Ako je ikad u nogometu postojalo pravo mjesto za istraživanje fenomena déjà vu, onda je to bilo u srijedu navečer u utakmici polufinala Lige prvaka na Allianz Areni — jer tisuće navijača morale su imati flashback utakmice koja se odigrala prije godinu dana.
Bayern je bio bolji suparik, imao je smisleniji pristup i jasniju taktiku. Međutim, gol koji je zabio Marcelo je vratio navijače godinu dana unatrag, u vrijeme kad je majstoriju iz voleja pogodio Cristiano Ronaldo. Sličan gol u sličnim uvjetima, golčina za izjednačenje u utakmici u kojoj je Bayern imao ideju i jasan plan kako iskoristiti mane u igri Real Madrida, ali nakon vodstva nije uspio realizirati stvorene šanse.
Slično je bilo i ovaj put.
Jupp Heynckes se odlučio započeti utakmicu kroz visoki presing i onemogućavanje suparniku da započne napad. Robert Lewandowski je bio aktivan u igri prema stoperima, onemogućujući im da mirno vode igru, a Bayern je iz toga onda igru usmjeravao na stranu i ondje agresivno zatvarao zamke u pokušaju oduzimanja lopti.
Doduše, Bayern nije imao vrhunsku kompaktnost, tako da se na grafici vidi koliko prostora treba pokriti Javi Martínez i kako Franck Ribéry ima zahtjev kontrole čitave druge polovice terena. Međutim, presing je bio dobar, koordiniran i ciljano usmjeren, tako da Luka Modrić i Toni Kroos nisu uspijevali dolaziti na loptu iako su imali hektare prostora u sredini. Real nije imao načine kako donijeti loptu svojim najkreativnijim igračima i Bayern je zato prilično jednostavno kontrolirao događanja na terenu i brzo osvajao lopte. Uzimao je ono što su mu manjkavosti u igri Real Madrida ponudile.
Zidaneove adaptacije
Po osvojenoj lopti, Bayern je postavljao napad koji je bio ozbiljno osakaćen ozljedama. I tu je iskorištavao ono što je Real nudio.
Iako nominalno u 4-3-3, Real se branio u identičnoj formaciji kao i Bayern, u 4-1-4-1. Ono što ga je razlikovalo od Bayerna bio je pristup. Dok je Lewandowski pritiskao stopere, Ronaldo je bio prilično neaktivan u fazi obrane i nije bilo uvjeta za presing linije iza njega. Bayernova linija je imala previše rješenja i Real bi ostao razvučen, stoga je racionalno bilo ostati u zoni.
Međutim, problem je bio u tome što su Realove linije bile previše razvučene, nedostajalo je kompaktnosti, a to se nije maskiralo presingom. Posljedica je bila ta da je Bayern bio miran na lopti, a prostora među linijama je bilo sasvim dovoljno. S otvorenim prostorom u halfspaceu i bez pritiska na prvu liniju distribucije lopte, Bayern je bez ikakvih problema dolazio u zadnju trećinu i testirao suparničku užu obranu.
Ako u priču dodamo još to kako je Heynckes svoj okomiti sustav igre obogatio tako što je od Pepa Guardiole preuzeo mehanizam u kojem, ako krila stoje široko, bekovi ulaze u halfspace, Realovi su bekovi bili u posebnom problemu. S desne strane Dani Carvajal prati Rafinhu, koji ulazi u sredinu što ostavlja samog Ribéryja, a s lijeve strane Marcelo u svojoj zoni ima dva igrača. Ne samo da je Bayernov gol pao nakon što je Joshua Kimmich probio kroz halfspace, nego je i u postavljenom napadu Real jako teško branio te prostore i vjerojatno bi situacija bila još gora po Keylora Navasa da Arjen Robben nije morao izići i tako desno krilo ostaviti bez igrača koji može napasti driblingom.
Real je fascinantan. Njegovi igrači pokazuju takvu mirnoću da je to zadivljujuće
Na poluvremenu, valjda mirne duše zbog Marcelova gola koji je izjednačio rezultat i dao vrijedan gol u gostima, Zinédine Zidane je napravio adaptacije.
Kako Real nije mogao ovladati loptom, tako ni Isco nije bio previše učinkovit. Premalo je bio na lopti, nije dolazio u zone u kojima je opasan, a Marco Asensio je donio dodatnu okomitost i napadanje dubine koje je izostalo. S njim je Real dobio dodatno rješenje u tranziciji, a u Kroosu i Modriću je ionako imao dovoljno playmakerskog potencijala kojim može pripremiti napad s obzirom da nije morali napadati postavljenu obranu nego tražiti tranzicijski napad.
Međutim, glavni razlog zašto je Real Madrid izgledao bolje nije kadrovske nego taktičke prirode.
Traćenje talenta
Real je u drugom poluvremenu zbio svoje linije, zatvorio je centralnu zonu i onemogućio ulazak u halfspace. Odluka je, čini se, bila da je najmanje opasno puštati suparnika da dođe na krilnu poziciju i s nje kreira. Bayern je prilično lagano dolazio na krilo, ali iz te su mu pozicije ostajale opcije centaršuta, jer Robbenovim izlaskom nije imali igrača koji može probiti driblingom. Time je Real zatvorio rupe koje su se pojavljivale i čekao priliku za kontranapad ili pogrešku koju će napraviti Bayern.
I dočekao ju je. Rafinha je odigrao dodavanje grozno baš poput svoje frizure, a Real to iskoristio. Ozljede su osakatile Bayern, a Real je to iskoristio. Što god suparnik ponudi, Real će iskoristi.
„Naši igrači su igrali u mnogo velikih utakmica i možemo ostati mirni u teškim situacijama jer znamo da možemo dobiti svakoga“, izjavio je Kroos ranije ovog tjedna. „Iako ne pobjeđujemo, možemo promijeniti utakmicu. Iskusili smo mnogo situacija, tako da ne postajemo nervozni.“
S taktičke strane, a ovo je ipak taktička analiza, Real ne nudi puno za seciranje. Načini pobjeđivanja ove momčadi teško su opisivi kroz konvencionalne koncepte nogometa; pobogu, na utakmici protiv PSG-a Ronaldo i Karim Benzema nisu razmijenili ni jedno dodavanje. Znači, ljudi su sposobni razvaliti — istina, prilično grozni — PSG bez da napadačka linija djeluje u sklopu momčadi, igrajući u nečemu što nema veze s kolektivnim nogometom i suradnjom. Ali i izvan tog ekstremnog primjera, Real igra prilično bazično i reaktivno, tako da ponekad izgleda da samo trati talent koji imaju na raspolaganju.
Međutim, sa strane nevjerojatne samouvjerenosti i psihičke stabilnosti, Real je fascinantan. I Bayernovi igrači imaju iskustvo velikih utakmica i nisu paničarili, ali Realovi pokazuju takvu mirnoću u svim situacijama da je to zadivljujuće.
Gledajući prvenstvo, njihovi su problemi još jasniji. Veći uzorak utakmica još više raskrinkava probleme u igri jer sve ono što rade ispod neke razine se očituje na bodovnom saldu. Nije njihova igra u La Ligi puno drugačija, samo je kontekst različit i tu njihova reaktivnost te oslanjanje na individualnu superiornost stvarno izgleda kao uzaludna potrošnja talenta.
Real ima objektivne probleme i mane u igri. Juventus je u uzvratu pokazao kako ga je moguće pritisnuti, a Jupp bi sigurno napravio više da je imao Robbenov dribling, ulazak iz drugog plana Artura Vidala ili mirnoću Davida Alabe. Međutim, u Ligi prvaka kao da ti problemi nisu bitni jer imaju mirnoću koja donosi rezultate. A onda, u kombinaciji sa sjajnim kadrom, i sasvim male taktičke adaptacije su dovoljne za uspjeh i iskorištavanje onoga što suparnik ponudi.
