lopte. To se očitavalo u najboljem postotku driblinga u cijeloj Europi, ali i kroz 1,1 ključno dodavanje po utakmici, što su njegovi suigrači pretvorili u pet golova te sezone.

Relativno je visok za veznog igrača, ima dug korak, ali fizikalije su bile sporedna stvar. U srži svih tih brojki je njegova nogometna inteligencija. Imao je tako visok postotak uspješnosti jer je ispravno prepoznavao situacije kada može napasti lošije postavljenog suparnika i provući se kraj njega driblingom. Kada je suparnički igrač imao dobru poziciju, nije silio i gubio lopte, odigravao je jednostavna dodavanja i gradio je igru. Ista stvar je i s oduzimanjem i presijecanjem lopte; nije koristio fizičku silu, nego je čitao igru i postavljao se na prava mjesta dovodeći se u pozicije iz kojih može biti efikasan. To odlično pokazuje to da je na preko sedam izravnih uspješnih obrambenih akcija po utakmici bio predriblan samo 1,7 puta.

Pitanje koje se nameće

Badelj je tada naprosto birao situacije u kojima će napadati suparnika i nije nepotrebno ispadao, a svugdje je stizao jer bi dovoljno rano krenuo. No, više nije 2013.: Badelj je te sezone odigrao 81 posto prvenstvenih minuta za HSV. Nikad nakon toga nije odradio toliko vremena na terenu. Iduće sezone je opet bio standardan i imao je dobre brojke u HSV-u koji je pao u borbu za opstanak, a onda je otišao u Italiju — najprije u Fiorentinu, pa u Lazio, pa u Genou. Ni u jednoj od tih ligaških sezona nije odradio više od 81 posto minuta koliko je imao u Bundesligi 2012./13.

Da je 2013. bila prilično davno pokazuje i sinoćnja utakmica protiv Turske.

Badelj je kardinalno pogriješio u dodavanju kod prvog gola, a kod trećeg je iskočio prema Berkayju Özcanu duboko na suparničku polovicu i gubio duel 20-ak metara, sve dok ga Özcan nije konačno prošao kod centra, a onda je u nastavku akcije Yusuf Yazıcı dobio duel tik ispred hrvatskog kaznenog prostora, nakon čega je proslijedio loptu Cenku Tosunu koji je asistirao Cengizu Ünderu.

“Opet se ponavlja da primamo golove olako”, izjavio je Zlatko Dalić nakon utakmice. “To me zabrinjava, jer svaki put kad protivnik prijeđe centar, mi primimo gol. Ova utakmica je poslužila svrsi jer sam vidio stvari koje sam htio vidjeti. Moramo popraviti puno stvari.”

Jedan od faktora zašto su golovi toliko olako primljeni jest mekoća u veznoj liniji; kada je suparnik prelazio centar, nitko ga nije niti usporio. To se, bez ikakve dvojbe, mora popraviti, ali pitanje koje se nameće jest može li Badelj još uvijek biti taj koji će to napraviti.

Prvi Dalićev izbor na poziciji zadnjeg veznog je Marcelo Brozović. To je jasno, Broz se nametnuo u Rusiji i čvrsto drži svoju poziciju. Odlično se razumije s Lukom Modrićem u kreiranju igre, nadopunjava ga svojom energijom i nevjerojatnim aerobnim kapacitetima koji mu omogućavaju da niže kilometre pretrčane u visokom intenzitetu, a sazrio je do te mjere da utakmice odrađuje u kontinuitetu, bez padova koncentracije koji su mu bili karakteristični u ranijoj fazi karijere. Njegova pozicija je sigurna, on je jedan od najbitnijih igrača reprezentacije i, dok je na terenu, on je taj koji drži stabilnost veznog red. Hrvatska nema problem sa zadnjim veznim, Hrvatska ima problem s Brozovićevom zamjenom.

U nekom vakuumu, Badelj je savršeno logična zamjena. Način na koji je odradio Europsko prvenstvo 2016. bio je sjajan, odigrao je svaku minutu u Francuskoj i bio je jedna od najjačih karika momčadi. S obzirom da je Badelju tek 31 i da je to bilo prije nešto više od četiri godine, problema ne bi trebalo biti. Dovoljno je mlad i dovoljno je dobar da može bez problema preuzeti Brozovićevo mjesto kada on nije dostupan ili kada mu izbornik Dalić želi dati malo odmora. Kvragu, to je prije bilo njegovo mjesto i posao na zadnjem veznom je obavljao sjajno.

Međutim, Badelj je u silaznoj putanji, iako je još uvijek u najboljim igračkim godinama.

Karijera u padu

Fizikalije nikad nisu bila primarna stvar na koju se oslanjao u igri, ali godine i ozljede su odnijele još malo brzine i eksplozivnosti. U usporedbi s HSV-om ili čak sa zadnjom pravom sezonom u Fiorentini prije nego što je poslan u Lazio, u kojoj je imao 2,6 startova i u kojoj je bio predriblan 1,4 puta po utakmici, ove sezone u Genoi Badelj ima 1,1 start po utakmici, a predriblan je 1,9 puta.

Uostalom, dovoljno je pogledati utakmicu protiv Turske. To su stvari koje se Badelju inače ne događaju. On ne gubi duele i njega ne prolaze tako lako kako su ga prošli Özcan i Yazıcı kod trećeg gola. Pogrešno dodavanje se može dogoditi baš svakome, ali Badelju se ne događa da griješi u vlastitom kaznenom prostoru i da na taj način izgubi loptu. Za 60 minuta dobio je 5 od 12 duela, 1/3 starta na loptu i imao je devet izgubljenih lopti. Badeljevi standardi su viši o toga, on je bolji od onoga što je odigrao.

I nije stvar u utakmici s Turskom. Koliko je to nepotrebna utakmica u ovako gustom rasporedu najbolje pokazuje činjenica da je Hrvatska četiri puta promijenila kapetana. To je neozbiljna i irelevantna utakmica iz koje se može izvući jedino zaključak da UEFA i FIFA svojim forsiranjem i nametanjem utakmica cijede i ono malo života što igrači imaju u sebi u ovim uvjetima bez pauze među sezonama.

Stvar je u budućnosti. Stvar je u tome da je Badelj u proteklim kvalifikacijama za Europsko prvenstvo odigrao tek 24 minute i da je njegova klupska karijera u padu. Jasno je da je on važan dio hijerarhije u reprezentaciji i da njegov karakter odgovara svlačionici čak i kada ne igra, ali upitno je koliko Dalić može računati na njega kada je stvarno bitno i koliko je on u ovom trenutku zapravo spreman zamijeniti Brozovića ako zatreba. Dok je on u silaznoj putanji, Marko Rog i Toma Bašić su u uzlaznoj, a nekoliko mlađih igrača dolazi i nameće se potencijalna kao konkurencija u bližoj ili daljoj budućnosti.

Slika o Badelju kao dominantnom igraču iz onog grafa s početka teksta lagano blijedi. Radi sve više krivih dodavanja, gotovo da više niti ne dribla i gubi sve više duela — jer koliko god bio inteligentan i ranije krenuo, više ne stiže na vrijeme onamo gdje bi trebao biti. Samim time blijedi i njegova slika u reprezentaciji, slika sjajnog igrača koji je već godinama tiho i nenametljivo odrađivao svoj dio posla po najvišim standardima.

Igrača za kojeg je upitno hoćemo li ga ikad više gledati u reprezentaciji, barem u onako dobrog kakav je bio.