Negdje oko 50. minute sinoćnje utakmice redatelj je naložio da se kadar prebaci na lice Jürgena Kloppa. S obzirom na njegovu sklonost luđačkom gestikuliranju koja se kreće u rasponu od ludog znanstvenika i čovjeka na metamfetaminu, slična scena se očekivala i sada. No, ovaj put smo dobili nešto sasvim drugačije. Nije bilo trčanja po aut-liniji, sumanutog animiranja publike ni režanja na svoje igrače ili na nekog od sudaca; nije bilo čak ni onog njegovog razbarušenog, fokusiranog pogleda kojim ispraća svaku kretnju svojih igrača.
Sve što je njegov pogled tada odavao bio je izraz čistog blaženstva.
U tom je trenutku Liverpool imao sigurnih 3:0, ali dok nas je razbuđena, kasna knockout faza europskih kupova ove sezone naučila da su čak i takvi rezultati varljivi i da se mogu drastično promijeniti i u četiri, a kamoli u 40 minuta, postojao je jasan razlog zbog čega je Klopp djelovao kao roditelj čije je dijete u tom trenutku pokazalo zrelost odrasle osobe.
I prije utakmice je bilo jasno da ćemo na Anfieldu gledati borbu dvaju različitih filozofija i pristupa, obaju odvažnih na svoj način, s tim da je jedna od njih usto bila i pomalo suluda. Kad je Eusebio di Francesco uoči utakmice izašao pred novinare, oni kao da su došli s idejom da protiv ovog Liverpoola postoji tek jedna jedina legitimna opcija.
“Želite da se povučemo duboko?”, upitao ih je Di Francesco, pomalo frustriran. “Na njima je da nas natjeraju da se povučemo duboko, dok ćemo se mi tek dobro momčadski braniti. Lopta će odraditi sav posao, a to hoćemo li mi uspjeti ostati kompaktni će biti ono što će raditi razliku.”
Naravno, vjerojatno je to dijelom bila posljedica injekcije samopouzdanja koje je kuliminiralo idejom da je Roma — ova Roma, još uvijek projekt u razvoju — sposobna implementirati i provesti u djelo različite koncepcije igre protiv dvaju različitih, osebujnih ali također i dominantnijih ekipa. Nakon što u razmaku od mjesec i pol dana protutnjate Napuljem jednim pristupom, a onda putem također rizičnog manevra izvedete onakav podvig protiv Barcelone, više to nije stvar naivnosti ili slijepog srljanja pod krinkom ambicioznosti.
Liverpool dolazi u valovima
Liverpool je pod Kloppom prvo poprimio konture simpatične nesavršenosti, koncepta u kojem odbijanje priznanja da je atraktivan stil igre prečesto nekomplementaran s kvalitetom na određenim pozicijama. Iako su Redsi i sinoć upali u za njih donedavno potpuno karakterističnu nemogućnost mirnog zatvaranja utakmice, također su golemi dio susreta demonstrirali koliko su kao momčad drugačiji, ozbiljniji i koherentniji.
Ovo je momčad koja više ne diže na noge ‘samo’ perfektnom igrom u tranziciji, već je naučila i tempirati svoje moći umjesto da ih sve izbaci na početku, a onda završi ili kao pukovnik ili kao pokojnik, bez mogućnosti da se vrati u susret ako suparnik preživi taj prvotni napad.
Nije sinoć bilo huka od prve minute, juriša na loptu čim je krenula s centra.
Salah je rastao unutar sustava u kojem mu suigrači stvaraju uvjete za nešto takvo
Roma se ponudila u startu, a trenerova ideja da u formaciji 3-4-2-1 pokuša parirati Liverpoolu u srcu veznog reda bila je smislena. No, visoka linija zaista mora biti jako kompaktna ako želi Liverpoolov prednji trojac uloviti u ofsajd-zamku; i dok se može spekulirati baš o tome je li Mo Salah bio u zaleđu kod trećeg gola, jasno je da je taj ambiciozni plan spektakularno propao.
Liverpool je sinoć dolazio u valovima poput plime, potopivši Rominu sredinu u potpunosti i preuzimajući kontrolu koja je frustrirajuće rušila svu strukturu Di Francescove ekipe. To je ono što Liverpool ponajprije do ovog proljeća nije uspio usavršiti, osjećaj da uz nevjerojatnu energiju, atraktivnost i preciznost u iskorištavanju ponuđenog prostora posjeduje i kontrolu, odnosno sposobnost da može aplicirati svoje najubojitije oružje u bilo kojem trenutku.
A dvojac Salah i Roberto Firmino postao je prvi koji je u polufinalu Lige prvaka ostvario po dva gola i dvije asistencije. Njihov individualni učinak bio je, dakako, presudan, ali on je došao kao posljedica suradnje i zajedničkog sazrijevanja.
Fantastičan proces
U velikom intervjuu za The Guardian uoči ove utakmice Jürgen Klopp se, između ostaloga, osvrnuo na to, kao i na nevjerojatnu sezonu koju u Liverpoolu igra Salah, nakon što je došao baš iz Rome.
“O njemu smo stoga učili korak po korak pošto kod nas igra isključivo na jednoj poziciji”, rekao je menadžer. “Ova je sezona uvelike stvar interpretacije njegova golgeterskog talenta, ali i činjenice da Bobby Firmino radi kao konj da bi mu oslobodio prostor. Mnogo sam razgovarao sa Salahom i svjestan je koliko mu suigrači pomažu”.
Salah je rastao unutar sustava u kojem mu suigrači stvaraju uvjete za nešto takvo. Ponajprije Firmino, koji je sinoć odigrao možda čak i bolju, cjelovitiju partiju od fantastičnog Egipćanina — bio je nositelj fluidnosti tako što je odvlačio Romine stopere, otvarajući hektare prostora za Salaha, ali i Sadija Manéa, te usput bio Liverpoolov čovjek s najviše osvojenih duela. To da je i često osporavani Jordan Henderson sinoć presjekao 12 lopti i time također stvarao preduvjete za razbijanje Romine strukture isto stoji kao znakovit detalj.
Roma je zbog svog sjajnog puta ove sezone u Ligi prvaka, ali i hrabrosti pri dolasku na nadigravanje zaslužila da joj ostane barem tračak nade, a ne da se sve i definitivno ne završi već u prvoj utakmici. No, unatoč pogocima koji su došli nakon individualnih pogrešaka, dojam je da su njeni igrači bili tek sporedni likovi u priči o Liverpoolu koji iz utakmice u utakmicu ovog proljeća pokazuje rast iz tek atraktivne ekipe idealne za trpanje na ‘više golova’ u kladionicama u nešto puno ozbiljnije od toga.
Bit će prilike pričati o tome kolike su mu šanse ako prođe u finale i je li Mo Salah zaslužio Zlatnu loptu, ali najprije treba odati poštovanje fantastičnom procesu koji se odvija na Anfieldu i kulminira u ovakvim utakmicama.
