Prije dvije godine procijenio sam da najbolji Bayern treba očekivati tek za koju sezonu, imajući na umu tradicionalnu bavarsku racionalnost u igračkim ulaganjima, kao i činjenicu da je Dejan Radonjić na glasu kao trener kojemu treba više godina da potpuno posloži svoj stroj. Međutim, Radonja se u Münchenu nije zadržao onoliko koliko je planirao. Premda je osvojio dva njemačka prvenstva (od pet Bayernovih ukupno), nije opravdao očekivanja u Euroligi. Doduše, u prvoj sezoni s omjerom 14:16 nije bio previše daleko od doigravanja, ali u drugu je krenuo podosta slabije (6:11). Uprava nije imala strpljenja gledati kako momčad stagnira, stoga je u siječnju Radonjiću uručen otkaz, a sezonu je kraju priveo njegov pomoćnik Oliver Kostić, i to debaklom u balonu završnice prvenstva (ispadanje u četvrtfinalu od Ludwigsburga).

Bilo je jasno da je potrebna nova promjena — a gdje će Bavarci zagledati kad ih stisne, nego u srpsko dvorište? Gotovo svi relevantni Bayernovi treneri bili su na Zvezdinoj klupi (Radonjić i Svetislav Pešić) ili srpske reprezentacije (Saša Đorđević), a sad je na red došao i Partizan.

Bayern se pokazuje kao sjajno vođena momčad koja kemijom nadoknađuje sve hendikepe u odnosu na žestoku konkurenciju

Crno-bijeli su pod Andreom Trinchierijem imali fantastičnu sezonu, bili favoriti za osvajanje ABA lige, pa čak i Eurokupa, ali onda je pandemija sve upropastila. Način na koji je talijanski stručnjak vodio kvalitetom ujednačenu momčad jako se dopala Bayernovu vodstvu te je ono smjesta krenulo u lov. Trinchieri je imao važeći ugovor s Partizanom, ali mu je klub zbog novonastale krize htio smanjiti plaću u posljednjoj sezoni. Talijan na to nije pristao te se odazvao zovu iz Bavarske, gdje je započeo svoju novu priču.

“Znam da su nogometaši Bayerna redovito među najboljima na svijetu, želim i košarkaše povesti na taj put. To je moj san”, poručio je Trinchieri po dolasku. Taj san imali su i mnogi prije njega, ali su spoznali da, bez megalomanskih ulaganja u kadar, plov prema europskom tronu vodi preko Scile i Haribde.

Oslobođeni Lučić

Trinchieriju, za razliku od Radonjića, nije dugo trebalo da pohvata konce unatoč tome što na raspolaganje nije dobio bogznakakvu ekipu. Roster je čak i slabiji nego u prošle dvije sezone, kada je Radonjić imao barem jednu ekstra-klasu sa zavidnim NBA iskustvom — prvo Derricka Williamsa, potom Grega Monroea. No, ono što je Trinchieriju bitnije od zvijezde u sastavu je širina. A ovom Bayernu širine ne nedostaje. Registrirano je čak 17 igrača za Euroligu, a nastupe je dosad upisalo njih 14. Među trojicom koja još nisu zaigrala nalazi se i 19-godišnji hrvatski krilni centar Matej Rudan, valjda će i on dobiti pokoju šansu.

Bayern zasad još ne izgleda kao lanjski Partizan, kod kojeg je igračka ujednačenost po doprinosu postigla skoro nezamislivu harmoniju. U prvo ime prometnuo se Vladimir Lučić, srpski krilni igrač koji je tek sad s 31 na leđima u kontinuitetu počeo igrati onako kako mu se predviđalo po odlasku iz Partizana u Valenciju prije sedam godina.

Lučić je u prethodnim godinama redovito bio kralježnica ekipe kada je u pitanju obrana, ali u napadu nikako nije uspijevao ispuniti sav potencijal koji je navijestio u mladosti. Trinchieri ga je konačno uspio do kraja osloboditi — u novoj postavci igre Lučić na krilnoj poziciji dolazi do mnogo više otvorenih pogleda na koš i ne oklijeva ih iskoristiti. Zasad je trice šutirao 19/33, odnosno fantastičnih 57,6 posto, a u dvici je još uvjerljiviji (75 posto), poglavito zbog pravovremenih utrčavanja pod obruč i lagane realizacije. Ukupno je na 15,9 poena i 4,9 skokova po utakmici, što ga je smjestilo na drugu poziciju u euroligaškom MVP poretku, odmah iza Nikole Mirotića.

Treba istaknuti da je Lučić sve to postigao bez da previše igra s loptom. U momčadi je na lopti najjači Wade Baldwin IV, 24-godišnji američki bek sa skromnim NBA iskustvom u Memphisu i Portlandu, a ni lani u Olympiacosu nije oduševio. Budući da je riječ o slabom šuteru s perimetra, u Olyjevoj sporoj i strogo kontroliranoj košarci nije uspio pokazati svoj najjači adut — napad na nepostavljenu obranu, gdje se snalazi kao riba u vodi, a u Bayernu ima slobodu da vuče u leđa kad god nanjuši priliku.

Međutim, u posljednje dvije utakmice Trinchieri je u ključnim minutama gurnuo loptu u ruke mladom Slovencu Žan Marku Šišku, koji nije agresivan na koš, ali je mnogo staloženija razigravačka opcija kada suparnik uspije usporiti ritam i natjerati Bayern na duge i strpljive napade.

Manjak sirove kvalitete

Bayern igra izuzetno efikasno — s ubačenih 81,13 poena prosječno treća je momčad u ligi. Temeljni Trinchierijev napad su ‘rogovi’ prilikom kojih jedan od blokova, uglavnom lažni, postavlja bek, a drugi centar, te u potom otvorenoj kombinatorici igrači odlično koriste brojne opcije koje im dolaze na raspolaganje.

Znatne zasluge za efikasnost nosi velik broj drugih napada koji dolaze kao posljedica sjajnog ofenzivnog skoka (drugi u ligi s 11,5 prosječno) — prednjači kršni američki centar Jalen Reynolds, koji je u tom segmentu vodeći u natjecanju (3,4), a bitni doprinos su dali i Lučić, JaJuan Johnson, Leon Radošević i Malcolm Thomas. Bayern je također drugoplasirana momčad lige po broju ukradenih lopti (7,8), što zorno ilustrira agresivnost na linijama dodavanja. U krađama prednjači Baldwin (s 1,9 u prosjeku vodeći u ligi), a prate ga starosjedilac Nihad Đedović, Lučić i Šiško.

Sve u svemu, Bayern se pokazuje kao sjajno vođena momčad koja kemijom nadoknađuje sve hendikepe u odnosu na žestoku konkurenciju. Nameće se pitanje mogu li Bavarci već sada zaozbiljno napasti europski tron, kao što je samouvjereno najavio Trinchieri? Moje mišljenje je da neće moći. Bayern je odlično krenuo, ali čeka ga velika borba da se zadrži na poziciji koja vodi u doigravanje. Sve više od toga bit će apsolutna senzacija jer Bayern naprosto nema dovoljno kvalitete za veći podvig.

Trinchierijeva igra bez prvog među jednakima mogla je proći i do samog kraja u Eurokupu, gdje ipak nema toliko talenta koliko u elitnim euroligašima. Naravno, uvijek je moguće da neka skladna ekipa, poput Žalgirisa 2018., poremeti planove teškašima i progura se do Final Foura; međutim, Šarūnas Jasikevičius je u svom sastavu imao zvijezde u nastanku Vasilija Micića, Kevina Pangosa i Brandona Daviesa, a mislim da ovaj Bayern nema igrače tog nivoa.

Trinchierija nije bilo u Euroligi protekle dvije sezone, što mu je dobro došlo da iskoristi element iznenađenja jer su se ustaljeni euroligaški stratezi odvikli od njegova specifičnog stila igre koji, nemojmo zaboraviti, na ovoj razini nije prolazio pretjerano uspješno dok je vodio Bamberg. Jasno da je u ovih par godina to dodatno usavršio, ali treba očekivati da će suparnici biti sve spremniji na prilagodbe kako sezona bude odmicala, a u tom će slučaju manjak sirove kvalitete biti preveliki uteg Bayernu za veće pothvate.

Bavarci sanjaju o povezivanju nogometne s košarkaškom kontinentalnom titulom, ali dok ne odriješe kesu i mnogo više ulože u kadar, na snovima će sve i ostati.