Počevši od finala Kupa prvaka 1963. na Wembleyju do finala 10 godina kasnije u Beogradu, talijanski klubovi su sedam puta igrali finale najprestižnijeg europskog klupskog natjecanja. Inter je do finala došao četiri puta, Milan dvaput i još jednom Juventus. Da je slučajno na snazi bio današnji sustav po kojem u Ligu prvaka ide više predstavnika jedne zemlje, a ne samo prvak, vrlo vjerojatno bi u tih 10 godina barem dva ili tri puta gledali talijansko finale. Uostalom, o moći talijanskog nogometa na prijelazu iz 1960-ih u 1970-te najbolje svjedoči činjenica da je Italija 1968. osvojila Europsko prvenstvo, a 1970. je igrala finale protiv Peléa i jedne od najjačih brazilskih reprezentacija u povijesti.
Catenaccio je tih godina dominirao europskim nogometom kao superiorni oblik nogometne organizacije. No, bilo bi pogrešno reći kako su Talijani do uspjeha dolazili samo obranom. U suštini, Helenio Herrera je u svojih osam godina u Interu stvorio sustav čiji je fokus zaista bio uglavnom na obrani, ali temelj takve filozofije je prvenstveno bila momčadska igra. To je aksiom svega, obrana je bila samo način na koji se to manifestiralo u praksi.
“Onaj tko igra za sebe, zapravo igra za suparnika”, govorio je tih godina Herrera. “Pobjeda je jedini cilj, ali do pobjede se najlakše dolazi kada igramo kao cjelina. Tako možemo nadoknaditi mane koje svaki igrač ima i biti jači od zbroja svojih vrlina.”
Herrera je promijenio način na koji se trenira. Šablonizirao je akcije, ubrzao je igru s loptom i dosta vremena je proveo uigravajući prekide. Uveo je sinkronizaciju linija, promijenio je način na koji se gleda na rotacije u posjedu i podijelio je teren na zone koje je potrebno kontrolirati bez obzira na to gdje je lopta, tako da je njegova momčad bila bolje organizirana nego ijedna druga s kojom se susretao. Uveo je karantenu u kojoj su se igrači spremali za utakmice, promijenio je režim prehrane i bio je pionir u mnogo stvari koje su danas standard suvremenog nogometa.
Ovo je Nizozemska koju je teško gledati. Nizozemska koja je najgora reklama za pozicijski nogomet i posjed lopte, momčad koja nimalo ne riskira
Ali isto tako je kraj ‘talijanskog’ desetljeća zapravo pripao Nizozemcima. Prvo je Ajax 1969. došao u finale Kupa prvaka gdje je izgubio od Milana, onda je iduće godine Feyenoord uzeo naslov europskog prvaka, nakon čega je Ajax triput zaredomosvajao titulu, pobijedivši prvo Inter, pa onda i Juventus. Nakon toga su Talijani na idućih 10 godina pali u drugi plan. Nizozemski su klubovi u finalima između onog 1970. baš na San Siru i onog 1973. u Beogradu osvojili četiri naslova prvaka, koliko i talijanski klubovi u ostatku desetljeća koje se može nazvati talijanskim.
Zašto? Zato jer su Nizozemci uzeli momčadski aspekt catenaccija i shvatili da je Herrera bio u pravu kada je rekao da onaj tko igra za sebe zapravo igra za suparnika, ali su taj princip primijenili na napad. Rinus Michels je dizajnirao Totaalvoetbal kao dominanti stil i 1972. je demolirao Inter, čime je pokazao da je organizirana obrana moćno oružje, ali jednako organizirani napad je još i moćnije. To je omogućilo dominaciju Nizozemaca u zadnje četiri godine ‘talijanskog’ desetljeća. Talijani su bili tu, prvi među ostalima, ali Nizozemci su imali bolje rješenje.
Problem čim se prijeđe centar
Louis van Gaal izravni je nasljednik Michelsove filozofije. Problem je jedino u tome što je totalni nogomet organiziran na sličnim principima kao catenaccio. A kada malo promašite interpretaciju, onda možete dobiti konačni produkt koji je sličniji catenacciju nego totalnom nogometu.
To objašnjava zašto je Nizozemska na ovom Mundijalu toliko dosadna za gledanje.
Van Gaal vjeruje u metodičnost organizacije igre, sistematizaciju napada i moć kolektiva. U isto je vjerovao i Michels, ali ono po čemu Van Gaal drugačije interpretira Michelsovo učenje i čime se razlikuje od njega je uloga pojedinca u kolektivu. Johan Cruijff, s kojim se LVG često svađao i smatrao ga rivalom, vjerovao je da kolektiv treba naglasiti vrijednost individualca koji mora imati slobodu improvizacije, a Van Gaal to odbacuje i pojedinca vidi kao kotačić unutar kolektiva kojim upravlja trener, bez obzira na to koliko taj pojedinac bio talentiran.
Ruku na srce, danas Nizozemska nitu nema tako talentirane igrače u napadu.
Dio nepredvidljivosti može dati Cody Gakpo koji je odličnu formu iz kluba prebacio i na reprezentaciju, a nositelj kvalitete je Memphis Depay koji je — gledajući po realnim faktorima, od cijene na Transfermarktu preko marketinške vrijednosti i prodanih dresova do same statistike postignutih golova u Ligi prvaka — ipak drugi ešalon europskog nogometa. Glavne zvijezde ove Nizozemske su stoperi. Matthijs de Ligt, Virgil van Dijk, Jurrien Timber i Nathan Aké predvode listu najvrjednijih igrača, s Frenkiejem de Jongom i Gakpom koji su se uvukli između njih.
Kad iskombinirate činjenicu da je najbolje od onoga što Nizozemska ima ipak ispod centra — a to uključuje i De Jonga, koji je najefikasniji kad loptu prima neposredno ispred obrane i probija suparnika s loptom u nogama kao lažna petica ili suvremena verzija Franza Beckenbauera — s tim da je Van Gaal tvrdoglav u svojoj viziji nogometa kao kolektivne igre u kojoj nema iskakanja iz unaprijed postavljenih i vrlo šabloniziranih okvira, onda imate ono što ste mogli gledati kroz grupnu fazu natjecanja.
Nizozemska je u prosjeku šesta momčad SP-a po broju točnih dodavanja. Van Gaalova momčad je vrlo stabilna u posjedu te bez problema drži loptu s trojicom stopera i dvojicom zadnjih veznih. Problem nastaje kada treba prijeći preko centra.
Nizozemska je tek 24. momčad prvenstva po udarcima prema suparničkim vratima. Iranci pucaju više od Nizozemaca, baš kao i Japanci, Tunižani, Saudijci ili Kanađani. Pa čak i Belgija, koja je dobila hrpu kritika, puca više od Nizozemaca, a više pucaju i Urugvajci koji su po prirodi svoje igre defenzivna momčad, vole čekati u niskom bloku, a njihov je stil vrlo sličan onome Atlético Madrida u kojem su igrala obojica stopera. A Nizozemska je po količini udaraca bliže predzadnjoj Australiji ili Kataru nego tom Urugvaju koji nije bio simbol atraktivnog nogometa niti kada su napadačke vedete bile u naponu snage, a pogotovo to nije sad.
Van Gaala ipak ne treba otpisati
Van Gaalova momčad naprosto ne može doći u završnicu napada. Odnosno, može – jer je u kvalifikacijama igrala prilično napadački nogomet svjesna da će proći dalje – ali ne želi jer to znači rizik, a Van Gaal u utakmicama koje nešto znače prvo traži sigurnost i odbacivanje individualizma.
Po uspješnim driblinzima Nizozemska je također 24. reprezentacija turnira, a ne trudi se prebaciti težište dugim loptama jer u toj je kategoriji 22. momčad na Svjetskom prvenstvu. Po ulascima u suparničku trećinu tek je 17. u dosadašnjoj fazi turnira, a to je, s obzirom na postotak posjeda lopte, katastrofalan rezultat; najslabiji među svim momčadima koje imaju više od 50 posto posjeda. Po ulascima u suparnički kazneni prostor je još i slabija, 21. od 32 momčadi.
Ne znači to da je Nizozemska slaba. U grupnoj fazi je upisala dvije pobjede i remi, a primila je samo jedan gol. U osmini finala ide na Amerikance, a iza toga se ždrijeb potencijalno dodatno otvara jer vjerojatno vodi preko pobjednika dvoboja između Argentine i Australije.
Daleko je to od neprelazne prepreke, pogotovo uz pristup u kojem se neće puno riskirati. Uz ovako individualno dominantne igrače na stoperskim pozicijama i dobru organizaciju vezne linije u fazi obrane, Nizozemsku će biti iznimno teško probiti, pogotovo ako se ne radi o suparnicima koji imaju dominantne napadačke sustave što nemaju ni Australci ni Argentinci. Uostalom, Van Gaal je na istoj osnovi napravio rezultat na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Dakle, Nizozemska i dalje ostaje potencijalno bitan faktor na prvenstvu i bira legitimno taktičko rješenje za doći do rezultata.
Ali isto tako, ovo je Nizozemska koju je teško gledati.
Nizozemska koja je najgora reklama za pozicijski nogomet i posjed lopte, momčad koja nimalo ne riskira i ne pokušava stvoriti višak kroz viziju igre nego kroz mehaničku šablonizaciju u kojoj je naglasak na zadnju liniju. Ovo je Nizozemska koja je u Van Gaalovu tumačenju totalnog nogometa nepovratno otklizala u jedan oblik catenaccija.
